Na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, održanima u svibnju lanjske godine, Milan Bandić prilično je uvjerljivo pobijedio. Milanu Bandiću sud je zabranio da obavlja gradonačelničku dužnost. Ta će se zabrana, vrlo je moguće, protegnuti do kraja Bandićeva mandata.
Jasno je, dakle, da je Zagreb zapravo ostao bez gradonačelnika i da bi se što prije morali raspisati novi gradonačelnički izbori: Bandićeva zamjenica naprosto ne posjeduje legitimitet za obavljanje gradonačelničke dužnosti. Gospođu Švaljek nitko nije izabrao da bude gradonačelnica.
U Zagrebu bi se, dakle, trebali raspisati novi izbori, jednako kao što su se izbori raspisali (i već održali) u Sisačkoj županiji, pošto je Marina Lovrić Merzel završila u zatvoru.
Raspišu li se zagrebački gradonačelnički izbori (što će se dogoditi ako prevlada logika političkog legitimiteta, a ne pravnog sofizma), SDP će se naći pred najozbiljnijim političkim izazovom u posljednjih nekoliko godina. Premda je nesporno da su predsjednički izbori za opću političku situaciju u zemlji znatno važniji od zagrebačkih, naprosto zato što će se na predsjedničkim izborima vidjeti je li radikalna nacionalistička Hrvatska uistinu u većini ili je, pak, Ivo Josipović i dalje dovoljno snažan da bi zaustavio HDZ-ov pobjednički momentum, eventualni novi izbori za zagrebačkog gradonačelnika za Socijaldemokratsku su partiju složeniji izazov (već i zato što je politička privlačnost dr. Josipovića puno, puno šira od političkog područja što ga pokriva SDP).
Eventualni zagrebački poraz SDP-a od HDZ-a označio bi najnižu točku političke vjerodostojnosti Socijaldemokratske stranke u posljednjih više od petnaest godina. Takav bi poraz, nadalje, za SDP predstavljao najgori mogući uvod u parlamentarne izbore koji bi se trebali održati pretkraj iduće godine.
Stoga je krajnje vrijeme, i zbog eventualnih gradskih izbora i zbog parlamentarnih izbora, da u SDP-u započnu s oblikovanjem plana za preobrazbu stranke. Glavni cilj obnovljenog SDP-a sasvim je jasan: povratak povjerenja u stranku i povratak popularnosti stranke.
Zoran Milanović i SDP danas su u višestruko gubitničkom položaju. Prvo, radikalna desnica, HDZ i Crkva zauzimaju sve više i više političkog i društvenog prostora.
Drugo, Vlada nema vidljive rezultate (štogod ona tvrdila sama o sebi), a većina njenih ministara ne samo da ostavlja dojam zabrinjavajuće nekompetentnosti, nego još pokazuju i neobičan nedostatak elementarnih političkih vještina.
Nitko ne vjeruje Vladi
I treće, u javnosti postoji vrlo snažno protuvladino raspoloženje: štogod se dobro dogodi u Hrvatskoj, poput rasta izvoza i industrijske proizvodnje, Vladi se neće honorirati, dok se svi loši događaji - stvarni, poput poplava, ili preuveličani, poput nedavne histerije o gladnoj djeci (u Hrvatskoj dječja glad uistinu nije realni društveni problem, što ne znači, nažalost, da ne postoje određeni primjeri) - automatski interpretiraju kao još jedan dokaz Vladine nesposobnosti, bešćutnosti, politikantstva, i tako dalje i tako dalje.
Vladi, naprosto, u Hrvatskoj gotovo nitko ništa ne vjeruje. To se katkad događa i puno uspješnijim državnim administracijama. Barack Obama nedavno je demokrate doveo do jednog od najtežih povijesnih poraza, premda su američki ekonomski podaci najbolji u posljednjih sedam ili osam godina.
No, podrazumijeva se da je faktor povjerenja jedan od presudnih u svakom političkom obračunu; kada građani masovno izgube povjerenje u pojedinu političku stranku, ona gotovo da ne može pobijediti, neovisno o tome što kažu brojke i kako se stvarno negdje živi.
