'Da sam 1952. ostao u Sarajevu, zatukli bi me. Trebao sam ostati'

Rat u Sarajevu započinje u nedjelju i ponedjeljak, 5. i 6. travnja 1992. Ta je dva dana Zdravko Malić presjedio uz radio aparat, slušajući - tada još uvijek - Radio Sarajevo. U nedjelju se još uvijek nada, pa kaže: “Tamo se pičkara i šalje u kurac mecima iz kalašnjikova.” U ponedjeljak već piše možda i najvažnije rečenice u životu, one kojima čovjek na kraju, određujući vlastito mjesto na svijetu, kazuje kakav mu je bio život i tko je bio u tom životu: “Moj smrtni grijeh i glavna greška - odlazak iz Sarajeva 1952. godine.

Bio je to prisilan odlazak u emigraciju i ja sam evo 40 godina emigrant. Jer se, iako bjegunac, nisam odrekao zavičaja, a to Zagreb ne prašta. Mislio sam da mogu biti i Zagrepčanin i još nešto drugo, Sarajlija, Strazburžanin, Varšavljanin, Krakovljanin, Dubrovčanin, Beograđanin, Travničanin, a taj se račun pokazao totalno kriv.” Skoro mjesec dana kasnije, opet u nedjelju, dan nakon 2. svibnja i cjelodnevnog granatiranja Sarajeva, Malić u svom stanu u Voltinom naselju piše ovako: “Da sam 1952. ostao u Sarajevu, zatukli bi me.

Trebao sam ostati.” Dvije godine kasnije, lipanj je 1994, Tuđman nakon Vašingtonskog sporazuma posjećuje opsađeni grad, a Malić ponavlja: “Moja je velika greška i krivnja što sam ikad Sarajevo napustio. Istina, to sam učinio pod političkim pritiskom, morao sam bježati, ali svejedno mislim: trebao sam ostati, pa makar završio u zatvorima. Da sam onda, prije 42 godine bio ove pameti, ne bih se dao iz Sarajeva istjerati. Ni pod koju cijenu.” I onda kaže ono što je, zapravo, ključno i čime zaokružuje misao započetu prije dvije godine: “A ako bih baš i morao bježati, kao što mi se činilo da moram, ne bih se zaustavio u Zagrebu. Trebalo mi je u otići u pravu, nedvojbenu emigraciju, a ne ovu mutnu, prikrivenu, dvoličnu.”

U međuvremenu, kaže kako je svojim sarajevskim studentima prije rata govorio “svi smo mi pomalo muslimani”, pa nakon još jednoga strašnog sarajevskog dana o kojem sluša preko radija kaže da je Alija Izetbegović bosanski Allende, a u subotu 9. svibnja 1992. piše ovo: “Razmišljam da se upišem u SDA.” U kolovozu 1993, u vrijeme žestokoga hrvatsko-muslimanskog rata, Zdravko Malić piše: “Sve si nešto mislim da bismo svi mi Bosanci sada trebali preći na islam, svi mi katolici i pravoslavci, oni među nama koji su vjernici. (…) Nama sreće s prečanima prekosavskim i prekodrinskim - nema. Trebali bi se vratiti bosanskoj crkvi i vjeri - bogumilstvu. Moja je nezgoda što sam uvjereni ateist, tj. panteist, bogovi svih vjera i sljedbi meni su jednako bliski. U željnoj prilici bio bih bogumilski ateist. (…) Nama je Meka naš zavičaj, naše mjesto pod suncem. Mi smo Bosanci balkanski Palestinci: svijet nam odriče pravo na domovinu.

Nama kroji kapu jedan Zagorac iz Velikog (!) Trgovišća i jedan posrbljeni Crnogorac. (…) Bijedni smo, jer nas mizerije zagrebačke i beogradske zezaju u mozak, jer smo - kako je Tito govorio - moneta za potkusurivanje balkanskih ‘velesila’, a te su ‘velesile’ sluge pri trpezi svjetskog Kapitala. Mogu onoliko koliko sluge mogu. A mi smo Bosanci sluge slugu, potrkala gospodarevih sobara. Bosna je dno svijeta. Nama se objesiti o vlastita crijeva. Nama je crknuti. Nama na svijetu nejma mista. Nama mali bogovi, vazali velikih bogova, disati ne daju. Naša je zemlja prelijepa i s nje nas prečani tjeraju. Stranci posranci otimaju nam zavičaj.

