Amerikanka Martha Mason provela je 61 godinu živeći u željeznoj cijevi koja joj je pomagala disati nakon što su njezina pluća otkazala.
Nepokretna je ležala u cijevi - nazvanoj željezna pluća - koja bi smanjivala i povećavala tlak i izazvala kontrakcije mišića koje omogućuju udisaj i izdisaj, jer su njezini bili preslabi za samostalno djelovanje.
Dva metra duga i 360 kilograma teška cijev je obuhvaćala cijelo njezino cijelo tijelo, osim glave.
Naime, Martha Mason kao 11-godišnjakinja oboljela je od dječje paralize , što je shvatila tek kada je od iste bolesti umro njezin brat.
U knjizi 'Udisaj: Život u ritmu željeznih pluća', koju je 'napisala' uz pomoć softvera koji prepoznaje govor i zvuk pretvara u tekst, piše kako je znala da je oboljela, no da to nije htjela nikom reći kako bližnje ne bi uznemirilia.
- Često se pitam kako su se moji roditelji osjećali kada sam se razboljela, a oni su tek bili pokopali sina jedinca - priča Martha Manson u videu snimljenom prije njezine smrti 2009., kada je imala 72 godine.
- Pretpostavljali su svi, a tako i ja, da ću umrijeti prije svojih roditelja. Liječnici su mi dali najviše godinu, no ja sam izdržala puno duže zahvaljujući željeznim plućima - kazala je Martha.
Oni koji su pisali o njezinom životu kažu kako je znatiželja i želja da živi životom koliko god normalnim može bili ključ njezinog dugog života.
Unatoč situaciji koju bi većina ljudi smatrala stravičnom, Martha Mason, rođena 1937. godine u gradu Lattimore u Sjevernoj Karolini, završila je srednju školu s odličnim i na brojnim večerama družila se s prijateljima.
- Živjeti ovako postalo je za mene najnormalnija stvar, o tome nisam često ni razmišljala. Postoje i druge metode, no ja sam odabrala ovu - kazala je u videu.
Naime, unatoč tome što je morala stalno biti u horizontalnom položaju, željezna pluća omogućavala su joj da diše bez cjevčica u grlu, te da ne mora stalno posjećivati bolnicu. Bila je u svom domu sa dvije kućne pomoćnice.
U posveti svojoj preminuloj prijateljici, Mary Dalton je kazala: 'Rekla mi je kako je tako dugo živjela jer su se o njoj jako dobro brinuli i roditelji i društvo i jer je uvijek bila privučena željom za učenjem.'