Britanski izbori, politički preustroj i crv sektaštva

Kapitalizam nikako da umre. Od Marxa naovamo napisane su čitave knjižnice učenih djela koje dokazuju da je kapitalizam na umoru; još samo malo, pa gotovo. Sjećate li se Thomasa Pikettyja? Ni četiri godine nisu prošle od tiskanja novog otkrivenja, a jedini dobitnici su knjižari što su ponudili ovu ciglu od knjige na prezrenom kapitalističkom tržištu. Onda je došao Paul Mason i objavio da smo u postkapitalizmu, da je kapitalizam, zapravo, već mrtav. To je tek obradovalo napredne katalonske redovnice i još naprednije književne komprativiste koji ne žele priznati da je kapitalizam učinio mnogo više za prosperitet masa od svih povijesnih socijalizama - teokratskih i sekularnih. No, priželjkivanju unatoč, izborni rezultati u industrijskim zemljama nikako da potvrde smrt kapitalizma. Gdje god se okrenete, pobjeđuju razumna fiskalna politika, umjereni rezovi državnog sektora i zaštita nacionalnog identiteta naspram globalizaciji. Moglo bi se čak zaključiti da su najopasniji neprijatelji kapitalizma na desnici, među samodopadnim političarima koji se ne suprotstavljaju rodijaštvu, korporativnoj pohlepi i nejednakosti.

Britanski izborni trendovi, posebno najave za parlamentarne izbore što će se održati idućeg četvrtka, djelomice objašnjavaju zašto je dio europske ljevice tako neuspješan. Premda postoje sumnje u golemu nadmoć Konzervativne stranke, uglavnom zbog niza ishitrenih poteza što je premijerka Theresa May počinila u izbornoj kampanji, nema dvojbe da su izgledi laburista sve osim blistavi. Razlog je sektaštvo lijevog krila stranke, na čelu s Jeremyjem Corbynom, koji je preuzeo laburističko vodstvo u rujnu 2015. Poznat po oponiranju stranačkom vodstvu dok su Tony Blair, Gordon Brown i Ed Miliband vodili laburiste, Corbyn kao da svoju strategiju uopće ne usklađuje s potrebama birača. Za ovog ideologa u kardiganu pobjeda nije ništa, pokret je sve. Pobjeda nad konzervativcima je besmislena ako se postiže blairovskim reformizmom. Cilj je preinaka Laburističke stranke u pravovjerni kult, koštalo što koštalo. Zato je Laburistički manifest za ove izbore mnogo više od programa socijalne države (traže se ponovna nacionalizacija željeznica, energetskih tvrtki i poštanske službe, besplatna višeškolska obuka, visoki porezi), što predstavlja povratak na socijalizam Aneurina Bevana iz 1940-ih. Riječju Paula Masona, "Mojoj generaciji na ljevici trebalo je pola životnog vijeka da dokrajčimo laburističku ovisnost o tržišnom kapitalizmu i ekspedicijskom ratovanju. Nećemo natrag" (The Guardian, 15. svibnja). Dakako, postoji i vanjskopolitički aspekt lijevog sektašenja - protivljenje NATO-u i svakoj ideji humanitarne intervencije.

Mason i njemu bliski ljevičari uvjereni su da će svojim novim programom laburisti postati "prva značajna socijaldemokratska stranka što će se u potpunosti otarasiti neoliberalne ekonomike". No, posve im je jasno da su po načelu "pobjednik nosi sve" izvojevali Pirovu pobjedu te da su umjereni laburistički zastupnici u strahu da će izgubiti svoja mjesta u parlamentu. Zato se i nadaju da će laburistička desnica nakon izbora osnovati vlastitu centrističku stranku te da će ubuduće "progresivna politika u Britaniji biti pitanje izbornih koalicija", u kojoj će biti mjesta i za "progresivne nacionalističke stranke" (Škotska nacionalna stranka, Plaid Cymru - Velšanska stranka, Sinn Féin). Mason ima u vidu crveno-crveno-zeleni savez u berlinskom gradskom vijeću, gdje SPD, Ljevica i Zeleni natpolovičnom većinom upravljaju njemačkim glavnim gradom, ali putem trajnog pregovaranja, s tim što je nacionalno pitanje izuzetno aktualno u Britaniji. Po jednom mišljenju "danas je škotski ili britanski nacionalizam istisnuo klasu" (Politico, 29. svibnja).

