U najmnogoljudnijoj teokraciji na svijetu, Islamskoj Republici Iranu, puhnuo je evidentno nov vjetar. Nije riječ o tektonskom poremećaju, pitanje je može li ga se očekivati - ali trend se mijenja.
Da budemo jasni: mijenja se unutar sistema, ne mijenja se sustav. Ljudi u Sovjetskom Savezu i u sovjetskom bloku mogli su kao tektonski preokret doživjeti XX kongres KPSS, Hruščëvljev odmak od rigidnog staljinizma, rehabilitaciju zatočenih (i smaknutih, kojima je stigla kasno) - ali i Hruščëv je pazio da ne kritizira sistem, njegove je strahote svodio na “kult ličnosti”, a ne na suludu pretenziju da se vlada silom “u ime” naroda, da se “diktatura proletarijata” pretvori u diktaturu Partije. Sovjetska Rusija, u koju sam navratio devet godina poslije XX kongresa, još je bila policijska država (iako manje nego Albanija 30 godina kasnije, u doba Ramiza Alije, koji je također bio viđen kao tektonski poremećaj spram Envera Hoxhe).
S jedne strane vidimo da je Tehrān, koji je 2003. izabrao za gradonačelnika konzervativnog jurišnika Mahmuda Ahmedinedžada, sada sa 90 posto glasao za kandidate reformističke Nade. S druge strane se sjećamo da je na predsjedničkim izborima 2010. taj isti Tehrān glasao protiv Ahmedinedžadova reizbora za predsjednika Islamske Republike, da je čak ogorčeno demonstrirao protiv izbornih prevara - ali i tada smo pisali da je Ahmedinedžad i bez prevara stekao dovoljno glasova na iranskoj periferiji, u ruralnim predjelima, a da bi se njegova pobjeda smjela smatrati totalnom prevarom. I sada, na izborima za Medžlis, iranski parlament, pokazuje se da reformisti pobjeđuju u urbanim sredinama a konzervativci na periferiji - ali valja imati na umu dva elementa: prvo, da opozicionarima sustav nije dopustio ni da budu kandidirani, kako se njihov glas ne bi čuo ni u kampanji; drugo, ondje gdje ni Rouhanijevi reformisti nisu imali šanse, još manje bi je imala iole demokratska opozicija.
Da se vratimo na usporedbu s Rusijom: nije bilo beznačajno kad je pragmatik Hruščëv naslijedio nasilnika Stalina, ali su disidenti svejedno slani u Sibir, nije bilo beznačajno ni kad je pragmatik Andropov naslijedio imperijalista Brežneva, ali ni tada nije ništa bitno promijenjeno, iako je barem Andropov, kao razborit špijun, znao što je u tom sistemu trulo (i nije mu palo na pamet tražiti panaceju u lustraciji kulaka, kad smo već pri usporedbama).
Na promjenu trenda u Iranu utjecala su tri bitna elementa.
Čitam kako je neka od cura koje su u Tehrānu slavile pobjedu, rekla evropskoj novinarki da je ovo njihova ‘68. “Nema povratka nazad, jer je mentalitet dvadesetgodišnjaka danas radikalno promijenjen, veli optimistična cura - dok njezina vršnjakinja u Hrvatskoj, čitam također, kaže da za našom ‘68 ne treba žaliti, da nju treba žaliti. Iran je danas zemlja u kojoj je svaki drugi stanovnik mlađi od 30 godina, u kojoj se samo manjina sjeća Homeinija, zemlja baby booma. U nas (a i drugdje u Evropi) ‘68 je bila izraz tadašnjih baby boomera, proizvoda poratne demografske eksplozije 1947.
Ovi u Iranu još imaju prostora za svoje iluzije, u nas je i ta generacija sadašnjih sedamdesetogodišnjaka svoje iluzije prokockala i vlastiti iskustveni pesimizam pretočila u demografsku imploziju. Naša djeca se boje rađati djecu u smeću koji su im ostavili djedovi, dakle mi, generacija ne izgubljena, nego promašena.
Drugi je razlog informacijska eksplozija. Prije 50-60 godina nismo živjeli u informacijskoj izolaciji, čitali smo i novine i knjige, slušali radio, u razredu mirno pretresali Grgu Zlatopera, pa i s profesorima, iako je popularniji bio Radio Luxemburg, već smo se dijelili na ljubitelje tršćanskih dućana i preziratelje potrošaštva (onda smo još znali hrvatski, nismo to zvali konzumerizmom). Današnji mladi u iranskim gradovima imaju Internet, globalizirani su, njihov Ponterosso je sofisticiran: na jednom uglu je Amazon, na tezgi pored ebay.
Treći je povezan s drugim: skidanje embarga daje dojam slobode, prihvaćenosti, integriranosti u svijet i-Phonea i Galaxyja.
Pesimisti koje citiraju zapadni reporteri kažu: ma kakav preokret, biramo između zla i gorega. Dobrodošli u realnost, na Zapadu je to redovita praksa. Indro Montanelli, veliki talijanski novinar, konzervativac koga je od oduševljenja fašističkim poletom izliječio pogled na žrtve talijanskih bojnih otrova u Etiopiji kamo je otišao kao ratni reporter (a dodatne injekcije realizma mu je ubrizgao sovjetsko-finski rat, a onda i katastrofa Italije), savjetovao je još prije četvrt stoljeća da se u Italiji glasa začepivši nos.
Na hipertrofirane nade imaju pravo veoma mladi, ostali ih gaje samo kad se nađu u potpunom jadu i katastrofi. Kad se bira između zla i gorega - stanje je normalno, sistem funkcionira. Optimizam je nadati se da neće biti gore.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....