Deset točaka za raspravu o Trumpovom trgovinskom ratu

Moram priznati da s nevjericom pratim s kojom mirnoćom američki mediji prate Trumpovo aktiviranje trgovinskog rata iako se radi o prvorazrednoj poslastici za bilo koji oblik kritičnog novinarstva.

Iz nekog bizarnog razloga pretežiti dio američkih mainstream medija pokušava racionalizirati predsjednikovo neobično ponašanje i još neobičnije izjave traženjem “pravih razloga” te su tako uvođenje uvoznih tarifa za čelik i aluminij protumačili kao “pregovaračku” taktiku, a ne kao očigledno štetnu ekonomsku politiku. Međutim, u Trumpovom pristupu međunarodnoj trgovini ima toliko toga nelogičnog i opskurno dekadentnog da je potpuno nejasno zašto se uopće iracionalno ponašanje pokušava prikazati “potencijalno smislenim”.

Svim ozbiljnijim stručnjacima, pa čak i novinarima, potpuno je jasno kako Trump rastući dvostruki twin deficit (tekućeg računa platne bilance i fiskalni) neće riješiti potpuno besmislenim kvaziekonomskim aksiomima. Veći broj Trumpovih izjava na temu zaduživanja i negativne vanjskotrgovinske bilance Sjedinjenih Država s ostatkom svijeta zastrašuje već zbog toga što nema bilo kakve veze sa stvarnim životom, a kamoli s kvalitetnim razumijevanjem ekonomskih odnosa. Ispričao je Trump tako, među ostalim, da će Amerikance Best Buy opljačkati ako za 1000 dolara kupie kompjuter i to tako što će im u tom slučaju na računu vezanom uz karticu stvoriti 1000 dolara financijske obveze. A što bi drugo trebali? Toliko o Trumpovoj teoriji zaduživanja.

Jednom drugom prilikom Trump je doslovno, citirajmo, izjavio:

“Ako zemlja gubi bilijune dolara na trgovini s doslovno svakom zemljom, trgovinski rat je dobar i lako ga je dobiti. Primjer: kad ste s nekom zemljom kratki za 1000 bilijuna, a oni postanu pametni, prestanite trgovati i - pobijedite. To je lako”.

Jeffrey Sachs dosta je dobro komentirao Trumpove postulate:

“Nemojte očekivati da impulzivni ignorant poput Trumpa bude vođen lekcijama iz ekonomske historije, logikom odmazde i osnovama trgovine. Njegove akcije baziraju se na primitivnima zabludama. On misli da Amerika ima trgovinski deficit sa zemljama poput Kine ili Njemačke zbog toga što su je te zemlje obmanule. No, pravi je razlog to što Amerika premalo štedi, a previše troši te plaća tu lošu naviku zadužujući se kod ostatka svijeta. Trumpova teorija o međunarodnoj trgovini jest poput prezaduženog čovjeka koji optužuje svoje kreditore za vlastite loše navike potrošnje i zaduživanja. Uostalom, tako je Trump proveo svoju cijelu poslovnu karijeru: prezaduživanje, bankrot, optuživanje vlastitih kreditora…”

U cijeloj priči najnejasnije je to kako će to američki predsjednik zaštititi američku ekonomiju kad će štete od uvođenja tarifa po konkurentnost američkih tvrtki biti goleme. Spomenut ćemo samo deset primjera:

Prvo, vijest o trgovinskoj odmazdi Europske unije kroz uvođenja tarifi za Levi&Strauss jeans, Harley&Davidson motocikle, dobri stari američki viski i ostale proizvode od ikonografske važnosti za američku ekonomiju već je sama po sebi dovoljno strašna za barem 3-4 američke države.

Drugo, industrija konzervi Sjedinjenih Država već je upozorila kako su ovisni o uvoznim metalima te da se ne mogu osloniti na domaće proizvođače. Njihove asocijacija dala je vrlo jasno priopćenje: “Američki proizvođači čelika ne mogu zadovoljiti potražnju proizvođača limenki za hranu i sprejeve”.

