Ljiljanu Nikolovski upoznao sam davno, mnogo prije nego što će postati prvom pjevačicom Magazina. Upoznao sam je jer smo bili šulkolege, učenici A paralele OŠ Ruđer Bošković u splitskoj četvrti Spinut. Po školi je bila godinu starija od mene, nismo se družili, mislim da nikad nismo niti pričali, no pamtim je onako kako školarac obično pamti zgodnije cure iz starijih razreda. Tek nekoliko slika: tacna sa školskim marendama i kabinet tehničkog u kojem sinkrono blanjamo rekete za ping-pong.
Smišnu curu iz osmog A vjerojatno bih zaboravio da samo koju godinu potom nije postala pop-zvijezda. Ljiljana je postala pjevačica Magazina, pop-grupe koju je u to doba sastavio ambiciozni mladi kompozitor Tonči Huljić. Huljić i Magazin u to su doba imitirali talijanske Ricchi e Poveri, svirali su lakoslušljivi, dezinficirano zapadni pop, a lice moje školske kolegice nekoliko je godina vladalo jugoslavenskim katodnim cijevima.
Jesam li znao da je moja školska kolegica Makedonka? Zapravo ne znam, ali ono što sam sigurno morao znati jest da je dijete vojnih lica. Moj kvart Spinut u to je doba bio neobična, hibridna četvrt, podijeljena tadašnjom Ulicom Maksima Gorkog na dvije polutke. S južne strane ulice bio je kvart industrijske stanogradnje u kojemu sam živio i ja, četvrt višekatnica iz privredne reforme šezdesetih u kojima su stanove dobivali radnici, inženjeri, vozači i činovnici danas umirućih i mrtvih industrijskih orijaša. S druge strane, bliže poljudskom stadionu, nalazio se “vojni kvart” koji zapravo i nije bio sasvim vojni, nego se sastojao od vojnih i civilnih zgrada građenih po paritetu. U jednom od tih nebodera stanovala je i Ljiljana Nikolovski, jedna od tolike djece garnizona koja su tih sedamdesetih pohađala OŠ Ruđer Bošković. Roditelji su im radili u Lori neke od tih vojnom tajnom skrivenih poslova u zakučastom organizmu JNA. Bili su neki put magacineri, neki put kartografi, vojni kirurzi ili ortopedi. Razlikovali su se od nas utoliko što su im zgrade imale radijatore i natkriveni parking. Kad biste dolazili kod njih u stan, u hodniku biste skidali cipele, a ponudili bi te nekom slatkom, želatinoznom smjesom koja se jela iz pjata kućarinom. Njihova djeca nosila su istočna prezimena, prezimena iz Srbije, Bosne i Makedonije. Ali, ta su djeca govorila splitskim akcentom i živjela splitske živote, između Rive, Hajdukovih utakmica i duplih kratkih makjata.
A onda su - znate već - došle devedesete. Ljiljana Nikolovski tada više nije bila pjevačica Magazina. Umjesto nje, u Magazinu je počela pjevati Danijela Martinović, Tonči Huljić brzo je zaboravio članstvo u Stranci Jugoslavena i počeo se družiti s Ivićem Pašalićem. Magazin više nije oponašao Ricchi e Poveri, umjesto dezinficiranog popa počeo je oponašati balkanski folk.
Negdje u proljeće ‘92. nasljednica Ljiljane Nikolovski otpjevat će tako narodnjak “Gdje Neretva hladna teče” u kojemu zarazni refren poručuje “Vratit će se svi jarani”. Pjesma benda u kojemu više nema moje šulkolegice Ljiljane poput zaraze se tog proljeća raširila eterom, a kako i ne bi kad upravo tog travnja, svibnja i lipnja splitski “jarani” sa Spinuta, Kmana i Kocunara ratuju tamo na Neretvi s Crnogorcima, deblokiraju Dubrovnik, ali i mimo svoje volje vojno pripremaju ono što će uskoro postati Herceg Bosna. Dobro to pamtim jer sam i sam tada bio na Neretvi i slušao “Gdje Neretva hladna teče” “na mjestu radnje”, u Vidonjama i Hutovu, Stolovima i Trebimlji.
