PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

DESETLJEĆE MLADENA BAJIĆA Je li bio najmoćniji u Hrvatskoj?

U ponedjeljak, prije tri tjedna, Mladen Bajić odveo je na ručak, u gostionicu Mašklin i Lata u Hebrangovoj ulici, Marija Čerhaka, vlasnika sada već godinu i pol zatvorenog Marcellina. Čerhak je, podsjetimo, bio jedan od važnih svjedoka u procesu Ivi Sanaderu u slučaju Ina.
Zagreb, 121012.Sabor.Nastavak sjednice Hrvatskog sabora na kojoj ce se izmedju ostalog raspravljat i o radu DORH-a za 2011. godinu.Na fotografiji: Mladen Bajic.Foto: Davor Pongracic / CROPIX
 Davor Pongračić / CROPIX

Premda su pojedini mediji ironizirali Čerhakovo svjedočenje, činjenica je da je snimka s Marcellinovih nadzornih kamera, na kojoj je vidljivo kako Sanader isključuje mobitel za vrijeme ručka sa Zsoltom Hernadyjem, postala jedan od glavnih amblema svih suđenja bivšem premijeru. Otkako je Čerhak, na Bajićev zahtjev, tu snimku predao Državnom odvjetništvu, na raznim sam je našim TV postajama vidio barem stotinjak puta.

Čerhak, koji je toliko fanatizirano i idealistički pravdoljbiv da je pristao riskirati svoj posao kako bi pomogao pravdi, i istodobno krajnje skeptičan prema baš svim hrvatskim političarima, i danas je više nego entuzijastički raspoložen prema Mladenu Bajiću i Dinku Cvitanu koje drži autentičnim borcima za pravdu.

Suprotni dojmovi

Meni je, pak, bilo više nego simaptično što je glavni državni odvjetnik pronašao vremena da svoga bivšeg svjedoka odvede na ručak, čim mu se on bio javio: Čerhak je, naime, ovoga siječnja u Zagrebu proveo samo dva dana (veliki chef sada živi u Berlinu).

Prije desetak godina moji su dojmovi o Mladenu Bajiću bili prilično suprotni.

Naime, nakon što je u studenome 2003. izgubio parlamentarne izbore, pozvao sam Ivicu Račana na ručak. Četiri godine njegove Vlade predstavljale su jedno od uzbudljivijih razdoblja u našoj novijoj povijesti, a s Račanom sam uistinu jako dobro surađivao i kada smo se razilazili u nekim važnim političkim procjenama.

Ručali smo baš u Marcellinu (na njegovoj prvoj lokaciji u jednom dvorištu Frankopanske ulice, gdje se danas nalazi klupsko-restoranski prostor dvojbenih gastronomskih kapaciteta).Račan mi je tom prigodom prvi put rekao da ga je Carla del Ponte formalno obavijestila o istrazi protiv Ivana Jarnjaka (“To je jedini razlog zbog kojega ga Sanader nije postavio za ministra policije. Dapače, Ivo Sanader će se morati ozbiljno boriti da Jarnjaka sačuva od Haaga”, tvrdio je Ivica Račan).

Mene je, pak, zanimalo zašto Račanova Vlada nije imala snage poduzeti bilo što protiv Hrvoja Petrača, ondašnjega neupitnog šefa zagrebačkog podzemlja, kojeg su tajne službe godinama pratile i prisluškivale. Budući da sam imao prigodu pročitati jedan od zapisnika Petračevih snimljenih telefonskih razgovora, iz ljeta 2000. godine, razmjeri njegovih kriminalnih aktivnosti bile su mi sasvim jasne.

Kada sam, dakle, Račana pitao za Petrača, dobio sam, doslovno, sljedeći odgovor: “Mladen Bajić mi je više puta rekao da protiv Petrača nema dovoljno dokaza i da država riskira poraz ako ga pritvori i optuži.”

Onda sam Račana suočio sa sadržajem ispisa Petračevih telefonskih razgovora o krijumčarenju Marlbora. Bivši je premijer odgovorio: “A što da ti kažem… Državni odvjetnik tvrdio je da ga ne možemo optužiti.”

Račanova interpretacija Bajićeva stava prema Petraču perfektno se uklopila u tezu koja se provlačila zagrebačkim političkim kuloarima, da ondašnji bliski sigurnosni suradnici predsjednika Stjepana Mesića, koji su istodobno bili u dobrim odnosima s gospodinom Petračem, štite jednu od tadašnje dvije najmoćnije kriminalne zagrebačke organizacije, a da se Mladen Bajić ne želi zamjerati ljudima koji raspolažu realno velikom moći, osobito ne predsjedniku Republike.

