DAVOR BUTKOVIĆ Lustracija u našim uvjetima je ništa drugo nego potpuna politička besmislica

Vjerujemo da treba. Ubojstva ne mogu pasti u zastaru. Nesporno je da je Udba bila počinila čitav niz političkih ubojstava (kao i drugih teških zločina), koji po definiciji ne mogu zastarijevati. Izvršitelji i organizatori tih zločina moraju biti izvedeni pred sud, potpuno neovisno o njihovoj ulozi u obrani Republike Hrvatske.

Drugo pitanje, koje se sve češće poteže kada je riječ o suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, jest potreba za lustracijom.

Lustracija je, naravno, gotovo vječna tema hrvatske politike. O njoj se počelo govoriti još 1990., zatim 1995. godine, pa krajem devedesetih, kada je Anto Đapić u saborsku proceduru pokušao poslati nacrt zakona o lustraciji, što je Hrvatska demokratska zajednica spriječila.

Materijalna je činjenica da predsjednik Tuđman nikada nije dopustio lustraciju, jer je razumio njezine posljedice na hrvatsko društvo.

Lustracija u Hrvatskoj, i da nije bilo rata u kojem je ovu zemlju branilo vrlo mnogo bivših komunista, nemoguć je posao. Ona je u Hrvatskoj sasvim drukčiji proces nego u većini zemalja istočne Europe.

Pod nadzorom Moskve

Naime, Komunistička partija u Hrvatskoj (što god mislili o komunizmu; ja, osobno, mislim gotovo isključivo loše) nije predstavljala oktroirani politički fenomen pod strogim nadzorom Moskve kao u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj ili Istočnoj Njemačkoj.

Komunistička partija u Hrvatskoj bila je autohtona politička snaga, u čijem je radu sudjelovalo više od milijun Hrvata.

Lustracija u Hrvatskoj stoga bi dovela do bitne dezintegracije društva, do stvaranja građana drugog reda, i to prema anakronom ideološkom kriteriju.

Franjo Tuđman sve je to razumio, pa mu nije palo napamet da ni u ona, mnogo strastvenija vremena dopusti lustracijski eksperiment. Kao što ni Ivo Sanader nikada nije htio ni razmišljati o lustraciji, shvaćajući da ona modernom hrvatskom društvu ne donosi ništa korisno.

Lustracija u našim uvjetima nije ništa drugo nego potpuna politička besmislica, koja je istaknuta na zastavu radikalne desnice zbog njenih razumljivih emotivnih frustracija, a koju je HDZ prihvatio kako bi učvrstio svoj položaj na radikalnoj desnici.

Osim ovih dvaju ključnih pitanja, početak suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču otvara i jedno važno potpitanje.

Zašto se suđenje održava u Njemačkoj umjesto u Hrvatskoj?

Sam je njemački sudac koji je zahtijevao Perkovićevo izručenje u razgovoru za Jutarnji list bio rekao da Njemačka vrlo vjerojatno ne bi izručila svog šefa tajne službe dok Sjedinjene Države to sasvim sigurno ne bi učinile.

Izručivanje bivšeg šefa državne sigurnosti stranom sudu zbog zločina nad hrvatskim državljanima zaista jest povreda sustava nacionalne sigurnosti.

Znakovito je da se za tu povredu najžešće zalažu oni koji retorički najglasnije brane nacionalnu sigurnost, dakle radikalni hrvatski nacionalisti.

Njihovi argumenti za suđenje u Njemačkoj svode se na tvrdnje da udbaši i danas vladaju Hrvatskom, pa stoga Hrvatska nije kadra pravedno suditi ljudima poput Josipa Perkovića.

Takva je argumentacija, koja se sjajno uklapa u obrazac teorija zavjere, još jedan od elemenata aktualnog masterplana hrvatske desnice, koji je nastao iz niza spontanih elemenata, da bi se unatrag godinu dana artikulirao kao navodno snažno oružje protiv SDP-a i predsjednika Josipovića.

Suditi se mora

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, politički gledajući, danas više nije ništa drugo nego pokušaj HDZ-a, bivših emigranata i dijela Crkve da za Perkovićeve i Mustačeve zločine okrive cijelu hrvatsku Komunističku paritju. Glavni je cilj vjerojatno bivši premijer Ivica Račan, stvaratelj sadašnjeg SDP-a.

Optuži li se Račana, dugogodišnjeg predsjednika Socijaldemokratske partije, za sudjelovanje u udbaškim ubojstvima, potreban je još samo korak do žestokog pokušaja delegitimizacije sadašnjeg SDP-a, pa tako i predsjednika Republike.

HDZ i radikalna hrvatska desnica pokušat će, dakle, iskoristiti suđenje Perkoviću kako bi odgovornost za Udbine zločine prebacili na sadašnji SDP i tako ga diskvalificirali u izbornom razdoblju.

Radi se, naravno, o lošem vicu. Za razliku od bivših i sadašnjih čelnika Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Josipović i Zoran Milanović nemaju baš ništa s Josipom Perkovićem, čovjekom koji je nepsoredno surađivao s Franjom i Miroslavom Tuđmanom na najosjetljivijim državnim poslovima.

Optuživati, pak, Ivicu Račana za sudjelovanje u bilo kakvom udbaškom ubojstvu, bedasti je povijesni falsifikat.

Nesporno je, ponavljamo, da se Josipu Perkoviću, kao i bilo kojem drugom udbaškom ubojici ili organizatoru ili naredbodavcu zločina mora suditi, bez obzira na njihovu ulogu u Domovinskom ratu.

Međutim, koristiti takva suđenja za dnevne političke probitke, kratkoročna je strategija s malignim posljedicama za hrvatsko društvo.