Kuferaši su odvajkada bosansko prokletstvo. Naša je sreća nesreća. Bosna prokletnica. Zemlja u kojoj je nož još uvijek osnovna alatka. Nož skovan u prečanskim kovačnicama i nama u ruke tutnut. Pa zločinci viču da smo koljači i prijete nam nekom svojom ‘uljudbom’. Njima je dobar Bosanac samo onaj koji kolje i koji je zaklan. Krvopije. Vukodlaci. Nekrofili. Porod od tmine. Divizija princa Eugena. Zatočnici tuđih satrapija. Naše čove. Neljudi. Kurvini sinovi. Pijani grobari. Gamad. Izmet. Smrad i smrdež. Ženevski konferencijaši. Govnad u staniolu. (…) A mi smo Bosanci još gori. Ima da nas nema (…) Klan za klanje. Klan za klanjanje tuđim bogovima. Posranci posranaca. Prokleta im zemlja Bosna, pa prokletnici.”

Tako je to bilo i takvim se Zdravku Maliću činio svijet u ljeto 1993. U to vrijeme brat mu je Hrvoje, nekadašnji grafički urednik u izdavačkom poduzeću i u listu Oslobođenje, pa tako i grafički urednik Krležinih dijela, na sarajevskoj Grbavici, pod srpskom okupacijom i u životnim uvjetima koji su najsličniji onim u Varšavskom getu 1941, s tom razlikom što si u getu mogao biti među svojima, a na Grbavici si, uglavnom, bio među svojim ubojicama. Tu će Hrvoje i umrijeti, ali Zdravko nikada neće do kraja shvatiti njegov položaj. I kako je to bilo biti Hrvoje na Grbavici tih godina. Ime kao meta na čelu i srcu.

“Moj brat Hrvoje. Zašto se toliko boji za svoj život?” Pita se Zdravko malo prije nego što će stići vijest o bratovoj smrti, u vrijeme kada njemu, Zdravku, već odavno nije stalo do vlastitog života. Ali kako bi on mogao znati kako je na Grbavici? Takvo što saopćiti može samo književnost, ona grbavička. Kao što književnost, ova Malićeva, jedina može reći kako je to bilo u Zagrebu slušati radio koji izvještava o tome da je Sarajevo pred padom, da Sarajeva nestaje. Ona jedina može opisati i taj krajnje kompleksan identitet Sarajlije i Bosanca u Zagrebu, Zdravka Malića u Zagrebu.

Opis koji u sebi, možda, sadrži objašnjenje identiteta i nekih drugih, možda i mnogih drugih, Sarajlija u Zagrebu, koji su, kao i Malić, imali problem s tim što im Zagreb nije praštao njihove zavičaje, kao ni unutrašnju potrebu da budu građani više gradova, uzavičajeni u različite zavičaje i srođeni s različitim narodima i svjetovima, ali tako da u svakom tom narodu, svijetu i zavičaju budu cijeli i fanatično prisutni. Možda je u tom Malićevom opisu kasne spoznaje da je u Zagrebu samo emigrant, i da se u Zagrebu ne može na njegov način biti Bosanac, dio objašnjenja za Andrićevu odluku da u Zagreb više nikad ne svraća i da ništa nema s onom hrvatskom književnošću čija se gravitacija i radijacija širi iz Zagreba?

U prvom dnevničkom tomu, kojim su obuhvaćene osamdesete, Zdravko Malić je osobenjak i komunist, poprilično tvrd, koji je u stanju Poljacima prigovoriti na desnim skretanjima i na političkom katolištvu. U drugom se tomu on transformira u potpunog osamljenika, renegata i cinika u odnosu na prethodnu političku platformu. Od Hrvata Jugoslavena, on postaje Hrvat Postjugoslaven. Bosna i bosanstvo, Sarajevo i sarajevstvo njegova su konstanta. Pritom, u tom njegovom bosanstvu i sarajevstvu u mirnija vremena, dakle osamdesetih, te u kratkom poslijeratnom razdoblju koje je još stigao doživjeti, itekako se nađe onog emigrantskog, dijasporskog romantiziranja. Sjećajući se Sarajeva on se sjeća sebe u Sarajevu i stalno oživljava neke neostvarene životne putanje, živi neke druge živote, sve one koji se nisu ostvarili jer je on morao otići.

