Kad se krajem prosinca ove godine budu radili pregledi najvažnijih događaja u svijetu tijekom 2019. godine, jedna od važnijih točki te liste u potkategoriji “industrija zabave” svakako će biti i Černobil. Istoimeni petodijelni HBO-ov serijal posvećen kataklizmi sovjetske nuklearne elektrane već je nakon emitiranja prve epizode izazvao golem interes javnosti i fenomenalne recenzije gledatelja. Taj uspjeh, iz nekoliko razloga, mogao bi se činiti neočekivanim. Katastrofa u Černobilu nikako ne pripada u kategoriju slabo poznatih povijesnih događaja. Radi se o najvećoj nesreći povezanoj s korištenjem nuklearne energije u povijesti, koja se dogodila prije samo 33 godine.
Za razliku od nekih drugih velikih nesreća ili opasnih situacija koje su se događale iza Željezne zavjese, zapadni je svijet za događaje u Ukrajini saznao relativno brzo, a konzekventni raspad Sovjetskog Saveza i međunarodna suradnja na konzervaciji reaktora elektrane pridonijeli su vrlo brzom punjenju fundusa javnih saznanja o Černobilu. Serija pritom i ne otkriva neke nove, dosad nepoznate, činjenice o nesreći, nego, zapravo, funkcionira kao visoko dramatizirani dokumentarac.
Wikipedijskom popisu imena aktera pridodana su živa lica, tehničkim podacima o greškama u dizajnu elektrane stravično siva vizualna poetika, a opisu nesnalaženja odgovornih tijekom i nakon havarije sljubljene svevremenske replike. Koliko god to čudno zvučalo, “Černobil”, zapravo, nije serija o eksploziji atomske centrale, nego o tragičnim posljedicama kojima rezultira pozicija politikantstva, antimeritokracije i klijentelizma kao dominantnih vrijednosti nekog - u ovom slučaju komunističkog - društvenog sustava.
Naglasak je na riječima “u ovom slučaju”, jer eliminacija komunizma ne podrazumijeva nužno i uspon funkcionalnosti, meritokracije i otvorenosti. Ovih dana u Hrvatskoj je započeo konačni čin tragedije koja je vrhunac svoje radnje doživjela tragičnim požarom i pogibijom troje radnika u utrobi dubrovačke hidroelektrane Plat. Radnja je izverzirana. Zadnji čin je pravosudan, a počeo je - kako to ovdašnja dramaturška tradicija nalaže - uhićenjima, a tek na kraju cijele dramaturgije trebali bismo doznati što se dogodilo u prvom činu. Određene sugestije već smo dobili kroz informacije koje na dnevnoj osnovi cure u javnost.
Uz to što su u podzemnu elektranu prilikom nedavne obnove preko cijelog plafona ugrađene zapaljive plastične ploče, jučerašnje izdanje Slobodne Dalmacije tako navodi cijeli niz navodnih nepravilnosti u elektrani. Više protupožarnih vrata u elektrani koja su trebala biti zatvorena bila su otvorena, originalni zidovi od opeke bili su obloženi zapaljivim pločama, automatski dojavljivači požara predviđeni projektom nisu bili ugrađeni, s kabelskih trasa uklonjena je nezapaljiva brtvena masa - inače namijenjena upravo tome da spriječi širenje požara koji izbije na kabelu.
Vatrogasni ormar nije bio na mjestu gdje se nalazio kad su se radile vatrogasne vježbe, dim se širio kroz otvore koji ili nisu bili propisno zabrtvljeni ili je na njihov pokrov umjesto cjelovite ploče ugrađena rešetka (!?). Sve te informacije, ako se pokažu točnima, sugeriraju kako su se uvjeti za dubrovačku tragediju akumulirali tijekom dugog perioda nekompetentnosti, grešaka i nebrige.
Iza svih tih propusta stoji konkretna odgovornost konkretnih osoba, no redukcija cjelokupne krivnje za dubrovačku tragediju na opseg nekolicine pojedinaca suštinski se ne razlikuje od pokušaja sovjetskih vlasti da krimen Černobila pripišu jednom upravitelju smjene u elektrani i jednom neiskusnom operateru koji je kontrolnu grafitnu šipku gurnuo preduboko u reaktor. Černobilska katastrofa dogodila se zbog duboko ukorijenjenih nedostataka u upravljanju elektranom, političke delegacije nekompetentnih ljudi na odgovorne pozicije i potpune pasivnosti uslijed ranijih problema, poput djelomičnog topljenja jezgre reaktora 1 još 1980. godine.
U slučaju dubrovačke katastrofe, danas znamo da postoje barem ozbiljne indicije dugogodišnjih propusta i nedostataka u upravljanju elektranom. Znamo da je i prije bilo ozbiljnih incidenata u HEP-ovim hidroelektranama, a znamo i da politika igra važnu, ako ne i presudnu, ulogu u kadroviranju unutar tvrtke. Jedina je razlika što danas u Hrvatskoj ne živimo u komunizmu. Očito, ta razlika nije naročito važna. Demokraciji usprkos, u Dubrovniku se, zapravo, dogodio Černobil.
Najvišu moguću cijenu katastrofe platili su poginuli radnici, no dogodila se svima nama koji smo se opet suočili s praktičnim posljedicama naše demokratske aktivnosti i/ili neaktivnosti. U tom kontekstu vrlo suvremeno zvuči rečenica jedne akterice HBO-ove hit-serije: “Ja sam nuklearna fizičarka, a vi ste na mjesto partijskog sekretara došli iz tvornice cipela”. U hrvatskom slučaju nije došao sam. Mi smo ga izabrali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....