DAVOR BUTKOVIĆ Je li Tomislav Karamarko najavio politički rat polovici Hrvata?

Franjo Tuđman stvorio je Hrvatsku demokratsku zajednicu, i ideološki i organizacijski, na temelju ideje o unutarnacionalnoj pomirbi ustaša i partizana.

Ta se ideja pokazala osobito efikasnom u ratu: uistinu nije pretjerano reći da su rat za Hrvatsku dobili i proustaški emigranti, i oficiri JNA, i ozloglašeni udbaši, koji su se borili jedan kraj drugoga, i to ne za svoje položaje u društvu (glavni zapovjednici Hrvatske vosjke, poput generala Tusa i Stipetića, nisu ni kunu profitirali svojom ulogom u Domovinskom ratu), nego prije svega zato što su osjećali potrebu da ratuju za svoju zemlju, Tuđmanova pomirba pružila im je svjetonazorsku egidu/opravdanje pod kojom su se borili za slobodu Republike Hrvatske, skupa sa svojim dojučerašnjim ogorčenim protivnicima.

Naravno, ideja pomirbe ustaša i partizana od samog je početka imala niz protivnika i na ljevici i na desnici.

Ljevica je ispravno upozoravala na očiglednu izopačenost Tuđmanova projekta koji je predviđao zajedničku memorijalnu grobnicu za ustaše, partizane i sve žrvtve zločina što su ih činile obje strane.

Desnica je s podjednako jakim argumentima upozoravala na perverznu situaciju u kojoj bivši agenti i šefovi Udbe, koji su još nekoliko godina prije početka Domovinskog rata progonili, mučili i ubijali hrvatske političke emigrante, sada zapovijedaju postrojbama sastavljenim od hrvatskih političkih emigranata.

Prestanak obračuna

Shvati li se ideja nacionalne pomirbe tek kao prestanak obračuna između ustaša i partizana/antifašista, ona je uistinu posve nedostatna (jer je riječ o dva ideološka pola koja se nikada i ne trebaju zaista pomiriti), izvan krajnje operativnog, vremenski limitiranog konteksta, kao što je bio otpor srpskoj agresiji.

Međutim, nacionalnu pomirbu valja promatrati bitno drukčije.

Sredinom osamdesetih godina Savez komunista Hrvatske brojao je oko 350 tisuća članova.

Računamo li i njihove obitelji, oko milijun i pol građana Republike Hrvatske bilo je vezano uz Savez komunista.

Ovoj značajnoj brojci (riječ je o oko 35 do 40 posto ukupnog stanovništva naše zemlje) valja dodati i brojne simpatizere ili suradnike komunističkog sustava, koji su, naprosto, svoju egizistenciju i ispunjenje svojih ambicija pronašli u okviru bivšeg režima, bez obzira na sve njegove nepravde, ograničenja i nesporni totalitaristički karakter.

S druge smo, pak, strane imali tisuće i tisuće političkih zatvorenika, stotine tisuća (ili milijune, računamo li prve generacije) ekonomskih i političkih iseljenika, i famoznu tihu većinu, koja je odlascima na ponoćke i bakljadama na Badnju večer iskazivala svoj formalno nedopušteni politički prosvjed.

Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe stoga je mnogo šira od pomirenja ustaša i partizana.

Tuđmanova ideja pomirbe (i u tome se značajno razlikuje od Luburićeve ideje nacionalne pomirbe) stvorila je prostor da svatko u hrvatskom društvu, tko želi biti hrvatski državljanin, ne mora biti opterećen svojom političkom i društvenom prošlošću.

Temelj ideje pomirbe, u njenom širem, neratnom i poratnom smislu, jest da su svi građani ove zemlje politički ravnopravni, neovisno o svojoj prošlosti, neovisno o tome jesu li radili u Končaru, Rizu ili Plivi, ili u Australiji, ili Kanadi, ili su, nažalost, provodili godine u Staroj Gradiški.

Nova, postkomunistička demokratska država mogla se izgraditi jedino i isključivo na tom temelju: zbog toga je i Ivica Račan jako, ali baš jako poštovao Franju Tuđmana, kao što Tuđmana danas opravdano (bez obzira na uistinu goleme Tuđmanove pogreške i u izgradnji zemlje i u regionalnoj politici) respektiraju Ivo Josipović i Zoran Milanović.