Mladen Bajić postao je glavni državni odvjetnik 2001. godine. U devedesetima je obnašao dužnost vojnog tužitelja pa mu i danas ne tako malobrojni politički promatrači zamjeraju da nije poduzeo ništa kako bi spriječio zločine koji su se ono vrijeme dogodili u splitskoj Lori.

Dodamo li Lori i Petraču razornu Milanovićevu kritiku protiv Mladena Bajića (zbog nečinjenja, ili zbog selektivnog činjenja) iz vremena dok je SDP bio u oporbi, na prvi se pogled stječe dojam kako je politički oportunizam glavna značajka dugogodišnjega državnog odvjetnika.

Hrvoje Petrač

Međutim, uvjeren sam da pažljivija analiza Bajićeva desetljeća, u kojem se taj Dalmatinac, spletom okolnosti, nametnuo kao vjerojatno najutjecajniji državni dužnosnik, pokazuje da nije bio oportunist.

Dapače, Mladen Bajić i Državno odvjetništvo, u okviru realnih mogućnosti, pokazali su se jednim od onih čimbenika koji su pomogli da Hrvatska barem započne borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, pokazali da ni jedan od političara, koliko god bio visoko rangiran, nije nedodirljiv te izravno pomogli zadovoljavanju kriterija za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju. Notorna je činjenica da su procesi protiv visokih državnih dužnosnika predstavljali jedan od uvjeta za konačnu povoljnu ocjenu Europske komisije o hrvatskoj spremnosti za članstvo.

Mladen Bajić obilježio je prošlih desetak godina barem trima kapitalnim odlukama.

Prvo je na red ipak došao Hrvoje Petrač, koji je optužen i osuđen zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca (Zagorca je, pak, Bajić poslao u zatvor zbog krađe novca za kupnju oružja u devedesetima).

Petračevim zatvaranjem nije samo oslabljena jedna od snažnijih hrvatskih kriminalnih organizacija, mnogo je važnije što je tom presudom dokinuta javna penetracija kriminalnih skupina u sve moguće, legalne društvene i političke sfere.

Gospodin Petrač imao je prijatelje u ondašnjem državnom i policijskom vrhu, relativno snažne veze u određenim poslovnim krugovima, kao i u medijima: pokojni Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, bio je toliko dobar s Petračem da ga je posjećivao u zatvoru.

Uglednici i kriminal

Ne postoji gotovo ništa gore za bilo koju demokratsku državu od javne, tolerirane i legitimizirane isprepletenosti organiziranog kriminala i državnih i društvenih institucija. Podjednako dobar primjer za takvu isprepletnost daju nam Bosna i Hercegovina, Vučićeva i Dačićeva Srbija, a osobito Putinova Rusija.

Hrvatskoj se više nikada ne smije dogoditi da protagonisti organiziranog kriminala postanu ugledni građani.

Mladen Bajić zaslužan je, na Petračevu primjeru, za rušenje javne sprege podzemlja i društvenih institucija.

Drugi strateški uspjeh Državnog odvjetništva u vrijeme mandata Mladena Bajića presuda je protiv Branimira Glavaša zbog strašnih ratnih zločina što ih je taj čovjek bio naredio u ratnom Osijeku 1991.

Presuda Glavašu (u prikupljanju dokaza središnju je ulogu odigrao Vladimir Faber, šef policijske istrage) pokazala je da je Hrvatska kadra suočiti se s vlastitim ratnim zločinima i kada su oni počinjeni u najosjetljivijim sigurnosnim i psihološkim okolnostima, poput ratnog stanja u istočnoj Slavoniji.

Nadalje, presuda protiv Branimira Glavaša, koja je otvorila vrata i aktualnom suđenju Tomislavu Merčepu, svojedobnom Glavaševu bliskom prijatelju, označila je vjerojatno prvi uspješni pravosudni obračun sa snažnim sjedištem lokalne političke moći: sjedišta lokalne političke moći katkad su se, čak i u Tuđmanovo vrijeme, doimala kao da su izvan zakona.

Treći i najvažniji Bajićev pothvat svakako je akcija protiv Hrvatske demokratske zajednice i Ive Sanadera. Ovdje valja reći kako se Bajiću predbacuje da protiv Sanadera nije poduzimao ništa, sve dok je Sanader bio na vlasti.

No, ta tvrdnja nije sasvim točna. Bajić je, kao i policija, inzistirao na raščišćavanju poznate afere kamioni za Ministarstvo obrane, koja je još u kasno proljeće 2009. godine dovela do Sanaderova ministra obrane Berislava Rončevića (koji je nedavno oslobođen optužbi). Premijer Sanader zahtijevao je da policija obustavi istragu pa je smijenio Vladimira Fabera koji je u to vrijeme obnašao dužnost ravnatelja policije.

