MIROVINSKI FONDOVI I AUTOCESTE - NEIZBJEŽNO Ratko Bošković o davanju autocesta u koncesije

Na pitanje trebaju li hrvatski obvezni mirovinski fondovi novcem svojih članova štediša kupiti hrvatske autoceste nije lako odgovoriti: i u tom su krupnom poslu hladna računica i društveno-politički interesi nerazmrsivo isprepleteni. Uzroci i posljedice kreću se u krugu: mirovinski fondovi svakako moraju misliti na to kako će povećati vrijednost štednje svojih članova, budućih penzionera, ali sva će njihova imovina u budućnosti postati bezvrijedna ne potrude li se oni sami da hrvatsko gospodarstvo napreduje. Naime, to će sve više i više ovisiti o njima samima, upravo će mirovinski fondovi raspolagati sve većim sredstvima i sve većom moći da unaprijede hrvatsku ekonomiju, a samim time će upravo o njima sve više ovisiti hoće li i njihovi udjeli i mirovine poprimati veću ili manju realnu kupovnu moć. Ultimativno, i mirovinski se fondovi, kako je to već uobičajeno u zadnjih stotinjak godina, mogu “reosiguravati” kod države ulažući novac u njezine obveznice. Ali, i te obveznice mogu na tržištu propasti.

Tako su razmišljali i dosadašnji financijeri hrvatskih autocesta. EIB, EBRD, KfW, Dexia i JP Morgan hladno su iskalkulirali da im se financijski isplati (prema zadnjem stanju) hrvatskom poduzeću Autocesta Zagreb - Rijeka posuditi 903 milijuna eura, ali su zatim od Republike Hrvatske zatražili i dobili neopoziva jamstva za servisiranje i otplatu tih kredita. No, rizik nisu otklonili: hrvatska je država danas na samom rubu ogluhe na te dužničke obveze.

Pritom Dexia i JP Morgan neće ni moći ni htjeti puno učiniti da spriječe takav razvoj događaja. Hrvatski mirovinski fondovi, međutim, nemaju taj luksuz velikih globalnih financijskih igrača: oni su ti koji sada moraju osigurati da hrvatska država ekonomski ne propadne. Ma koliko zvučalo paradoksalno, to je jedini način da i njihova imovina ne izgubi na tržišnoj vrijednosti. No, je li ulaganje upravo u autoceste pravi način da se postigne jedno i drugo? Iskreno govoreći, točan odgovor mogla bi dati jedino kristalna kugla.

Kao biznis, hrvatske su autoceste danas na klackalici u vrlo labilnoj poslovnoj ravnoteži. Posljednje tri godine njihov promet i prihod od cestarine i potkoncesija stagniraju. Pomnija analiza vjerojatno bi ukazala da su njihovi prihodi u 2011. godini dosegnuli povijesni vrhunac koji se više nikada neće ponoviti. A, opet, tko zna?

U svakom slučaju, menadžeri obveznih mirovinskih fondova neće imati puno čvrstih točaka za koje bi se dugoročnije mogli uhvatiti kod izrade svojih procjena i projekcija te pronalaženja one razine cijene kapitala na kojoj bi autoceste njima mogle biti profitabilne barem u sljedećih pet do sedam godina, nakon čega bi mogli planirati “exit strategiju”.

Opasna je za njih činjenica da sirova nafta u svijetu ne pojeftinjuje i da kretanje globalne proizvodnje i potražnje signalizira samo njezino daljnje poskupljenje. Vožnja na prirodni plin ili električnu struju presporo prodire. Alarmantni podaci govore da je korištenje automobila po stanovniku u svijetu prošlo povijesni vrhunac, osobito u najbogatijim zemljama u hrvatskom europskom susjedstvu.

Razlozi za to brojni su i vrlo kompleksni, nije posrijedi samo sve skuplja pogonska energija, nego vrlo složena civilizacijska dinamika. A od automobila i njihovih prevaljenih kilometara ovise hrvatske autoceste: od općedruštvene koristi koju stvaraju, osim od izravnih potkoncesija, one same nemaju velikih prihoda niti će ona današnjim osiguranicima izravno ostvariti buduće penzije. S druge strane, neizravne su koristi goleme i one vrlo konkretno podižu i vrijednost udjela u fondovima. Autoceste poput katalizatora olakšavaju nastanak i širenje drugih biznisa, dovoljno je spomenuti turizam. Zahvaljujući njima raste tržišna vrijednost nekretnina, ljudi se općenito osjećaju bolje, jača im potrošački i poduzetnički optimizam. No, što ako je i sve to u Hrvatskoj već dosegnulo i prošlo svoj zenit?

Ako će i turizam stagnirati, ako će cijene kuća, vikendica i maslinika idućih desetljeća realno padati, ako hotelima i kafićima ubuduće prihod više neće rasti - je li i u tom slučaju obveznim mirovinskim fondovima najpametnije ulagati baš u autoceste?

Osobna “kapitalizirana” štednja za mirovinu hrvatskih radnika u obveznim je fondovima premašila 55 milijardi kuna i raste. To još uvijek nije puno, ali ti su fondovi sve više u situaciji da kao vlasnici kapitala moraju nadomjestiti državu.

Također, “mirovinci” su među rijetkim ulagačima koji osiguravaju da Hrvati kao nacija imaju kapital. Građani pojedinci uglavnom nastoje svoj kapital što brže unovčiti kod stranaca.

A država, ona je svoju naslijeđenu imovinu prisiljena prodavati inozemstvu da smanji zaduženost i podmiruje javne troškove i obveze za prvi mirovinski stup i socijalu, koje je besramno natovarila na vrat poreznim obveznicima. Sve, dakle, govori da hrvatski mirovinski fondovi neće moći izbjeći sudjelovanje u preuzimanju hrvatskih državnih autocesta.

To se nameće kao njihova povijesna uloga i obveza. Ali, pritom će morati na sve dostupne načine upravljati rizikom u koji su se upustili, a osobito neće zbog autocesta smjeti zanemariti i ulaganja u druge, nove, netradicionalne i raznovrsne djelatnosti koje hrvatskoj donose novi razvoj.