BORIS DEŽULOVIĆ Da je Tomica razmišljao, ne bi za Jugoslaviju branio još tri mjeseca nakon raspada

Da odmah na početku otklonimo moguće nesporazume i nepotrebne sudske troškove: za ovu priču uopće nije važno jesu li utakmice Osijeka protiv Dinama i Lokomotive bile namještene ili nisu, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Ako negdje, uostalom, i postoji još neki dokaz da je završnica hrvatskog nogometnog prvenstva djevičanski čista, teško da postoji čvršći: čak ni u hrvatskom nogometu, naime, nije moguće da postoje takvi idioti koji bi utakmice namještali tako bolno očigledno i providno.

Tu stvar, eto, neka objasne jalnuški diletanti koji Mamića optužuju da vlada hrvatskim nogometom kao Kim Jong-un: ako je hrvatski nogomet zaista močvarna kaljuža, kako je onda tako prozirna? Vi, naravno, ne pratite tu imbecilnu ligu, ali ono što za priču valja znati vi već znate, jer ona se u nastavcima ne objavljuje u sportskim rubrikama, već u crnoj kronici.

Prvi je onaj o kartelu Dinama i Lokomotive, Mamićeve filijale koja u Prvoj ligi igra bez ikakve potrebe da uopće dokazuje kako to nije: predsjednik Lokomotive je Zdravko Mamić, a mail-adresa Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

I zaista, ne treba čovjek biti policijski inspektor Vaso Brkić da zaključi kako je riječ o istoj firmi, i kako je liga s dva Dinama ilegalna: u dosadašnjih dvanaest njihovih međusobnih utakmica originalni je Dinamo pobjedio, samo trenutak da provjerim, dvanaest puta.

Drugi je nastavak te crne kronike onaj o sucima, odnosno osječkom lobiju koji već godinama suvereno vlada sudačkom organizacijom.

Željko Širić, jedan od njegovih bossova, zbog onih je trideset tisuća eura za “pošteno suđenje” Hajduku upravo ovih dana osuđen na četiri godine zatvora, ali osječki lobi previše je umrežen s Mamićevim Hrvatskim nogometnim savezom da bi to uopće osjetio.

I sam Širić je, uostalom, bio potpredsjednik tog Saveza, a činjenicu da je sadašnji predsjednik Osječanin Davor Šuker ovdje navodim samo usput, kao zanimljiv kuriozitet. U takvoj, eto, kaljuži događa se nikad neizvjesnija završnica prvenstva, u kojoj je Mamićescuova Steaua svoju sedamstotu uzastopnu titulu prvaka osigurala u samom foto-finišu, niti tri mjeseca prije kraja prvenstva.

Nikad do sad, barem koliko pisana povijest hrvatskog nogometa pamti, nisu “modri” morali igrati i poslije Nove godine. Za to vrijeme, na drugom kraju močvare, Osijek je čvrsto držao posljednje mjesto na tablici, daveći se u borbi za opstanak.

Činjenicu pak da im je trener Tomislav Rukavina, do jučer pomoćni trener Dinama, ovdje - naravno - navodim tek usput, kao zanimljiv kuriozitet: Osijeku su, naime, slijedile dvije odlučujuće utakmice, i to upravo protiv Dinama, koji je osigurao titulu prvaka, i njihove filijale, NK Lokomotive.

Sad kad se stvari tako poslože, recite: što biste zaokružili na kladioničarskom listiću?

Ni vi, priznajte, ne biste igrali fiks na pobjede Osijeka: čak ni u hrvatskom nogometu, naime, nije moguće da postoje takvi idioti koji bi utakmice namještali tako bolno očigledno i providno. Ili možda postoje?

Naravno da je onda Osijek pobijedio Dinamo, golom u pretposljednjoj minuti, najsmiješnijim golom u povijesti nogometa, kod kojega je čak i sudac, prateći akciju Osijekovih napadača, sam pretrčao četvoricu nezainteresiranih braniča Dinama.