Stoga je, za Socijaldemokratsku partiju, nužno još jednom postaviti pitanje: kako vratiti povjerenje, a zatim i popularnost (dvadesetak posto glasova za SDP zapravo je solidan rezultat: no, konstantnost tog rezultata sugerira da je riječ o stalnim socijaldemokratskim biračima te da je SDP izgubio dodir s glasačima centra, koji su stranku svojedobno bili dizali na više od trideset posto.)
Odgovor na to pitanje razmjerno je jednostavan. SDP se mora vratiti u oporbeni model razmišljanja.
Povratak u oporbeni model razmišljanja znači, među ostalim, snažno zalaganje za one autentične političke i društvene vrijednosti na kojima se temelji svjetonazor pojedine stranke i za koje se stranka bori dok se ne počne suočavati s realnošću vlasti.
Suočavanje s obvezama vlasti često dovodi do gubljenja šire političke perspektive o ulozi stranke i njenih lidera u javnom životu: SDP je jedna od težih žrtava tog pravila, što je vidljivo u čitavom nizu nepromišljenih poteza ove Vlade, poput nabave novih službenih auta, koji sada čame u garažama, ili poput Milanovićeve izjave, dok je obilazio poplavljena područja, kako je i njemu puknula cijev u stanu.
Stranci u opoziciji i političkom vođi opozicijske stranke takvi se gafovi ne mogu dogoditi jer stvarnost izgleda značajno drukčije kada ste u oporbi, nego kada ste na vlasti.
Ova su dva primjera, naravno, prvenstveno ilustrativne naravi: oba su sadržajno minorna. Ono što je, međutim, stvarno važno jesu vrijednosti koje bi SDP morao, i to odmah, početi reafirmirati želi li se uspješno pripremiti za zagrebačku gradonačelničku kampanju (ako je bude) i za kampanju za nove parlamentarne izbore.
SDP mora ponovo postati najdemokratskija, najliberalnija, najmodernija i najneformalnija stranka u Hrvatskoj: područja ljudskih i ženskih prava, širenje demokracije u društvu i stranci, obrana sekularne države, borba protiv zloporaba vlasti na bilo kojim razinama, moderno političko komuniciranje i pokušaj uključivanja što više mladih ljudi u rad stranke prirodni su forte Socijaldemokratske partije.
Zapuštanje stranke
SDP se, ustvari, treba vratiti na položaj moderne, maksimalno otvorene, ultratolerantne, socijalno-liberalne stranke, kakav je držao do prošlih saborskih izbora.
Drugi SDP-ov forte trebala bi postati kompetentnost, što podrazumijeva značajnu obnovu unutar stranačkog vrha. Ni stari SDP-ovci, poput Slavka Linića, ni mlađi socijaldemokrati, poput većine Milanovićevih ministara, naprosto nisu prošli elementarni ispit kompetentnosti za bavljenje profesionalnom politikom.
Ne računajući dvije ili tri iznimke, ova je Vlada puna ljudi o kojima javnost ima loše do najgore mišljenje i koji, samostalno, nikada ne bi pobijedili ni na jednom nestranačkom biralištu.
Zoran Milanović, prilično prirodno, morao je kao premijer zapustiti stranku jer se bavio državnim poslovima. No, sada je krajnje vrijeme da se ponovo koncentrira na SDP, da SDP-u pokuša približiti što više pametnih ljudi u Hrvatskoj, koji ne žele vidjeti ovakav, nacionalistički i anakroni HDZ na vlasti, te da istodobno ponovo selekcionira stranačko članstvo kako bi se stvorio određeni broj ljudi koji su kadri pridobiti poštovanje javnosti i koji bi mogli uspješnije voditi državne poslove.
Želi li ostati na vlasti, SDP bi trebao postati najmodernija, najliberalnija (u smislu afirmacije liberalnih društvenih vrijednosti), najvjerodostojnija i bar donekle kompetentna stranka. I sve to u idućih godinu dana.