U međuvremenu, Theresa May kroti kapitalizam zdesna: "Ne vjerujemo u nesputana slobodna tržišta. Odbacujemo kult sebičnosti i individualizma. Gnušamo se društvenih podjela, nepravde, nepoštenja i nejednakosti. Krutu dogmu i ideologiju vidimo ne samo kao nepotrebne nego i opasne" (Konzervativni manifest, 2017.). Premijerka je preuzela laburističku interventnu gospodarsku politiku i trumpistički naboj protiv globalnih elita, što se tumači na razne načine. U ovomu May nema potporu solidno liberalne matice konzervativaca, koju predvodi Philip Hammond, ministar financija (kancelar riznice), s kojim je May često u oštrom sukobu. Po nekima, May dugoročno želi učvrstiti svoj vlastiti autoritet. Kampanja je za britanske pojmove pretjerano personalizirana. Ne govori se o konzervativcima nego o "timu Therese May". Po drugima, ovi izbori su za Theresu May prigoda za trajnu likvidaciju laburista. Premijerka je obukla crvene halje kako bi zavarala laburističke birače i navela ih da glasuju za torijevce (The Spectator, 20. svibnja). Ima indicija da je ova strategija uspješna. U solidno laburističkoj županiji Merseyside, sa središtem u Liverpoolu, laburistički birači su se podijelili oko Brexita. Gradski aktivisti, studenti i mlađi birači bili su protiv Brexita, za razliku od siromašnijih prigradskih laburista, koji se protive useljavanju, a frustrirani su dugogodišnjom recesijom. Premijerkino obećanje "globalne Britanije", oslobođene EU restrikcija i preusmjerene trgovinskoj razmjeni sa SAD-om i drugim prekooceanskim zemljama, među laburističkim biračima doživljava se kao najava novih radnih mjesta za Merseyside (Politico, 19. svibnja).

Ipak, postoji mogućnost da je Theresa May posve iskrena. Ona je najljeviji konzervativni lider u prošlih četrdeset godina. Štoviše, ona predstavlja stanoviti trend. Australski liberalni premijer Malcolm Turnbull u novom je proračunu upravo nametnuo porez od šest milijardi australskih dolara na pet najvećih banaka. Ne dovodeći kapitalizam u pitanje, Theresa May očito vjeruje da je državna intervencija opravdana kad vlada smjera tamo gdje tržište ne smjera. Ukratko, Theresa May je krenula ulijevo kad je riječ o gospodarstvu, ali drži se desno kad je riječ o društvenim pitanjima (The Guardian, 18. svibnja). Laburistima je ukrala socijalni naboj, a ostavila im protukapitalističku galamu i ezoterične identitetske politike koje nemaju odjeka u staroj bazi ljevice.

Zanimljivo je da upravo takvo što priželjkuje lijeva opozicija unutar i izvan Bernardićeva SDP-a. Riječju Tomislava Klauškog, Milanović je SDP pretvorio u "neoliberalnu i kvazinacionalnu stranku, gušeći sve natruhe političke ljevice", a socijalne teme "preuzeli su populistički pokreti kao što je Živi zid, tema zaštite manjina, ljudskih prava i antifašizma dohvatili su se mediji, udruge i neki intelektualci" (Express, 26. svibnja). Sektaštvo britanskih laburista proizvod je vlastitog lutanja, ali i nepostojanja alternativnih lijevih i centrističkih stranaka. Tamo gdje takve stranke postoje, primjerice u Njemačkoj, socijaldemokrati se drže reformne linije. I za Hrvatsku bi bilo korisno kad bi se "mediji, udruge i neki intelektualci", kao svoja privatna vangarda, organizirali u svoju stranku, nešto poput njemačkih Lijevih i prestali parazitirati na SDP-u. Organizirani i omeđeni corbyizam mogao bi poučno djelovati na SDP i liberalne politike. Crv sektaštva ne umire. On konzumira sam sebe.

P.S.: U najavi filma "Hassan", redatelja Arsena Oremovića, Milena Zajović veli kako Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab, koji je predmet filma, "otvoreno iznosi svoj stav da je u zemljama Bliskog istoka diktatura jedini održivi model te objašnjava kako je izgubio vjeru u revolucije, kojima se zanosio kao mladić" (Večernji list, 16. svibnja). Zašto samo u zemljama Bliskog istoka? Na to nam pitanje odgovara sâm Haidar Diab o najnovijem članku napadima ISIL-a na otoku Mindanao, Filipini, gdje veli kako je "Predsjednik Putin dao... punu podršku svom kolegi [filipinskom predsjedniku] Duterteu da čini s otokom Mindanao kao što je on učinio s glavnim gradom Čečenije, koji je sravnio sa zemljom" (Večernji list, 25. svibnja). Bit će da je diktatura održivi model svugdje. Preostaje pitanje, je li i jedini. Odgovor očekujemo. Po mogućnosti, bez uporabe raketnog oružja.