Puštanje na miru

Samo mjesec i pol dana nakon Faberove smjene sam je Sanader podnio svoju, ni do danas racionalno razjašnjenu ostavku na mjesto predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.

Tri ili četiri mjeseca poslije, dok se u političkim i novinarskim kuloarima još smatralo da Ivo Sanader, počasni predsjednik HDZ-a, odobrava svaku važniju odluku svoje nasljednice Jadranke Kosor, Mladen Bajić već je istraživao donedavno najmoćnijega političara u Hrvatskoj. Iznimnu ulogu u tome su odigrali iskazi hrabrih i poštenih ljudi, poput Damira Mihanovića, današnjeg menadžera u Croatia osiguranju, inače uvjerenog hadezeovca, koji je prvi svjedočio o famoznom sastanku na kojem je dr. Sanader bio naredio vodećim hrvatskim biznismenima da surađuju s Fimi-Medijom.

Godinu dana poslije, u listopadu 2010. godine, Mladen Bajić već je bio toliko siguran u Sanaderovu krivnju da je u jednom uskom društvu najavio kako će Ivo Sanader uskoro biti uhićen. U prosincu 2010. Sanader je pokušao pobjeći.

Niz optužnica protiv Ive Sanadera, od kojih su neke već rezultirale nepravomoćnim presudama, kruna su karijere Mladena Bajića, državnog odvjetnika koji je razotkrio najvišu razinu korupcije u najvišoj razini vlasti u Hrvatskoj.

Optužnice protiv Sanadera dugoročno su kriminalizirale i destabilizirale HDZ: sadašnji se HDZ još nije oporavio od stigme kriminalne stranke, za što je zaslužan prije svega Mladen Bajić.

Bajić je, kao takav, postao međunarodni simbol hrvatske borbe protiv korupcije pa je stoga logično što ga je Zoran Milanović - koliko god prigovarao Bajićevu radu - zapravo puštao na miru.

SDP je, naposljetku, prihvatio i zadnje Bajićevo izvješće, premda je potpuno nejasno i politički štetno što se s tom odlukom otezalo nekoliko dana, bez ikakva razumnog obrazloženja.

Potkraj svoga trećeg, zadnjeg mandata, Mladen Bajić donio je još jednu odluku koju njegovi kritičari drže oportunističkom.

Naime, Vlada je očekivala da će se Državno odvjetništvo suprotstaviti izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj.

Državno odvjetništvo uistinu se usprotivilo odluci o izručenju, što je izazvalo niz, katkad začuđenih komentara, u domaćim pravosudnim i političkim krugovima.

U Vladi su, pak, smatrali da je glavni posao Državnog odvjetništva zaštita provođenja hrvatskih zakona, zbog čega je Odvjetništvo moralo prosvjedovati protiv Perkovićeva izručenja.

Na strani premijera

U svakom slučaju, radilo se o jednom od rijetkih primjera u kojima su se Zoran Milanović i Mladen Bajić našli na istoj strani.

Bajić, svjejedno, nije dobio i četvrti mandat, što je donekle logično. Šesnaest godina na čelu tako važne i moćne institucije kao što je Državno odvjetništvo (šesnaest godina u slučaju da je dobio četvrti mandat) uistinu vrlo snažno upada u oči.

Bajićeva se nasljednika počelo tražiti još prije godinu dana. U državnom se vrhu razgovaralo o uglednoj zagrebačkoj odvjetnici Vesni Alaburić.

No, izbor šefa USKOK-a Dinka Cvitana logična je odluka koja jamči kontinuitet djelovanja Državnog odvjetništva.

Cvitan, kao višegodišnji Bajićev najbliži suradnik, vjerojatno će nastaviti s dosadašnjom praksom DORH-a, koja se u većini magistralnih slučajeva pokazala uspješnom.

A sam Mladen Bajić nekoliko će idućih godina provesti kao Cvitanov zamjenik.

Bajić, dakle, nije otišao s posla, samo se sklonio na nešto manje izloženo mjesto.

U dvadeset i tri godine neovisne Hrvatske ni jedan državni dužnosnik nije tako dugo obavljao tako važne poslove kao Mladen Bajić.

Prije otprilike dvije godine pitao sam Bajića o statusu jednoga poznatog političara, kojega su mediji optuživali za mnogošto, a DORH, zasad, ni za što. Bajić se nasmijao i rekao: “Radimo, radimo, i taj će gospodin doći na red…”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 12:15