Na Malićevom slučaju, kroz njegov dnevnik, bivamo svjesni jednog od razloga zbog kojih je većina Hrvata, kao i većina Srba ili većina Bosanaca od sva tri naroda, dramatično, kao pod lobotomijom, transformirala vlastite identitete nakon 1990. i 1991. Za njih je to bio savršen analgetik. Čovjek koji bi se od člana Saveza komunista Jugoslavije, ateista i prakticirajućeg Jugoslavena pretvorio u hrvatskog nacionalista, prakticirajućeg katolika i člana HDZ-a oslobodio bi se konstantnog i svakodnevnog razarajućeg bola, na koji se nemoguće naviknuti. “Noć bez sna”, kako je naslov drugome tomu (izdanje Disput, Zagreb 2019.), knjiga je o bolu koji Malić na razne načine nastoji ublažiti: gnjevom, samosažaljenjem, radikalnim isijecanjem sebe iz svijeta i svijeta iz sebe, a da zapravo nikad ne posegne za onim što su učinili drugi, da se promijeni i prihvati prevlađujući duh vremena.

Književnost je jedino sredstvo koje mu pomaže da se nosi sa stvarnošću, ali književnost ne ublažava bol. Ona samo artikulira trpljenje, pruža mu formu, jezik i fabulu. A Malić čita nevjerojatno mnogo i raznovrsno. Premda ima samo jednu, tvrdoglavu i autsajdersku građansku i profesionalnu biografiju, više je istovremenih Malićevih čitateljskih i književnih biografija, pa možda čak i više linija osobnog ukusa niz koje se usporedo kreće. Jedna se linija svakako tiče poljske književnosti u cjelini - što je, bit će, i prirodno, premda ima nečega začudnog u tome koliko je on istovremeno intiman i s Gombrowiczem i s Mickiewiczem - kojom se ne bavi samo profesionalno, nego u njoj on po sto puta gine kao njezin branitelj i njezina žrtva. Malić je i profesor, i naivni čitatelj. Druga je linija cijeli Krleža. Treća, često i najvažnija, Andrić. A onda puno šire i drukčije od toga.

Recimo ovako: “Svjetska galerija književnih portreta. Odisej na prvom mjestu. Odmah za njim Platonov (i Ksenofontov) Sokrat. Pa Horacije - sam svoj lik. Pa biblijski Isus. Pa Tristan i Izolda. Pa vitezovi kralja Artura. Pa Danteov Dante. Pa Boccaccia grad (samostan/bordel). Pa Petrarkina Laura. Tu je negdje i trubadurski trubadur. Brunhilda. Vjerni i hrabri Roland. Aretinova škola za kurve s Majkom Kurvom na čelu. Machiavellijevi lavovi i lisice. Bijesni Orlando. Zaboravih - knez Igor. Sveti Sava. Kraljević Marko i oni uz/protiv njega. Pa Nasrudin hodža i Till Eulenspiegl. Držićeva likovna plejada. Gundulićeve Osmanlije i protoosmanlije. I na kraju Don Quijote. Od kojeg sve počinje iznova…”

O vlastitim afinitetima kada je riječ, Malić na jednom mjestu kaže: “Ja sam horacist, mickjevičist, ferdydurkist, fetist, bunjinist, njegošist, mažuranićist, krležist, stendalist, kohanovist, lipoist (i uopće Kinez), andrićist, bašeskist, lafontenist, grohovjakist, deseteračkist, andersenist, gogoljist, prešernist, ševčenkist, slovackist, balhist, biblist (pavlist), sevdalinkist i još kojekakav, nabrojit se, bolan, ne mere.”

Premda nije bio komparatist, neke od najljepših i najsnažnijih stranica drugoga toma Malićeva dnevnika tiču se usporednih čitanja. Recimo, na jednome mjestu - pa još dva mjeseca prije vlastite, iznenadne smrti - genijalno uspoređuje bosansko-jevrejskog pripovjedača Isaka Samokovliju i poljsko-židovskog prozaista Bruna Schulza. Prilazeći obojici preko Biblije, Malić gestom velikog čitatelja prepoznaje ono važno zajedničko u tradicionalnom realizmu jednog i avangardizmu drugog, pa pronalazi motiv biblijskog žrtvovanja u oba pisca, na načine neobično bliske, a veličanstveno različite.

