NEOBIČAN OGLAS 'Protočni bojler mijenjam za auto. Da je nov. Kemijski očišćen. Da miriši po ljubavi i početku novog života'

Protočni bojler Junkers mijenjam za novi auto

Neki dan sam stavio oglas da želim novi auto na poklon. Administracija Njuškala mi je tad obrisala oglas i objasnila da ne smijem tražit nešto na poklon. Sasvim legitiman zahtjev, rekao bih. S obzirom da nisam u oglasu uvrijedio niti jednu religijsku ili nacionalnu nakupinu, profani vokabular, čini se, biva u granicama tolerancije, pa sam odlučio blago preformulirati oglas.

Razmišljao sam tako o stvarima koje bih rado dao u zamjenu za novi auto i pao mi je na pamet protočni plinski bojler marke Junkers, a s kojim se osim tuširanja, možete služiti i za dobavu topline po čitavom stanu, pa možda i na više etaža. U tom slučaju on čitavo vrijeme radi, ali čovjeku kojem je hladno je to sasvim prihvatljivo. Prvo ću nešto napisat o tom bojleru. Taj bojler je jako dobar i grijao me nekoliko mjeseci, a onda su došli ljudi iz plinare ispitat dal je možda u mom stanu pukla cijev. Nakon što su mi napravili pogolemu rupu u zidu, obećali da će doć pogletat, iako nikad nisu, odšarafili su mi brojilo i rekli da sam dužan 3 godine plina. Ja sam tek uselio u taj stan i nisam znao o čem pričaju, jer sam zadnja 3 mjeseca plin plaćao. No, nakupina vedrih i veselih momaka iz plinare je meni brojilo ipak skinula i s njim u otišli meni u nepoznato, a sebi u poznato. Od tad ja nemam plin, ali i dalje imam plinski bojler. Frend od starog, kojeg zovu Bolesni mi je za 300 kuna namontirao novi električni bojler i od tad se ja tako tuširam. Želim reć, dobar je ovaj bojler bio, ali mi baš jako ne treba.

Sad, kad sam objasnio zašto mi ne treba bojler, pokušat ću vam približit zašto mi treba auto.

Nakon 12 godina voženja krntija i užasnih užasa dna smrti svijeta i svemira, želim novi auto u zamjenu za moj Junkers bojler za sreću tuširanja i centralnog grijanja pride. Sad ću malo pisat o svojim autima. Ti, poštovani čitatelju, sigurno se pitaš kakav ja isusov kreten moram bit da u vrijeme krize, kad mnoge obitelji nemaju za jest, tražim da mi netko da potpuno novi registrirani auto s ful opremom u zamjenu za bojler. I imaš pravo. Da ne pretjeram, auto smije bit do 3 godine star, al ne stariji. Zašto? Eto, zato jer mi je pun falus (ne smije se psovat tu) obtrganih smećarskih užasa od auata koje većma kupim od prevaranata iz Varaždina. Užasno su dragi i simpatični, a onda ti se na prvom zavoju auto raspadne ko onom doktoru u jednoj od epizoda Alana Forda. No dobro, pustimo sad to. Krenimo malo o mojoj povijesti s autima. Sad ću ja tu sve ispričat.

Moj prvi auto, tamo negdje prije 12 godina, bila je honda civic iz '85. Stari mi je kad sam bio mali kupio nekakvu zemlju na nekom selu i napisao da je moja kad napunim 18. Prodao sam tu zemlju na selskom brdu seljacima sa sela koji su bili iz tog sela i dobio tisuću maraka za nju. Posudio sam još tisuću od jedno dvadeset i osam prijatelja i poznanika i to po 50 kuna od svakog i kupio hondu za dvije tisuće maraka. Imala je potrganu šajbu, nije imala rubnjake i pragove baš i nije imala pod, nego samo tapison, što znači da su mi noge bile mokre dok sam vozio tijekom vodenih nepogoda. Volio sam taj auto. Kad mi je na povratku s mora eksplodirao njegov defaultni 1.5 motor, kupio sam 1.3 motor, a tadašnja veza bila je nepovratno narušena, jer sam po riječima bivše "idiot kojem eksplodira motor". Ostao sam u njemu bez goriva jedno 25 puta u 6 mjeseci, iako je litra tad bila oko 6 kuna, što će objasnit moju ekonomsku situaciju u to vrijeme. Da, imao sam posao tad, zanimljivo je to. Radila mi je samo prednja desna kočnica, pa sam po povratku s nekog tuluma u Mikulićima, a po kiši, završio u nekakvoj živici. Doma sam došao u gepeku prijateljevog auta, a hondu sam nakon mjesec dana zamijenio za ukradeni kompjuter koji su mi dali nekakvi kriminalci. Kompjuter sam tad prodao ujaku, kupio drugi kompjuter i TAS golf jedinicu u Varaždinu.

