BOLSKA PRIČA Ideološka renta i točkasti klijentelizam

Kad je tog ponedjeljka šačica splitskog liberalnog građanstva otjerala iz HNK naci-bukače jedinim oružjem koje im je još preostalo - dakle, dječjom pjesmicom Arsena Dedića - u Hrvatskoj su se preko noći pojavile dvije nove, naglo narastajuće profesije. Najednom smo otkrili da živimo u društvu koje vrvi od priučenih teatrologa te od priučenih teologa.

Jedan od ljudi koji su te večeri otkrili nagnuće za teatrološku misao bio je još uvijek splitski župan Zlatko Ževrnja. Ževrnja, koji u tom trenutku još uvijek nije znao da će ga mućke oko bolske plaže stajati županske fotelje, istog se tog dana na tiskovnoj konferenciji latio razglabanja o odnosu dramskog teksta i autorskog kazališta, najavljujući da ubuduće neće financirati odiozni festival koji ugošćuje antikršćanske performanse Olivera Frljića umjesto da potiče autentičnu literaturu.

Tih istih dana Hrvatska je otkrila da među novonastalim misliocima ima i autentičnih teologa. Jedan od njih pojavio se tog popodneva pred splitskim HNK. Bio je odjeven isposnički škuro, gotovo kao u koroti, a oko vrata nosio je blještavi križ. Željko Kerum - a o njemu je riječ - tog je popodneva razglasio i svoj teološki kredo. Bog je velik, on sve vidi, Bog je najveći - vikao je uzrujano, dajući svoj misaoni doprinos teološkim pitanjima teodiceje i milosti Božje.

Tako je to bilo tih dana. Dva su mislioca, svaki sa svoje strane, kao škaricama proparali i raskomadali blasfemični kazališni uradak režisera iz Novog Travnika. Na jednoj strani župan teatrolog, na drugoj propali poduzetnik teolog, upregli su se da jednom za vazda iz svog zavičaja otjeraju bezbozničku zarazu i izopačenu umjetnost.

Ali, dok su se prema van Ževrnja i Kerum kao predani kršćani bavili trijebljenjem teatarske hereze, ispod te pseudo-ideološke površine odvijao se onaj stvarni, ideološki “business as usual”. A taj je “business as usual” stajao ovako. U tjednu koji je prethodio Frljićevoj splitskoj predstavi Ževrnja i Kerum su kao koalicijski partneri u Županiji donijeli niz odluka vezanih uz koncesije na pomorskom dobru. Jedna od tih odluka - za koju su glasali i HDZ i kerumovci - bila je odluka koja će Ževrnju stajati karijere, dakle odluka da se koncesija za Zlatni rat da tvrtki bez prihoda i zaposlenika. No, među tim odlukama koje su dva branitelja kršćanstva donijela složno i zajednički bile su i neke koje su išle naruku i samom Kerumu. Firme povezane sa Željkom Kerumom, naime, u istom su tom tjednu od Ževrnjine Županije dobile dvije koncesije na pomorskom dobru: jednu za ribogojilište na Hvaru te drugu za splitsko kupalište Bene na Marjanskom poluotoku. Istog tjedna kad su na presicama i pred HNK branili konzervativne vrijednosti kršćanstva, Ževrnja i Kerum su - ukratko - političkom trampom za svoje partnere i podanike “jamili” tri kutka jadranske obale.

Na tom malom, jednostavnom primjeru čovjek s malo soli u glavi može shvatiti kako od začetka do danas funkcionira hrvatska tranzicija. Na jednoj strani imate konzervativnu politiku, politiku koja za vrijeme himne drži ruku na srcu, koja se nedjeljom nacrta u katedrali i svaki put ustreptalo poskoči kad treba podviknuti na “jugoslavene” i “orjunaše”. Tu konzervativnu politiku u ovom su slučaju predvodila dvojica ljudi čiji životni stil - blago rečeno - nije nimalo konzervativan, jedan političar čije je ime iskočilo u istragama o organiziranoj prostituciji te jedan poduzetnik poznat po pustopašnom životnom stilu, “bijelom prahu”, sponzorušama i fetama pršuta na čelu. No, taj blago rečeno nimalo isposnički životni stil dvojici “konzervativaca” nimalo ne smeta da imaju odlične veze s Crkvom, da pohađaju predavanja u Nadbiskupskom sjemeništu, večeraju s lokalnim biskupom i na okolne čuke postavljaju velebne križeve. Crkva toj “konzervativnoj” oligarhiji daje moralnu podršku, paca se u bljutavoj ulozi fiktivnog politbiroa, a onda kad im priprijeti bilo kakva politička ugroza, Crkva je ta koja će organizirati ideološki igrokaz. Povod za taj igrokaz može biti bilo koji, od gayeva i lezbi, preko Hrvoja Hribara do Olivera Frljića. Povod je nebitan jer je scenarij isti. Crkva i konzervativci na ulicu će izvesti nabožne bakice, filoustaške historike, ogorčene korisnike vojnih penzija, tmurne veterane u crnim uniformama, nogometne navijače i časne. Pritom će znatan dio te ideološke pješadije činiti ljudi koji ne moraju brinuti za plaću prvoga, jer im ta plaća stiže kao ideološka renta, kroz konkordat, vojnu penziju ili uhljebljenje u javnom sektoru. A kad Crkva i “konzervativna” politika procijene da im to treba, oni će iste te ideološke rentijere i pretorijance konzervativizma nahuškati na Frljića ili “frljiće”, simulirajući uvriježeni igrokaz zvan “ideološki sukob”.