I još: “Svijetu Schulzove proze Samokovlijina je proza bliska još po nečem vrlo važnom: obje te proze hipostaziraju duh provincije, rubne, od ‘metropole duha’ daleke periferije. Dakle: ne Rim, nego tamo neka daleka Palestina, ne središte Imperije, s njezinom raskoši, nego njezino granično područje sa svojim siromaštvom. Ali i u tom siromaštvu ima sjaja, kao što u onoj raskoši ima bijede. ‘Rafina avlija’ kao analogon Schulzovu dućanu cimetove boje. Gdje unatoč strašnoj bijedi slavlje slavi zavjetna čovjekova dobrota, gdje vlada trojedna vjera-nada-ljubav, gdje umiranje i smrt starog prosjaka Rafe Avlija (Bosna!) doživljava kao umiranje i smrt Kralja, gdje nad tijelom trijumfira Duh… I tako od priče do priče… Da, treba ovdje još dopisati: Kafka.”

Na drugom, pak, mjestu Malić analizira doživljaj jezika, tačnije doživljaj riječi u Krleže i u Andrića. “Krleža nije miran dok predmet ne oblijepi s nekoliko istoznačnica. Andrić traži onu jednu, pravu riječ i kada je nađe slobodno je ponavlja. Ta su dva govorna načina antinomična. Andrićev način podrazumijeva povjerenje u kolektivni uzus govora, u njegovu lokalnu, izvornu provjerljivost, u njegovu makro i mikro društvenu legitimaciju. ‘Tako se kaže’ - govori taj način. Krležin je način sav iz nepovjerenja, iz zaziranja od potvrde i utvrđivanja, on stalno hoće drukčije jer drukčije biva, on se ne da jednoj riječi kao što se ne da jednom značenju, on ne vjeruje nikome i ničemu, pa zato isprobava sve i svakoga, on inakost poistovjećuje s ponovljivošću, on se zasniva na onome ‘i ovako i onako’.

Andrićev je način utemeljen u jednom nađenoj smirenosti, Krležin bježi od smirenosti kao od smrti. Jedan polazi od dovršenosti i prije nego što otpočne, drugi ni na crti svršetka nije dovršetak, on uvijek i svugdje hoće iznova. Naravno, u oba slučaja ne dovodi se u pitanje veća ili manja složenost iskaza, dubina uvida u svijet, relevantnost sadržaja spoznaje i literarnost njezinih oblika. Može i tako i tako. Tko može. Njih su dvojica mogla.” I u tom jednostavnom, gnomičnom govoru Malićeva dnevnika, vjerojatno je najboljih desetak-dvadeset rečenica o odnosu Krleža i Andrića, tačnije o odnošenju njihovih proznih tekstova. Onako usput, pod nadnevkom 4. siječnja 1992, mjesecima prije nego što će se u Sarajevu zaratiti, na temu oko koje su drugi ispisivali knjige i knjige, uzaludno pokušavajući jednog pisca objasniti drugim.

Ali upravo se na Andriću, možda, driješi čvor Malićevih sarajevskih, bosanskih i hrvatskih identiteta. Grozi se on i gadi nekakvog Književnog petka iz 1992, kad se okupilo društvo čiste hrvatske krvi, s jednim jedinim zadatkom da dokazuju da je Andrić hrvatski nobelovac, kojeg su Srbi bespravno prisvojili, otprilike kao polovan primjerak bijele tehnike, kolor televizor ili frižider. Drugi put jedi se na Donata što “tračerski piše o Andrićevim ‘maskama’, o navodnoj kolaboraciji s hitlerovcima i ustašama za vrijeme rata, o tome s kime sve nije spavao i iz kojih je spavaćih soba iskakao kroz prozor.” Pa onda, dvije godine i skoro cijeli jedan rat kasnije, kaže: “Čitajući Andrića vraćam se sebi, prebivam u svome svijetu, istrajavam svoje vrijeme. Bilost.”

Ali biva i da Andrić barne u ono na što je Zdravko Malić osjetljiv, i kao da ga iglom pogodi u zubni živac, pa se danima ne smiruje. Tako, čitajući opet “Travničku hroniku”, naleti na nešto što u njemu uzbuni Hrvata, i to onoga bosanskog, najtvrđeg, pa iz njega kulja što misli i što ne misli, a svemu su povod Andrićevi navodni znakovi, tamo gdje im nije mjesto: “Andrić u ‘Travničkoj hronici’ piše ‘večernja’ u navodnicima kao pravi srpski poturica, srpskiji od kneza Lazara i kneginje Milice. Fratarski kopilan. Ali - srbovanje mu se isplatilo, jest što jest.