Ratna pobjeda, postizanje međunarodne neovisnosti Republike Hrvatske i nepostojanje razlika u političkim pravima između hrvatskih građana koji su pripadali različitim političkim, društvenim i svjetonazorskim opcijama tri su trajne zasluge utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice.

Ovih je dana Tomislav Karamarko, aktualni predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i glavni korifej retuđmanizacije Hrvatske, proglasio, međutim, ideju Tuđmanove pomirbe mrtvom, i to zato jer “oni drugi” zapravo ne žele neovisnu Hrvatsku.

Okej, Tomislav Karamarko, katkad sjajan operativac, nikada nije znao strateški politički razmišljati (žao mi je ako ovo zvuči podcjenjivački, ali bojim se da se radi o nespornoj činjenici, koja je vidljiva kako iz njegovih javnih istupa, tako i iz privatnih razgovora s Karamarkom); pokapanje pomirbe, svejedno, mnogo je gore od slabog promišljanja političkog stanja u državi.

Zavedeni idioti?

Radi se, nažalost, o ugrožavanju temeljnog hrvatskog društvenog dogovora, dakle o ugrožavanju same države.

Tko su oni građani koje Karamarko smatra protivnicima hrvatske državnosti, pa zato treba pomirbu proglasiti mrtvom?

Jesu li oni uistinu državni neprijatelji?

Ali, tko će, i po kojim kriterijima, odrediti tko su državni neprijatelji?

Zar Tomislav Karamarko, Milijan Brkić i Hrvatska demokratska zajednica?

Tko ih je ovlastio za takvo što?

Birači zasad definitivno nisu.

Znači li, nadalje, Karamarkova tvrdnja o propasti ideje pomirbe da milijun i koja stotina tisuća ljudi, koji bi iduću nedjelju trebali glasovati za Ivu Josipovića, pripada onoj drugoj strani, koja ne želi Hrvatsku, pa s njima prije ili poslije treba obračunati?

Ili su svi ti birači naprosto zavedeni idioti?

Štogod da je točno, Tomislav Karamarko svojom je izjavom o smrti ideje pomirbe odrekao pravo na hrvatstvo ne samo svim Joispovićevim glasačima, i svim SDP-ovim glasačima, nego i svim onim ljudima koji su djelovali u komunističkom sustavu a da se protiv njega nisu aktivno borili.

Ili, još brutalnije rečeno, Tomislav Karamarko izjavom o smrti ideje pomirbe presjekao je Hrvatsku na pola.

Sretna je okolnost što Karamarka malotko shvaća ozbiljno, o čemu svjedoči inače kuriozitetni podatak da je šef opozicije najnepopularniji političar u zemlji u kojoj baš nitko na podnosi Vladu.

Opasno je, međutim, što usred jačanja nacionalističkih osjećaja predsjednik glavne nacionalističke stranke sve one koji su s druge strane njegova svjetonazora proglašava potencijalnim neprijateljima.

Svako demokratsko društvo mora biti podijeljeno u glavnim ideološkim i političkim stavovima, ali ta podijeljenost ostaje u okviru podrazumijevaćujeg konzenzusa o temeljima zajedničke države.

Ideološki eksces

Neistomišljenike se načelno ne izbacuje (osim ako se bave nasiljem i propovijedanjem nasilja); predsjednik Hrvatske demokratske zajednice svojom je izjavom o smrti pomirbe pokušao iz hrvatskog javnog života izbaciti sve one koji ne pripadaju nadolazećem nacionalističko-konzervativnom vrijednosnom sustavu.

Ili, pojednostavljeno, ako ste osamdesetih godina imali posao, dobru ili podnošljivu plaću, niste se bunili protiv režima i niste bili u zatvoru, vi sada niste baš jako dobar građanin Republike Hrvatske. A ako ste usput još bili u Savezu komunista, vi ste vrlo loš građanin Republike Hrvatske s kojim dobri, pravi Hrvati ne bi smjeli imati ništa.

Takav, reduktivni i politički šovinistički pristup državljanskoj podobnosti spada među najgore ideološke ekscese koje nam je priredila bilo koja središnja hrvatska stranka od neovisnosti do danas.

Karamarko to vjerojatno ne razumije.

Tomislav Karamarko u protekle je dvije godine značajno ojačao HDZ, koji je već došao na visokih 27 posto popularnosti.

Međutim, Karamarkovi su državnički potencijali, kako to pokazuje diskriminacijska izjava o smrti ideje pomirbe, daleko ispod brojki njegove stranke.