Treće, još je otužnije pročitati kako se predstavnici pojedinih biznisa, poput onih koji grade tankove i ostalu opremu za LNG terminale žale da određene tipove čelika jednostavno niti ne mogu nabaviti kod američkih proizvođača te će ih Trump kroz “zaštitu domaće proizvodnje” dramatično poskupjeti. Navodno je čak pet vrsta specijalnog čelika koji koriste nedostupno u Sjedinjenim Državama.

Četvrto, cijela industrija nafte i plina koja mora, recimo, graditi, tisuće kilometara cijevi, traži izuzeće od primjene tarifa. Pokrenuli su, pišu u svojim žalopojkama, projekte teške milijarde, a sada je pitanje ne samo hoće li se odgoditi, nego i kako ih uopće završiti. Primjerice, All American Pipeline ima “mali problemčić” jer mu trebaju 66-centimetarske cijevi koje se proizvode na tri mjesta u svijetu, a niti jedno od njih se ne nalazi u Sjedinjenim Državama. Ne treba posebno objašnjavati da su ugroženi i neki energetski projekti strateške važnosti koji bi mogli osigurati goleme količine crnog zlata te osigurati rast američkog izvoza te, gle čuda, smanjenje američkog trgovinskog deficita. Ozbiljan apsurd.

Peto, s obzirom na to da General Motors, Ford Motor, Fiat Chrysler i drugih predstavnici američke automobilske industrije kupuju 15 posto čelika i 40 posto aluminija, sada su u situaciji da (što zvuči dosta otužno) moraju moliti Trumpa neka poštedi bar neke zemlje od uvoznih tarifa za materijale koje u svojoj proizvodnji koriste u enormnim količinama. Ako aluminij u jednom velikom američkom automobilu prosječno teži 1300 - 1400 kg, to znači da je Trump de facto donio administrativnu odluku da taj auto mora poskupjeti, biti manje cjenovno konkurentan i slabije se prodavati te je tako, iskoristivši predsjedničke ovlasti trgovinskog akta iz 1962. godine, zapravo potpisao poprilično velik broj otkaza.

Šesto, logično je za očekivati da će više tarife u Sjedinjenim Državama biti plaćene i ukidanjem određenog broja radnih mjesta. S jedne stane Sjedinjene Države u primarnoj proizvodnji metala (čelika, aluminija…) imaju 376 tisuća zaposlenih. Međutim, proizvodnja u tzv. downstream metal industrijama zapošljava 8 milijuna ljudi, od čega samo u autoindustriji 960 tisuća radnika.

Sedmo, sigurno je da će stradati američki potrošači. I to na više načina. Sigurno je da će Caterpillar ili John Deere zbog tarifa morati povećati cijenu svojih građevinskih ili poljoprivrednih strojeva. Stradat će, dakle, redom 1) kupci tih strojeva, ali i 2) kupci svih proizvoda koji se proizvode uz pomoć strojeva i opreme Caterpillara i Deerea. Naročito će nezgodno biti u građevinskoj industriji i poljoprivredi.

Osmo, sasvim je sigurno kako neće biti sretni niti dioničari mnogih američkih kompanija ovisnih o uvoznim metalima, a potpuno je nejasno može li pritisak na pojedine dionice izazvati neki novi šok na poprilično visoko valuiranom američkom dioničkom tržištu. Mogu li tarife zatresti S&P? Mogu.

Deveto, trgovinski rast može uzrokovati nevoljkost stranih investitora da kupuju instrumente američkog državnog i korporativnog duga, pogotovo u situaciji kad je Trump, dugoročno gledano, otvorio u povijesti čovječanstva neviđenu fiskalnu rupu i dok je stanje na tržištu američkog korporativnog duga, pogotovo kad su bondovi u pitanju, sve dramatičnije. I što onda? Hoće li stradati i američki porezni obveznici koje je Trump tobože rasteretio ? Ozbiljno rasterećenje ionako se odnosi samo na najbogatije.

Deseto, na kraju krajeva politički će stradati i sam Trump. Dvanaest od petnaest država čija će proizvodnja patiti zbog Trumpovih tarifa, glasalo je za Trumpa. Ha-ha.