Da je ostao u Zagrebu, ne bi stigao ni do Graza, a nekmoli do Stockholma. Izgubio bi se u izdanjima ‘Matice hrvatske’ i danas bi se na njega nailazilo po zagrebačkim antikvarijatima kao što se nailazi na tolike hrvatske zaboravljene literate, koji su hrvatsku malogradsku čitalačku publiku desetljećima zabavljali i gnjavili pričama o propalim begovima i mahalskom sevdahu. U redu, Andrić se nije dao, oteo se… ali zar je taj bijeg morao plaćati i ‘večernjom’ u navodnicima? Buni me taj višak huljstva, ništa više.”

I ni to Maliću nije dosta, nego se sutradan kobajagi pita nije li bio pregrub prema “velikom Andriću”, pa onda nastavlja: “Njegovo dosljedno prešućivanje hrvatskog imena, njegovo ‘ljubopitstvo’ bez navodnika i ‘večernja’ s navodnicima, njegova prekrštavanja župnika u parohe, njegovo napuštanje ijekavice i prihvaćanje ekavice… ne može se opravdati ‘višegradska staza’, kojom je tobože sve svoje prostore mjerio. Andrić se hrvatstva odrekao. Radikalno. Na toj je abnegatorskoj gesti sagradio svu svoju karijeru i taj je karijerizam, nažalost, bacio sjenu i na njegov književni rad. Bez bosanskih franjevačkih spisa njegovo bi djelo bilo nemoguće, a jezik je tih spisa sustavno prevodio na normativnu belićevštinu… Ne, nisam bio pregrub u jučerašnjem zapisu.”

I tu čitatelj pada u iskušenje da u Ivi Andriću i Zdravku Maliću prepoznaje dva vrlo slična, bliska i na različite načine tragična sarajevska, bosanska i hrvatska slučaja. Malić, naime, Andriću zamjera ortografiju njegove ogorčenosti na one i na ono što ga je iz Zagreba protjeralo, a sam se osamstotinjak stranica “Noći bez sna” u Zagrebu osjeća i emigrantom i izgnanikom, i ponavlja da je trebao ostati tamo odakle je došao, ili je trebao prebjeći mnogo dalje, i prijeti pritom odricanjima, vrlo radikalnim, i od hrvatstva i od katolištva (istina, ateističkog).

Istina, na Andrića se gnjevi 17. siječnja 1992, dakle prije nego što će početi rat u Bosni i Hercegovini, ali nakon što je Franjo Tuđman već vrlo jasno - možda najjasnije samo nekoliko dana ranije, u autorskom tekstu svoga savjetnika Zvonka Lerotića - obznanio ambiciju da sa Srbima podijeli Bosnu. Kasnije se više neće na takav način baviti Andrićevim nacional-političkim zastranjivanjem i njegovim huljstvom, ali ovaj njegov čitatelj unatoč tome ne vjeruje da je ublažio svoj odnos prema “večernjoj” u Andrićevu tekstu. Zdravko Malić je, naime, Hrvat, bosanski Hrvat.

Da je odlučio to ne biti, da je imao snage, ili da su mu se životne prilike tako stekle, imao je priliku da to prestane biti. Ali može li se, pogotovu iz bosanske perspektive, prestati biti Hrvat? I je li Andrić to zbilja prestao biti? Ili su navodnici u riječi “večernja”, kao i njegovo beogradsko srpstvo - kao jedina socijalna forma u kojoj je mogla nastati njegova književnost, jedini društveni okvir koji je Ivu Andrića mogao podnijeti kao pisca - zapravo pervertirani, pomaknuti i izokrenuti model, ali ipak i samo - bosanskog hrvatstva? Ovaj čitatelj odgovora nema, ali samo je pitanje dostatno za veliku književnost. Još jednu nakon Andrićeve.

Kako se to Zagreb odnosio prema Zdravku Maliću? Kao prema psu, naravno. Takav je barem njegov osjećaj. Četvrtak je, 2. kolovoz 1990: “Poslije današnjeg članka Josipa Pavičića u ‘Vjesniku’ odlučio sam istupiti iz Društva hrvatskih književnika, na što se, uostalom, već dugo odlučujem. Vjerojatno nisam ni prvi ni posljednji koji se na tako što odlučuje. Baš me zanima kako će me goniči goniti u novom prostoru.” Nigdje u dnevniku on ne napiše što ga je to tako povrijedilo u “Vjesnikovu” tekstu. Pa onda posredno saznajemo, iz fusnote u knjizi, da je u članku “Hrvatsko slavenstvo” Pavičić napisao i ovo:

