DEŽULOVIĆ 'Nažalost, gospodine, mi na onkologiji nemamo psihologa, ali imamo zato svećenika'

Nije bilo tako davno kad je Hrvatska liječnička komora upozoravala kako našim bolnicama nedostaje čak hiljadu specijalista, a Hrvatskoj do europskog prosjeka od 3,6 liječnika na tisuću stanovnika - više od četiri hiljade doktora!

Pa ipak, Milanovićeva Vlada reagirala je tek kad je Ustavni sud ukinuo njenu odluku o radnoj obavezi za liječnike u štrajku: od ovoga tjedna u hrvatskim će bolnicama tako početi raditi “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja”, nadaleko poznati medicinski specijalisti u narodu poznatiji kao - svećenici, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Svećenici u hrvatskim bolnicama primat će plaću s koeficijentom 1,571, što znači da će im bruto mjesečna primanja, bez dodataka, iznositi 9245,94 kune. Ukratko, “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja” imat će - kako upozorava Nataša Škaričić - veće plaće nego kolege koji rade s otvorenim izvorima zračenja ili oboljelima od AIDS-a, u traumatologijama ili hitnim službama! Veće plaće u “zemlji znanja” imat će svećenici u bolnicama nego asistenti na fakultetima ili viši stručni suradnici znanstvenih ustanova!

Prvopričesnici iz SDP-a nastavljaju tako put svog historijskog okajavanja, evoluirajući u veće katolike od Pape. Istina, od proleterskog pape Franje nije osobito teško biti veći katolik, ali u SDP-u su čak i manji komunisti od njega.

Jedno je, naime, izvirivati ispod biskupske mantije s opravdanjem da je Hrvatska golemovećinski katolička zemlja, pa uvoditi Boga u vrtiće, škole, kasarne, predsjedničke zakletve i bračne krevete, a sasvim nešto drugo - mala je, krhka razlika - svećenike uvoditi u visokostručne poslove o državnom proračunu. A ne pada mi na pamet mnogo visokostručnijih od “poslova dijagnostike i liječenja”.

Nakon čega zaista nema nikakve zapreke da svećenici nakon vjeronauka u školama predaju i biologiju, da vode Institut Ruđer Bošković i uređuju Hrvatsku televiziju, ili, recimo, da rade kao “duhovnici na poslovima pilotiranja putničkim zrakoplovima”.

Na stranu sad čak i činjenica kako ta stvar - duhovna pomoć bolesnima - svećeniku i inače spada u opis radnog mjesta. Zašto, na primjer, i svećenici koji po zabitim planinskim vukojebinama obilaze svoje stado, zaboravljeno i od Vlade i od Države, također ne bi bili u državnoj službi, recimo na plaći Ministarstva socijalne skrbi? Zašto bi oni bili osuđeni zavisiti od milodara, dok njihovi kolege, koji istu stvar rade u grijanim bolničkim sobama, plaću dižu na bankomatima?

Ni medicinski obrazovaniji od mene neće, jasno, osporiti značajnu pomoć koju u procesu liječenja oboljelih može imati snaga vjere i duhovna potpora svećenika.

Nazivati to, međutim, “dijagnostikom i liječenjem” izravna je uvreda ljudima koji su odležali šest godina medicine, odgulili godinu stažiranja i još tri-četiri godine specijalizacije iz neurologije ili kardiologije, pola života čitajući debele knjige i secirajući leševe iz frižidera, da bi na kraju dobili isti posao kao kolega koji od cijele medicinske izobrazbe ima tek jedan kolegij s prve godine, “Uvod u misterij Krista i povijest spasenja”. A od kardiološke specijalizacije - mladu misu u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Čemincu.

- Što vi mislite, mladi kolega? - kazat će tako u viziti nad bolničkim krevetom na Neurologiji iskusni mentor, prekaljeni dijagnostičar kojega svi u bolnici zovu dr. House.

- Hm. Najprije virusna infekcija, pa slabost nogu i kortinuklearnog trakta, problemi s disanjem... GBS? - nesigurno će mladi kolega u viziti. - Gillain-Barréov sindrom?

- Dobro, dobro, pače vrlo dobro - pohvalit će ga mentor. - Ali što ćemo s arefleksijom, diskoordinacijom mišića lica i očitom oftalmoflegijom?

- Ja bih rekao MFS - ohrabrit će se na to drugi.

- Miller-Fisher? Hm. A vi, slažete li se vi da je MFS? - okrenut će se mentor kolegi iza sebe.

- Definitivno ĐUU - kratko će ovaj.

- DJ? Dubin-Johnsonovo sindrom?!?

- Ne, ne, nega baš ĐUU.

- ĐUU?!

- Đava uša unj - autoritativno će doktor, među kolegama poznat kao velečasni House. - Nema šta drugo bit.

Ne znam, naime, što više od ĐUU-sindroma, IĐ-terapije - “iš Đavle!”, jasno - te posljednje pomasti i mise zadušnice suvremenoj dijagnostici mogu ponuditi specijalizanti s bogoslovije. U potpori bolesnicima mogu, to je svakako vrijedno hvale, ali ne i državne plaće. Oni je, uostalom, neće zarađivati “na poslovima molitve za ozdravljenje”: to rade i inače.

Na stranu, rekoh, sve to. Na stranu čak i činjenica da hrvatske bolnice i dalje za svoje teško ili neizlječivo bolesne pacijente neće imati psihologe i psihijatre, ali će imati profesionalne “duhovnike”. Možda griješim - od cijele medicine imam završen samo jedan semestar kemoterapije - ali ovako laički, nisam pretjerano siguran da će onim ustravljenim nesretnicima u hodniku, s nalazom magnetne rezonance u oduzetim rukama, osobito ohrabrujuće zvučati rečenica sućutne medicinske sestre: “Nažalost, gospodine, mi na onkologiji nemamo psihologa, ali imamo zato svećenika.”

Sve je to, kako vidite, zajebancija. Tako gledano, zapošljavanje svećenika - obzirom na stanje hrvatskog zdravstva - moglo bi biti čak i rijetko pragmatično rješenje.

Ovdje, međutim, nije riječ samo o velečasnom Houseu. Riječ je o posljednjoj fazi pretvaranja Republike Hrvatske u stražnje dvorište seoskog župnog ureda. Faza u kojoj je Crkva uvedena u visoku politiku, pa u intimni život građanina - povratak u devetnaesto stoljeće - sad se ispostavlja tek kao priprema za konačno preuzimanje Države kao širokog međuprostora.

U tom osvajanju, preciznije rečeno kukavičkoj kapitulaciji građanskog, svjetovnog teritorija, bolnica kao prostor života i smrti - mjesto gdje je građanin najranjiviji i fizički najovisniji o državnom servisu - ima upravo ključnu simboličku funkciju i stratešku važnost: Hrvati možda i neće ozdraviti, ali Hrvatska hoće.

Završava tako u našoj maloj župi devetnaesto stoljeće i počinje veselo osamnaesto. Zavrtjet ćemo unatrag Francusku revoluciju, “duhovnici na poslovima kirurgije” zalijepit će nekako glavu Louisu XVI, sagradit ćemo Bastillu ljepšu i stariju, a onda u nju potrpati sve one prosvjetiteljske komunjare što su tvrdile da “udaljenost između prijestolja i oltara nikad ne može biti prevelika”, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.