TAS Golf je palio samo ako bi netko od prijatelja došao s klemama, ler mu je radio na 3 soma okretaja, a nakon jedno tjedan i pol, više nije palio ni na kleme. Ostavio sam ga pred zgradom i odselio. Kad sam 2 mjeseca kasnije prolazio kraj zgrade, moj golf je bio jedini auto koji je i dalje imao snijeg na krovu. Kasnije me nazvao bivši vlasnik golfa da mu žele naplatit vuču auta, ali sam poslao u kurac i njega i njegov auto. To je zadnje da sam vidio golf i čuo nešto o njemu.

Nakon toga mi se financijski posrećilo, pa sam kupio hondu civic iz '91. i zaljubio se u model. Imala je 130 konja, neispravnu klimu, šiber kroz koji je curilo, ali kupio sam mu felge, mama mi je kupila mp3 plejer i auto je bio vrtuljak sreće, alkohola i ljubavi. Moje prema njemu. Vozio je mnogu opremu, šest ljudi istovremeno, bio je čak i poprište spoljenja sa stranom državljankom mnogo starijom od mene. Volio sam taj auto jako. Prodao sam ga za duplo manje love nekoj dvojici šupaka i otišao u potragu za boljim životom.

Nakon što je ideja boljeg života propala, kupio sam američki auto, jedini takav u hrvatskoj. Vozio sam ga 2 mjeseca prije nego kaj sam skužio da stalno svjetli "check engine" lampica, da troši 12, da ništa od opreme ne radi i da sam se svjetski zajebo. Auto je imao 6 mjeseci garancije, pa sam otišao reklamirat. U dvorištu auto salona su me dočekali isti ljudi koji su mi prodali auto, te mi objasnili da je firma od koje sam kupio auto u stečaju, i da je ovo sad neka druga firma i da se drugačije zove i sve, pa da mi ne mogu pomoć. Sa suzama u mozgu sam otišao doma. Tada je auto eksplodirao i otpeljao sam ga u servis za američka vozila. Tamo su ga rastavili i u neznanju sastavljanja sam ja platio vučnu službu da ga otpelja u pravi servis i sastavi nazad. Samo ta eskapada je koštala oko pet tisuća kuna, ali hej, nije beg cicija. Nakon toga je sve ikad eksplodiralo, pa su mi ga još dodatno polomili u servisu i tu sam ga ja odlučio prodat. Kako sam ga odlučio prodat, tako je moron iz lijeve trake odlučio odjednom preć u desnu sa semafora na kojem je čekao. Njemu je bilo crveno. Nama nije. Uz mnogo muke i užasa, i to je bilo popravljeno unatoč procjeni popravka od 40 soma kuna i auto je sada popravljen, ali slomljene šajbe spava pred dvorištem moje majke. Pijuć kavu kod majke, čuh glasan eksplozija-like zvuk pred dvorištem. Klinac iz kvarta je ukrao starom auto i u toj eskapadi je pokupio 5 auta, finalno se frontalno zabijajuć u moj friško popravljeni auto. Stajao je tako limovno nakovrčan nekoliko mjeseci u susjedovom dvorištu, prije nego je moj stari odlučio auto POKLONIT nekom. Nikad mi nije rekao kome i to je i dalje vječna svađa između mojih staraca, mene i svemira, jer mu je navodno stara jednom ili višekratno rekla "makni tu krntiju u pizdu materinu".

Nakon toga je došla toyota corolla iz '87. Nije imala ni jedan originalni dio, al je bila, vjerujem, najbolji auto od svih ovih. Ne znam gdje je sad. Koji put kad prekineš vezu, izgubiš trag određenim stvarima, pogotovo ako zapravo nisu tvoje. Paralelno s njom sam kupio hondu civic sedan iz '91. Bila je natučena izvana, ali predivna jer je bila brza i ispravna. Prodao sam ju frendici na rate. Nisam vidio baš puno rata, a i civic je ubrzo bio upokojen. Jebeš to, tome služe prijatelji, ja sam duboko uvjeren u to.

Tu se sad redom niže nekoliko honda civic iz '91. jer nikad nisam uspio prebolit onu prvu. U očajničkom pokušaju da nađem "onu pravu", mijenjao sam jednu za drugom, za trećom...stavljao im felge, gume, empetri plejere, imale su šibere, elektriku, zvučnike, al nikad ni jedna nije bila kao prva. Bila je tu i neka honda crx koja je, kažu u muriji, i dalje na meni, al ja sam ju prodao nakon 2 tjedna i nikad više ne vidio.

Tu negdje se dogodio accord aerodeck. Ugradio sam mu plin i bio zaljubljen u njega. Bio je prostran, udoban, plinask, predivan. Dan nakon ugradnje plina, u mene se zabio kombi. Bio je to bistar mladić koji je bio uvjeren da je na glavnoj cesti, zato jer je negdje na početku ceste vidio dućan. Nisu znakovi ono što određuje glavnu cestu, to je dućan. Nakon groze popravka, krepala je ručica žmigavca. Pa plin. Pa struja. Jedna po jedna, stvari na autu su umirale, kao i moja ljubav prema njemu. Tu se dogodilo još mnogo stvari s tim autom, kao razbijanje auta od strane bivše, al preskočimo to i dođimo do honde civic koju sam kupio ne bi li imao nekaj za vozit dok accord čeka popravak.