No, ispod tog “ideološkog” sukoba krit će se, krije se i uvijek se krilo ono što stvarno jest ideologija. Ideologija koju su ovaj put na svojoj koži osjetili mještani Bola.

Do prošlog tjedna, naime, Bol je bio jedno dobro i prosperitetno mjesto. Do prošlog tjedna bio je to mirni, berićetni gradić sa 1600 stanovnika, s BDP-om koji je 136 posto hrvatskog prosjeka, sa samo pet posto nezaposlenih i s rastom BDP-a koji je čak i posljednjih godina krize postojano rastao četiri-pet posto godišnje. Ujedno, Bol ne spada u one političke tvrđave poput Dubrovnika ili Zagreba kojima desetljećima vladaju isti kneževi i faraoni, pretvarajući ih u nedemokratske feude. To je grad u kojem se na vlasti redovno izmjenjuju dvije iste, dosadne stranke koje nas nerviraju - HDZ i SDP. A budući da se izmjenjuju, to znači - eto, recimo - “ljudi ne glasuju ideološki”.

Bol je, ukratko, svih ovih godina bio mjesto za kakvo bi čovjek htio da bude svako u Hrvatskoj. A bio je zato jer su ih geologija, jugo, bura i slučaj podarili Resursom. A taj Resurs - od kojega žive - je plaža Zlatni rat. Oko te jedne, fascinantne, ali ipak jedne plaže Boljani su izgradili svoj uspješni turizam i održivo društvo. Izgradili su ga time što su Zlatni rat blindirali s dva ozbiljna politička osigurača. Prvi od njih bio je zaštita Zlatnog rata kao prirodnog krajobraza, a drugi javna kontrola koju su nad njim imali kroz komunalno poduzeće. Ovaj put ne dajte da vas liberali nasamare. Nije Bol bio uspješan unatoč “neefikasnom javnom sektoru”, “uhljebima u komunalnom poduzeću” i “antipoduzetničkoj klimi”. Bio je uspješan ZAHVALJUJUĆI njima - jer, zahvaljujući tim osiguračima javnog dobra svoj resurs nisu protratili na nekontroliranu gradnju, previše ležaljki, previše plažnih barova, agresivnu kratkoročnu eksploataciju. Kad bi sa Zlatnim ratom mjesna politika griješila - a bilo je toga - pod prozorom bi imala ljute mještane i gubila bi izbore.

Tako je izgledala bolska “success story”. I izgledala bi tako dalje da se Zlatnog rata nisu latili “konzervativci”, priučeni teatrolozi i priučeni teolozi. Oni su ga - naime - odlučili utržiti kao žeton u koalicijskoj trampi. Unatoč protivljenju Boljana - i lijevih i desnih - iskoristili su županijske koncesijske ovlasti, razvlastili lokalnu zajednicu od njezina Resursa i dali je politički privilegiranom ponuđaču.

Ali, to se nije dogodilo, reći ćete. U igru je upao Plenković poput viteza na bijelom konju, pet do dvanaest je rasturio dil, Ževrnju svrgnuo s pozicije kandidata za župana, raskinuo njegov sporazum s Kerumom i intervencijom iz Zagreba poništio koncesiju. Tako izgleda hepi-ending scenarij koji nam ovih dana nude hrvatske novine. Ali, zaboravite tu priču. Jer, za Bol i za bit problema zapravo se nije dogodilo ništa.

Jer, kad se idući put na Zlatnom ratu bude davala koncesija, opet će se davati bez utjecaja i moći Boljana. Kad se idući put bude dodjeljivala, opet će se dodjeljivati na rok koji nadilazi jedan izborni ciklus, čime se faktički Zlatni rat stavlja izvan demokratske kontrole. Kad se idući put bude dodjeljivala koncesija, dodjeljivat će se opet tako da će kriterij biti koliko novca dugoročno i kratkoročno Županija i država iz nje budu mogli ižmikati. Kad se idući put bude dodjeljivala, opet će prednost imati onaj koji će taj prostor što učinkovitije iscijediti i opteretiti kvadratima ležaljki i plažnih barova. I neće tako biti samo u Bolu. Tako će biti i na Benama, i na Hvaru i na Zrću.

Priča o Zlatnom ratu zato nije priča o Sportu B i prijanima Vase Brkića. To nije priča o samo jednom točkastom klijentelizmu. Za Bol kao zajednicu savršeno je svejedno bi li koncesiju dobili Ževrnjini klijenti ili, pak, njihovi rivali, firma koja tvrdi da će uložiti 99 milijuna u prostor u kojemu ne smijete zabiti ni brokvu. Ključno je pitanje da se jednoj prosperitetnoj i uspješnoj zajednici uzima njen ključni resurs kako bi ga se prepustilo protiv njene volje neizvjesnoj pustolovini privatizacije. To ključno ideološko - jer to stvarno jest ideološko - pitanje ni sa čim nije razriješeno. Ono je još tu, živo i goruće.

I to je stvarna ideološka priča koja se odvija na današnjem Jadranu, u današnjoj Dalmaciji. To je priča o kojoj - izgleda - ništa nemaju potrebu reći ni biskupi, ni pravaši u crnom, ni pukovnici s hitlerovskim brčićima, ni konzervativna družba koja bi htjela krojiti teatarski program. Naravno, briga njih. Njima su Ževrnja i Kerum dobri. Jer, oni svoje mjesečne ideološke rente dobivaju.