Osječani, posljednji na tablici - koji su do tada u dvadeset sedam utakmica pobijedili samo tri - pobijedili su trajnog prvaka Hrvatske, koji je do tada od dvadeset sedam utakmica izgubio samo dvije.

Naravno da je onda par dana kasnije Osijek - golom u pretposljednjoj minuti! - pobijedio i Dinamovu filijalu Lokomotivu, i tako s posljednjeg mjesta pobjegao na osmo, koje mu garantira opstanak u ligi. Dva puta zaredom Osijek nije pobijedio valjda od vremena Grnje i Lukačevića, a sada je u tri-četiri dana pobijedio prvu i četvrtu ekipu prvenstva!

I naravno da je stvar bila tako očigledna da nitko nije morao niti posumnjati, jer su svaku sumnju preduhitrili sami zagrebački bossovi.

Nakon utakmice u Osijeku, Zdravko Mamić je tako sam priznao kako su mu priče o namještanju pale na pamet čim je Osijek zabio pobjedonosni gol: “Znao sam da će se sad pričati o namještaljci, to je tragedija našeg društva!” Na kakvu je pak tragediju i koje društvo mislio, objasnio je koji dan kasnije, nakon poraza od Osijeka, ljutiti trener Lokomotive Tomislav Ivković.

“Idiota je uvijek bilo i bit će. Ne iznenađuje me, s obzirom u kojoj zemlji živimo, kakva su nam razmišljanja. Borili smo se za Hrvatsku da bi razmišljali na jugoslavenski način”, rezignirano je tako lamentirao legendarni vratar jugoslavenske reprezentacije, od kojega samo Beara i Šoškić imaju više nastupa u dresu sa šest buktinja na grudima i brojem jedan na leđima.

On, dakako, ni kao vratar Jugoslavije nije razmišljao na jugoslavenski način: nogometaši, naime, ne razmišljaju. Da je Tomica Ivković, jebiga, razmišljao - a kamoli da je razmišljao “na hrvatski način” - valjda bi u ona vremena ponosa i slave, recimo u povijesnoj prvoj utakmici protiv SAD-a, branio za Hrvatsku.

Da je Tomica razmišljao, ne bi za mrsku Jugoslaviju branio i cijelu godinu kasnije, još dobra tri mjeseca nakon što se i službeno raspala. Ne bi Tomica, da je razmišljao, igrao za Jugoslaviju protiv Švedske debelo u rujnu 1991., i to kao jedini Hrvat, dok su se ostali u domovini već mjesecima “borili za Hrvatsku”.

Da bi dvadeset tri godine kasnije neki, oca im jebem, “razmišljali na jugoslavenski način”.

Zato je, eto, za ovu priču posve nevažno jesu li utakmice Osijeka protiv Dinama i Lokomotive bile namještene ili nisu. Najzad, najiskrenije, savršeno me za to bole prepone: ova je priča zgodna i važna još jedino kao case study, kako ono reče Mamić, “tragedije našeg društva”, gdje će svatko kojemu dva i dva, kako god računao, ispadne četiri - bez obzira je li riječ o nogometu, politici, ratnim zločinima ili organiziranom kriminalu - nepogrešivo biti optužen da “razmišlja na jugoslavenski način”.

I to, posve prirodno, upravo od onih koji su tu Jugoslaviju branili do posljednjeg dana, a bogami i koji mjesec kasnije, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Opet, kad se stvar ovako sagleda, nije im tu stvar ni zamjeriti. Jugoslaviju iz njihova “razmišljanja na hrvatski način” vrijedilo je sačuvati. Ne bi Osijek, jebiga, ostao u Prvoj ligi da se njihova Jugoslavija raspala.

Stoga, ako ste mislili kako je nemoguće da postoje takvi idioti koji bi utakmice namještali tako bolno očigledno i providno, vjerujte barem Tomici Ivkoviću. On zna o čemu govori kad kaže: “Idiota je uvijek bilo i bit će.”