Da nije bilo Haaga, nikada ne bismo vidjeli Miloševića s lisicama i u zatvoru

U ICTY su nakon osnivanja ulagane velike nade, a naslijeđe mu je, kako se to kaže, prilično kontroverzno. Najviše zbog neujednačene politike optuživanja i presuda te zbog improvizirane procedure zbog koje su i ubrzana suđenja poput posljednjeg Ratku Mladiću trajala četiri-pet godina. Možda najveća zasluga ICTY-ja jest inzistiranje na ideji da ratni zločin mora biti kažnjen.

Tisuće pravnika idućih će desetljeća po sveučilištima diljem svijeta učiti iz naslijeđa Haaškog suda, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koji danas prestaje s radom, 24 godine nakon osnivanja i 22 godine otkako je okončan rat i zločini koje je procesuirao. Odnosno nešto kraće, ako se računa rat na Kosovu 1999. godine.

Kako bi izgledala današnja Europa da smo još 1968. čekali zadnje presude nacističkim glavešinama? S velikim vremenskim odmakom haaška pravda ima razvodnjen, ponešto neugodan okus. Zbog predugog odmaka od rata, presude nemaju onaj efekt kojem su se nadali najvatreniji zagovarači osnivanja suda. Ali nije bio ni zamišljen za nešto bolje.

ICTY je prvi UN-ov sud nakon nirnberškog i tokijskog na kojem se sudilo za ratne zločine, a slijedili su ga slični privremeni sudovi UN-a osnovani za zločine u nekoj zemlji, poput onoga za Ruandu. Osnovan je odlukom UN-a 1993. godine, usred krvavog rata u Bosni i Hercegovini i u trenutku relativnog zatišja u Hrvatskoj, s četvrtinom okupiranog teritorija. Neusporedivo sa situacijom u Nürnbergu, gdje su saveznici, u okupiranoj zemlji, sudili skupini od 24 nacističke vođe. U Nürnbergu je sve bilo gotovo u manje od godinu dana, od studenoga 1945. do listopada 1946. Haaški sud u godinu dana od osnivanja nije ni podignuo prvu optužnicu.

Nürnberg je iza sebe imao politički čistu situaciju, pobjednike i poražene. Pobjednici su sjeli i sudili poraženima, i to je ukratko bilo to. U trenutku kad je osnovan ICTY rat je još trajao, mirovni pregovori nisu vodili nikuda, velike sile djelovale su u suprotstavljenim smjerovima. Nakon pada Berlinskog zida više nije bilo svjetske sile koja je bila u stanju zaustaviti rat, a Europska unija je bila previše podijeljena suprotstavljenim interesima. Osnivanje ICTY-ja 1993. zato je bilo najviše što je UN u tom trenutku mogao učiniti - osim toga što su poslali plave kacige da broje broj ispaljenih projektila.

Rat će završiti u onom trenutku kad su Sjedinjene Države to odlučile, glavnu podršku ICTY je imao baš od SAD-a, kad je trebalo napraviti pritisak na zemlje regije da izruče optužene. No SAD mijenja svoj stav prema ratnim zločinima kad dolazi do osnivanja Međunarodnog kaznenog suda (ICC) koji bi, teoretski, mogao suditi i američkim generalima za zločine u Iraku i Afganistanu. Kakva je bila uloga SAD-a u posljednjim godinama rada ICTY-ja, teško da ćemo ikada sa sigurnošću znati. Zato je prilikom ocjenjivanja rada Haaškog suda potrebno voditi računa o političkim okolnostima u kojima je sud djelovao. Sasvim sigurno, bez tog suda nikad ne bismo vidjeli Slobodana Miloševića u zatvoru, niti s lisicama na rukama.

A ako i nije uspio biti osuđen, već ona snimka nekad svemoćnog ratnog vođe sa slušalicama na glavi, iza neprobojnog stakla, svojevrsna je satisfakcija žrtvama. Svima nama kojima je značajan dio života pojeo Slobodan Milošević i njegovo igranje nacionalizmom i magazinima JNA. Namjerno ili nenamjerno, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju prestaje s radom danas, na dan kad je nekadašnja Jugoslavija slavila Dan Republike. Okončana je zločinom, i barem je dijelom kažnjen. Hvala, Haag.