Jedan naoko i nauho nevažan detalj lijepo objašnjava cijelu priču: ne, jasno, onaj kad je negdje sredinom drugog poluvremena utakmice Hrvatska - Island cijeli maksimirski stadion krenuo u već tradicionalno ustaško skandiranje , jedna tribina glasno: “za dom!”, a druga još glasnije: “spremni!” - taj je detalj prilično važan - već onaj kad je nekoliko trenutaka kasnije egzaltirani komentator HTV-a Drago Ćosić izvolio primijetiti pred cielim obćinstvom kako je “ugodno čuti skladno navijanje maksimirske publike”.
Netko trezveniji, hladnije glave i od mene i od maksimirske publike, primijetit će možda kako gospodin Ćosić - u transu od sjajne igre hrvatske reprezentacije na travnjaku i “veličanstvene atmosfere” oko njega - nije ni čuo što to zapravo “skladno navija” publika u offu. Da ne bi stoga bilo nesporazuma, otklonimo ga odmah na početku teksta: ja, recimo - s iskustvom desetaka Ćosićevih prijenosa, a glave ohlađene na sobnu temperaturu - zaista mislim da impresionirani Ćosić uopće nije čuo “za dom!”
U tome, naime, i jest stvar.
Salutiranje “za dom spremni!”, pozdrav koji nema nijednu i nikakvu drugu konotaciju osim ustaške - i koji je patriotski romantičan taman koliko i Nijemcima “zieg heil!” - toliko se udomaćilo na Maksimiru da ga više i ne čujemo drukčije nego kao “skladno navijanje” i “veličanstvenu atmosferu”. Na ustaštvo smo se, ukratko, lijepo navikli.
Vidjeli smo to i nekih pola sata kasnije, kad je iskusni legionar Joe Šimunić slaveći pobjedu Hrvatske od dežurnog spikera uzeo mikrofon, otrčao do centra i poveo “skladno navijanje”: po jedno “za dom!” za svaku od četiri tribine, i po jedan glasni odgovor - “spremni!”
Nitko od prisutnih nije to čuo ni vidio kao problem: nitko od tridesetak hiljada ljudi u Maksimiru, nitko od dvadesetak suigrača i članova “stručnog stožera”, nitko u počasnoj loži, nitko u televizijskom studiju, nitko od stotina policajaca, nitko od novinara. Na ulazu u svlačionicu, pred onim sponzorskim panoom, novinari su to spomenuli kao nešto zbog čega će nas sitničavi svjetski moćnici opet zajebavati, uz šupački snishodljiv smijeh i neskriveno odobravanje dočekavši Joeovo objašnjenje kako je “to oduvijek želio napraviti”, a “ako to nekoga smeta, to je njegov problem”.
“Ako je bilo tko shvatio moje uzvike drukčije, negativno”, objasnio je kasnije Šimunić, “ovim putem negiram bilo kakav politički kontekst svoje izjave, koja je bila vođena isključivo mojom ljubavlju prema mom narodu i domovini, a ne mržnjom i destrukcijom.”
Da bi netko, međutim, negirao politički kontekst jednog nacističkog - dakle, po definiciji političkog - pozdrava, morao bi biti jako, jako glup. Otprilike kao kad bi negirao politički kontekst nacrtanog kukastog križa, ili, ako baš hoćete, tetoviranog Draže Mihailovića. Koji drugi, jebiga, kontekst pozdrava “za dom!” postoji? Ako je Joe zaista htio izraziti “ljubav prema domovini”, a ne “mržnju i destrukciju”, zašto je izabrao pozdrav koji znači samo i jedino “mržnju i destrukciju”, i baš ništa drugo? Zato što je glupi stoper?
Ili ipak zato što je ovdje normalno i uobičajeno da se “ljubav prema domovini” izražava “mržnjom i destrukcijom”?
Joe Šimunić, najzad, u cijeloj priči nije važan. Da jest, policija bi ga dohvatila već na centru i odvela u zatvor. Što, međutim, u tom slučaju s preostalih dvadeset ili trideset hiljada ljudi koji su glasno salutirali zajedno s njim? Reći ćete: policija fizički ne može pohapsiti i u zatvor strpati trideset hiljada ljudi.
Naravno da može. Iznenadili biste se kako lako.
Sve što Sabor treba napraviti jest na prvoj sljedećoj sjednici proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i po hitnom postupku donijeti nekoliko zakona, uključujući i onaj o obaveznom salutiranju podignutom desnicom uz poklič “Za dom spremni!” Bogami biste već sutradan vidjeli kako se lako može uhapsiti i zatvoriti trideset hiljada ljudi.
I što je najbolje, bez ikakvog političkog konteksta: isključivo iz ljubavi prema domovini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....