BORIS DEŽULOVIĆ Histerična priča o pobačaju vodi se tako kao da je riječ o pomodnom hiru

Cijelo je umijeće vladanja u tome da zatvoreniku promijeniš točku gledanja. Onog trenutka kad tamnicu prihvati kao prostor svoje slobode, a rešetke na uskom prozorčiću kao kaznu za vanjski svijet, vladar je završio posao. Ključeve tamnice od tada više ne drže tamničari, već utamničeni, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Bezbroj je primjera za to, a najsvježiji dolazi ravno iz Bruxellesa.

“Svi znamo da trebaju muškarac i žena da se začne dijete. Onog trenutka kad žena bude mogla sama, bez pomoći muškarca, začeti dijete, moći će sama i odlučivati o tome djetetu”, rekla je hrvatska zastupnica Ruža Tomašić u Europskom parlamentu, na raspravi o pobačaju kao ženskom pravu.

Ista rečenica mogla je stati u usta bilo kojemu balkanskom mužjaku. Recimo: “Meni nije normalno da žene koje žive same idu na umjetnu oplodnju, jer zdrava žena treba pokušati začeti s muškarcem.” Ili: “Onog trenutka kad se žensko bude moglo popišat kroz ključanicu, mi ćemo, draga moja Marta, bit ravnopravni.”

Jednu od ove dvije rečenice izgovorio je prije par dana dr. Ante Ćorušić, voditelj HDZ-ova tima za reformu zdravstva, a drugu prije tridesetak godina stari Grgo, djed jednog mog prijatelja. Koja je čija, zapravo nije važno: iste rečenice, kako vidimo, podjednako dobro stoje u ustima jednostavnog starog seljaka, doktora medicine i zastupnice Europskog parlamenta.

Činjenica da je potonja žena, njenoj tezi - a onda i ostalima - daje konačni legitimitet. Muškarci više nemaju ništa s tim, ključ tamnice je u ženskim rukama. Ono što vani, u širokom zatvoru iza zida s bodljikavom žicom, izgleda kao nasilje nad integritetom žene, unutra - u maloj i tijesnoj, ali sigurnoj sobici - zapravo je tek kućni red slobode. I odjednom, eto zatvora kao sigurne kuće za žene, a mužjačkih tamničara kao pomoćnog osoblja.

Poslušajmo, naime, još jednom tu rečenicu: “Onog trenutka kad žena bude mogla sama, bez pomoći muškarca, začeti dijete, moći će sama i odlučivati o tome djetetu.” Ključna je, shvatili ste, “pomoć muškarca”. U ženskom zatvoru muškarac, naime, nije ni odgovorni član obitelji ni pijani silovatelj, već samo velikodušni samaritanac u svakom trenutku spreman pomoći ženi da začne dijete.

I sve što taj oznojeni, dobri muškarac zauzvrat traži jest pravo suodlučivanja u sudbini začetog djeteta. Ako vam je pak zasmetalo izjednačavanje pijanog manijaka i odgovornog muža, nije do mene: oni su izjednačeni već tezom kojom se dobri, stari muško-ženski seks općenito tumači tek kao “pomoć muškarca” u začeću.

Pretpostavimo da uvažena zastupnica nije mislila na žene kojima je u začeću pomogao pijani silovatelj - mada, iskreno, nisam posve siguran. Na njih, međutim, sigurno misli dr. Ćorušić: u svom projektu reforme zdravstva HDZ-ov se ministar u sjeni, naime, zalaže za takozvani “poljski model”, kojim bi se abortus dopustio samo žrtvama silovanja.

Dirljiva je njegova muška velikodušnost, ali prilično nedosljedna. Pojednostavljeno: ako gospodinu doktoru nije normalno da žena koja živi sama ide na umjetnu oplodnju, nije li onda prilično biološki nenormalno i da je muškarac koji živi sam osuđen na život bez seksa? Zdrav muškarac, da parafraziram gospodina doktora, treba pokušati seks sa ženom, a ne s vlastitom rukom. Zašto žene ne bi “pomogle” muškarcima koji žive sami, onako kako su oni spremni pomoći takvim ženama? Zašto osuditi onoga koji je, jebiga, “pokušao”?