“Da nema Milivoja Slavičeka, posljednja hrvatska književna veza s Poljskom bio bi Julije Benešić.” U tom je trenutku Malić nestor zagrebačke polonistike, iza kojega osim niza formalnih zvanja, činova i titula, stoje prijevodi, znanstveni i esejistički tekstovi i predavanja, te uvažavanje u Poljskoj i među poljskim slavistima. Prešućivanje sa svrhom likvidacije, simboličke, a na neki način i fizičke, manira je hrvatske kulture, one vladajuće i vlastodržačke, kojoj Malić ne može biti po volji, kao što joj ni Andrić nije bio po volji i kao što joj, uostalom, ni Krleža ne bi bio po volji da nije bilo vojske i policije koje su odredile da joj Krleža ima biti po volji. Hrvatska književnost nikada nije imala velikog, pa ni iole značajnog pisca, ako taj nije bio od nenarodne vlasti nametnut. Ili ako nije živio u progonstvu, kao Kranjčević. Ili ako nije bio jedva tolerirani probisvijet, kao Ujević. Ili kao Matoš.

Zdravko Malić u svom je dnevniku ispisao najbolje redove vlastite književnosti. Uspio je pustiti ruku i svome vanrednom pjesničkom i pričalačkom daru dati priliku. Inače mu je to teško uspijevalo. Lakše je prevodio, nego što je pisao ono svoje. Bio je temeljito obrazovan, neusporediv profesor i znalac, načitan kao malo tko u njegovoj generaciji, kao nitko u današnjoj hrvatskoj književnosti, bio je raskošne pameti, glazbeni znalac, čovjek koji je svašta znao i koji nije dao na sebe, ali da bi napisao ono što je mogao i trebao napisati, Maliću je nedostajalo samopouzdanja. Nedostajalo mu je samopouzdanja da ispuni vlastitu veličinu, ali i ovakav, nepotpuno ostvaren, Zdravko Malić neusporedivo je značajniji, u kulturnom i u književnom smislu, od većine svojih suvremenika, od onih koji su ga progonili i od Miceka Slavičeka, koji s Benešićem čini tu poželjnu hrvatsko-poljsku okosnicu.

“Jezičnost Sarajeva velike je gravitacijske snage”, piše on, pišući i govoreći sve vrijeme u tom gravitacijskom polju. Uostalom, kao i Andrić, bez obzira na sve navodnike, na ekavicu i na jezičnu belićevštinu. Evo primjera: “Rođak mi reče: ‘Djedovinu ti spalili. Sravnili je sa zemljom.’ ‘S Bosnom’ - kažem ja njemu.” A o toj djedovini kada je riječ, još i ovo: “Bila je danas kod Ljerke Jasna, iz Travnika. Sprema se s mužem i sinom u Švedsku. Gdje joj je sestra Neda, otprije. Borini su u Čakovcu.

On pokušava prodati radnju i opljačkanu kuću u Travniku. Moja je djedovina na Guvnima spaljena. Dolac je porušen. Narod raseljen. Bori su nožem zarezali vrat, muslimanska pljačkaška vojska. (…) Što je s roditeljskim grobom na dolačkom groblju? Tamo leže Malići, Pavlovići, Matišići, Andrijaševići… Dilberi… Tamo je bilo mjesta i za Andrićev grob, ali on se privolio Beogradu i, valjda, aleji zaslužnih. (…) Ostao sam bez djedovine, bez očevine, bez postojbine. (…) Ali nisam déraciné (iskorijenjen). To od mene nećete napraviti. Sva mi Bosna.”

Time da su mu muslimani, politički korektno rečeno Bošnjaci, neki među njima, spalili zavičaj i rastjerali rođake po svijetu, skladno je zaokružena Malićeva sudbina. Međutim, predzadnjeg dana svog dnevnika, i jednog od posljednjih dana svoga života, 19. kolovoza 1997, on piše: “Meni je Tuđman Bosnu pretvorio u pakao, uostalom u punoj suglasnosti s Miloševićem, i meni je te zagrebačko-beogradske političke kuhinje prema Bosni pun prsluk. Moja će Bosna opstati izvan tih, bogo moj! političkih distopijskih mitropola. Ili je neće biti. I mene skupa s njom.”

I više ga nije bilo.

Veliki pisac. Najznačajniji hrvatski dijarist nakon Miroslava Krleže.