I dok Dalmacija ratuje na fronti koja se poopćeno nazivala “jug”, u mom i Ljiljaninu bivšem kvartu djeca garnizona prolaze svoj “giudizio universale”, kalvariju koja će neke od njih odvesti s lijeve ili desne strane, ali ne Boga Oca, nego rijeke Drine. Oni kojima su roditelji bili aktivni, ukrcali su cijeli svoj život na vojni dajc i otišli put istoka gdje će u idućim desetljećima njihovi splitski akcenti stršiti u mnoštvu. Oni koji su bili umirovljeni, mogli su birati, kao i njihova djeca. Neki odlaze i odvode djecu. Nekima samo djeca ostaju. Nekiput se braća i sestre rastaju i biraju različite zemlje. Oni koji ostaju, ostaju u neprijateljski nabrušenom gradu u kojem se u tom trenutku događa Lora. Nemirno spavaju, osluškuju hoće li ih noću probuditi bubanje šake u vrata, zvuci provaljivanja, deložacija.
Ipak, golem ih broj ostaje, a među njima ostaje i Boro Nikolovski, Makedonac iz sela Bituše, vojni puškar i otac moje šulkolegice. Boro i njegova supruga Vera pregrmjeli su u svom sivom neboderu i jesen ‘91., i odlazak garnizona i Loru. A onda je u jesen ‘92., kad se sve smirilo i kad se činilo da se više noću ne bubnja po vratima, Boro Nikolovski otišao u rodne Bituše da vidi brata na samrti. Otišao, i više se nije mogao vratiti.
Njegov je stan, naime, zaposjednut. Ministarstvo obrane u njega useljava stanara, a Boro Nikolovski i njegova žena u zimu ‘93. nalaze promijenjenu bravu i zatvorena vrata. Dvoje umirovljenika otpočinju pravnu bitku koja je trajala 18 godina, i koja traje još, premda je u korist Nikolovskih presudio i splitski Županijski sud. A za tu strašnu, kafkijansku sudsku trakavicu kakvih je ova zemlja puna, ne bismo vjerojatno ni saznali da nije Facebooka. Grupa od petero Splićana osnovala je, naime, na Fejsu grupu “Apel savjesti” za podršku Nikolovskima u koju se do sredine ovog tjedna - kako izvještava Slobodna Dalmacija - upisalo 9900 članova.
Zahvaljujući Fejsu, i zahvaljujući novinama, iz zaborava desetljeća tako je opet izniklo lice moje školske znanice. Malo se promijenila. Živi u Americi, a sinu je dala tako splitsko ime - Toni. Ona je jedna od tolike rasute djece garnizona koja su prije četvrt stoljeća obitavala kvart preko ceste i išla u moju školu. Mnogo ih je u Splitu, prodaju bravariju, servisiraju kafe aparate. Mnogi su raspršeni po svijetu, poput nje. Mladi su se snašli, pred mladima uvijek ima više opcija. Ali stari, poput Bore i Vere, oni su ostali nigdje i ni na čemu. Njihovo čvrsto tlo propalo im je pod nogama, sunce koje pouzdano izlazi jedan dan nije izišlo, ostali su razapeti između jedne zemlje kojoj više ne pripadaju i druge koja ih je ispljunula. Ispljunula ih je jer je previše željela njihove kvadrate, radijatore i natkriveni parking.
Ovog tjedna predsjednici Josipović i Tadić međusobno su dogovarali i sudbinu nekih od takvih. Lijepo su razgovarali o sudbini raseljenih, zaključili da će neke od njih uključiti u program obnove, neke namiriti donatorskom konferencijom. Roditelja Ljiljane Nikolovski u toj priči nema. Hrvatska birokracija njih desetljećima mobingira, mobingira zato što nisu Hrvati, pa samim tim ne mogu u uredima imati zemljake i rođake. Donatorska konferencija njima neće pomoći jer nisu Srbijanci, nego Makedonci. Jedini koji su im preostali neki su od bivših susjeda, Splićana, Spinućana koji sad za njih lobiraju preko društvenih mreža. Nemaju oni iza sebe ni artiljeriju, ni diplomaciju, ni donatorske konferencije: samo memoriju jednog mrtvog susjedstva koje se rasulo poput perja iz kušina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....