Mogao bih parafrazirati jednu zastupnicu Europskog parlamenta - “onog trenutka kad žena bude mogla sama, bez pomoći muškarca, začeti dijete, moći će odlučivati i o tome želi li ili ne seks s muškarcem” - ali to se više ne ispostavlja kao parafraza, već kao logička izvedenica.

U tom su smislu - u smislu, naime, poštivanja života - pošteniji radikalni katolički fanatici koji pobačaj zabranjuju bez iznimke, uključujući dakle i žrtve silovanja. Ako, naime, Božja volja vodi muške spermatozoide i bira kada će i koji od njih začeti Život, tko smo mi, i tko je ta trudnica, da odlučuje o tom Životu? Nevolja je pak s Božjom voljom što na taj način dekriminalizira silovanje, svodeći ga na Nedokučive Puteve Gospodnje i Radost Novog Života, odnosno, kako ono, muški “pokušaj” i njegovu “pomoć” u začeću, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Još jednostavnije: ako žene ne mogu same odlučivati o tako važnoj i zajedničkoj stvari kao što je rađanje, zašto bi odlučivale i o začeću? Kad bismo, uostalom, stvar dosljedno izveli do kraja, valjalo bi kažnjavati samo one silovatelje čije žrtve nisu ostale trudne.

Od onog trenutka, međutim, kad smo kriminalizirali silovanje, kad smo žensku volju za seks pretpostavili muškoj, pa bismo silovanoj ženi velikodušno dopustili pobačaj, otkad dakle “diskriminiramo” Život po osnovi ljudske volje, odnosno volje žene da ga začne, valja nam i volju žene da ga rodi - jebiga - poštovati baš kao da je Božja, čak i onda kad je volja za seks bila zajednička. Osim, jasno, ukoliko seks nije dopušten isključivo u svrhu začeća, što bi svakako trebalo precizirati nekim zgodnim zakonom.

U suprotnom, oduzimanje prava odlučivanja na porođaj svodi se na kaznu za žene koje roditi ne žele. Nije riječ samo o stilskoj figuri: na takve se žene zaista gleda kao na samožive i sebične moralne nakaze. Cijeli je nesporazum u toj “točki gledanja” - histerična priča o pobačaju vodi se tako kao da je riječ o pomodnom hiru, nečemu što žene rade otprilike jednako kao što povećavaju grudi, stavljaju piercing u pupak ili tetoviraju leptire na dupe, kao da je abortus nešto što obijesne žene rade kako bi se hvalile na Facebooku. Iznenadit ćete se možda, ali pobačaj ne želi baš nijedna žena na svijetu.

Ne postoji, niti je ikad u cjelokupnoj povijesti čovječanstva postojala žena koja je legla s muškarcem kako bi pobacila. Naprotiv, na tu su traumatičnu odluku žene češće prisiljene nego što je donose same. I to širokom lepezom prisile - od vrlo fizičkih, i to upravo od onih uz čiju su “pomoć” i začele, do društvenih i javnomoralnih, zbog kojih, najzad, žene poput Ruže Tomašić pristaju na zatvor kao na sigurnu kuću, u kojoj ključanica nije put u slobodu, već rupa kroz koju mužjaci - kako smo zgodno naučili u ovoj priči - zapišavaju svoj teritorij.

Stvar je, kako vidite, u točki gledanja. Pogledate li, naime, kroz tu ključanicu s vanjske strane, ispostavlja se kao čudesno jednostavna. Recimo: “Svi znamo da treba žena da se rodi dijete. Onog trenutka kad muškarac bude mogao sam, bez pomoći žene, roditi dijete, moći će i odlučivati o tome djetetu.”