Zelena honda civic, opet iz '91. Šta reć. Služila je kao kuća na terraneu, prošla je čitavu hrvatsku, bila je svuda i vozila svakog. Sad je negdje. Nitko ne zna. Odnio ju je spajdermen, jer sam ju isparkirao sa privatnog posjeda i stavio na javni po dogovoru s čovjekom koji ju je trebao uzet u zamjenu za građevinske radove. On se nikad više nije pojavio, a policija i komunalac ne vole neregistrirane aute na parkirnim mjestima. Još uvijek se nadam da ćemo se jednom sresti. E, da. Jednu od tih honada trenutno prodajem, ima i klimu i sve i spičkana je jer sam se njome sa 15 na sat pijan zaletio u stup s plakatom Miše Kovača. Pola sata smo frend i ja stajali kraj auta (bog isus zna zašto) dok nije došla murija po burek (i mi smo bili u pekari, da) i odvela me na triježnjenje uz riječi "Nis mogo koncerat doč'kat, a?". Bilo je smiješno, al triježnjenje nije bilo smiješno.

Tri tisuće kuna sam dao na popravak accorda i mislio sam da je to to. Problem je bio samo to kaj je plin bio ilegalan, a nisam imao za atest, al reko, i to ćemo nekak. To sam mislio točno pola sata, dok mi kuplung nije eksplodirao uz zvuke otvaranja grotla pakla i tu sam odlučio odustat od svega i zamijenit auto za neki koji će možda vozit. Zamijenio sam ga za 6 godina stariji aerodeck u UŽASNOM stanju sa nekakvim prevarantima iz Varaždina. Na žalost, pattern mog auto poslovanja pokazuje da su skoro svi ljudi iz Varaždina, a koji trguju autima, varalice i onak, ne preporučam. Simpatični su, to je prvi simptom. Radije bi trgovao s nekim ko je odvratan, al da me ne zajebe. Zapravo, ne bi ni to.

Taj aerodeck je bio jako lijep, al jako glup za vozit. Prozori nisu radili najbolje, dok mu nisam stavio nove gume i felge, gume su strugale po blatobranima i tako. Posudio sam ga pjevaču iz benda, a onda ga je on razbio. Sparkirali smo ga pred zgradu od frenda, a onda su ga takvog potrganog od tamo ukrali. Tko bi htio ukrast potrgani raritetni auto iz '89., nemam nikakvog pojma, al eto, to je tako.

Tu ću samo na brzinu nadodat Mercedesov kombi MB100 koji smo kupili kao bend, a za koji nam je rečeno da, citiram, "nema šanse da te ikad ostavi na cesti, NEMA šanse". Platili smo ga 24 tisuće kuna, sad ga prodajemo za tri. Zapravo, za 4700, ali tri kad se odbije ležarina auto vuče u Otočcu. I realno, nije nas ostavio na cesti, nego je eksplodirao na autoputu.

I tako, uz preskakanje bar 6-7 još užasnijih automobila od svih ovih, stižemo do moje najnovije akvizicije.

Nissan Micra. Kako sam samo sretan bio prvi dan imanja tog auta. Imao je klima uređaj, bio je mao, išao je vrum-vrum. Agilna gradska sreća. Vozio nas je mnogi kilometar kroz hrvastku, bosnu, svuda smo išli njime. Tu i tamo kakav popravak od 300 kuna i sve ok. Onda je krepao remen. Sad navodno i getriba ne valja. I ja to strpljivo popravljam jer eto, jebemu, neispravno je.

Tu se vraćamo na početak ovog fantastičnog oglasa. Želim auto za bojler. Da je nov. Kemijski očišćen. Da miriši po ljubavi i početku novog života, sreći i berićetju. Da kad se stavi onaj borić na retrovizor, da borić krene plesat od sreće jer je stavljen u najbolji auto ikad. Zašto je to najbolji auto? Jer je ispravan. Jer me vozi svuda. I nema tu ciganskih spika sa "oću bilo kakav auto, gazda?". Neću. Želim novi, lijep, dobar, mirišljav, gps-om opremljen, dovoljno velik da stane bend i oprema auto. Takav auto. Ja da sam auto kuća, ja bi se javio. Ovo bi bilo najbolje sponzorstvo ikad. Da sam pijani milijarder, javio bi se isto. I auto kuće i pijani milijarderi se moraju nekako grijat, a kako nego centralnim grijanjem? Gzekli.

Znam da su šanse da ne zamijenim bojler za auto, male. Svako kućanstvo, svako dijete, žena i muškarac sad gleda ovaj oglas i misli si "nama stvarno treba bojler, a ovom čovjeku treba dat auto". Znam. I to je lijepo, volim kad hrvat ima pozitivno razmišljanje, a sad ga sigurno ima.

No, u slučaju da mi ipak iz nekog čudnog razloga ne trebate bojler, prodajem i roland spd-s sampling pad, kineski squier i još nekakve pizdarije. Kad to prodam, popravit ću getribu na Micri, a i to je početak.

Sretan Božić