SUMNJIVO LICE

BOL NE MORA BITI SVJETSKA DA BI BOLJELA Priča o filmu koji hrvatsko društvo suočava s njegovom najdubljom tabu temom, zaključanom iza sedam brava

Dnevnik je deliterariziran i uglavnom lišen šireg društvenog konteksta, kao da je pisan tek kao radni podsjetnik uz golemu identifikacijsku dokumentaciju o spašenoj djeci
u krugu: Dana Budisavljević

Film “Dnevnik Diane Budisavljević” u zla doba tematizira iza sedam brava zaključanu tabu temu hrvatske kulture: genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Između 15. lipnja i 18. srpnja 1942. traje združena ofenziva njemačko-ustaških snaga u sjeverozapadnoj Bosni. Cilj napada je dvojak: Nijemci bi da unište ustaničke partizanske snage, koje tog časa broje do 6000 tisuća uglavnom vrlo slabo naoružanih ljudi, dok bi ustaše da etnički očiste teritorij većinski naseljen Srbima. Zahvaljujući prethodnoj ustaškoj poduzetnosti u teroriziranju stanovništva, u paljenju sela i pokolju civila, više od 90.000 ljudi, među kojima su žene i djeca nesrazmjerno brojni, naći će se, zajedno s partizanima, u izbjeglištvu na planini Kozari. Tamo će ih opkoliti domobransko-ustaške i njemačke snage, i tek će se manji broj partizanskih boraca probiti izvan obruča. (Ovi događaji opisani su 1962. u filmu “Kozara”, redatelja Veljka Bulajića.)

Nakon likvidacije zarobljenih partizana i neutvrđenog broja mlađih nenaoružanih muškaraca, Nijemci su probrali 20.000 muškaraca i žena u punoj snazi, koje će preko koncentracijskih logora prebaciti u Njemačku i Norvešku, na prisilni rad. Djeca koja su tom prilikom oduzeta od roditelja, zajedno s onom čiji su roditelji stradali tokom ofenzive, završila su u dječjim koncentracijskim logorima, gdje su, slabo ili nikako hranjena, umirala od gladi. Tek manji broj fizički snažnijih dječaka bit će upotrijebljen u ustaškoj promidžbi: sašit će im ustaške uniforme, pokazivati ih naokolo i snimati za Hrvatski slikopis.

Diana Budisavljević, Austrijanka, rječnikom novog poretka: Njemica i čistokrvna katolkinja, udana za uglednoga zagrebačkog liječnika, pravoslavca bez izražene nacionalne svijesti, kojeg će ustaše proizvesti u Srbina, otpočetka rata se, suprotno vladajućem naci-bontonu, zalagala za zatočene srpske, ili pravoslavne žene i djecu, najprije u koncentracijskom logoru Loborgrad. Čuvši za “kozaračku djecu” nakanila je spašavati ih. Više je razloga zbog kojih je u tome bila zadivljujuće uspješna. Prvi se tiče Dianine osobne hrabrosti i moralne beskompromisnosti. Drugi činjenice da je za ustaše bila Njemica, dakle nedodirljiva, zaštićena.

Treći, i možda najvažniji, tiče se građanske svijesti i solidarnosti unutar šire društvene zajednice. Legenda o kozaračkoj djeci, koja je dugo živjela u zagrebačkoj i široj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti, unutar obitelji, ali i na ulici, među ljepšim je našim javnim pripovijestima, ali kako iz različitih razloga nije odgovarala ni jednoj od dvije do danas ostvarene Hrvatske, tako je ostala trajno skrivena u privatnosti onih koji su je pripovijedali.

No, djeca ne bi bila spašena da nije bilo i četvrtog razloga. Nacisti su se otpočetka protivili ustaškoj ideji genocida nad Srbima - po onoj Budakovoj: trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti - ne, naravno, iz razloga ljudskosti, nego zato što je ustaško nasilje poticalo pobunu i jačanje partizanskog pokreta u NDH, ali i nepovoljno djelovalo na atmosferu u okupiranoj Srbiji. (O tome se možete više informirati iz memoara njemačkoga vojnog izaslanika u NDH Gleisea von Horstenaua, koje je 2013. pod naslovom “Zapisi iz NDH” objavio Disput.) Tako Nijemcima nije odgovaralo niti to da kozaračka djeca pomru po ustaškim logorima ili, ljubaznijim jezikom, sirotištima, te su s pasivnim odobravanjem gledali na akciju Diane Budisavljević.

Njezin dnevnik, koji je dugo čuvan unutar obitelji, objavljen je potiho 2003, u izdanju Hrvatskoga državnog arhiva. Riječ je o vrlo akribičnom, ali suhom i literarno krajnje neambicioznom tekstu, iz kojeg se vidi da je Diana Budisavljević bila oslobođena ne samo osjećaja moralne superiornosti, nego i svijesti o tome da bi jednoga dana povijest mogla poteći tako da njeno postupanje postane općeprihvaćeno i politički poželjno. Osim što je deliterariziran, dnevnik je uglavnom lišen i šireg političkog i društvenog konteksta, kao da je pisan tek kao radni podsjetnik uz golemu identifikacijsku dokumentaciju o spašenoj djeci, koja je trebala poslužiti da nakon rata pronalaze roditelje od kojih su odvajani.

Dana Budisavljević svoj je film postavila na gotovo nemoguću zamisao: dramatizaciju dnevnika, u koju će biti ugrađena naknadna svjedočenja spašene djece, danas staraca, te arhivski snimci, uglavnom načinjeni za Hrvatski slikopis. Pritom, bila je svjesna toga da u današnjoj Hrvatskoj ne može ništa fikcionalizirati, ne može pripovijedati priču na osnovi događaja, nego bi trebala snimiti film u kojem ništa neće biti izmišljeno, nego iza svega, iza svake scene mora postojati jasan povijesni izvor i dokument. Čini se nemogućim, ali ona je po takvim pravilima uspjela snimiti - igrani film. Njezin film je emocionalno potresan, umjetnički snažan i vrlo izražajan, pravocrtan na način dnevnika, savršeno montiran i slikovno ujednačen, tako da se dokumentarni snimci ne razlikuju od igranih.

To je film o hrvatskoj 1942, ali i o hrvatskoj 2019. godini. Film koji ne optužuje, nego svjedoči. I film koji ne pripovijeda, nego slika dokument. Ako bi mu ovaj gledatelj u vlastitom iskustvu tražio srodnika, bio bi to izraelski film “Valcer s Baširom”. Ono za što je Ariju Folmanu bila potrebna filmska animacija, Dani Budisavljević poslužila je glumačka igra. U oba filma izbjegnuta je fikcionalizacija, ali ne zato što bi to bila posve autonomna autorska odluka, nego zato što oba filma govore o zločinima s kojim se dva društva, izraelsko i hrvatsko, nisu u stanju suočiti.

Nakon što je uspjela izvući djecu iz koncentracijskog logora, Diana Budisavljević došla je u prigodu da se suoči s društvenom zajednicom u koju je kao Austrijanka i strankinja, udavši se jednom davno za doktora Julija Budisavljevića, neoprezno ušla. Što da radi sa svom tom djecom? Ovog će se pitanja film Dane Budisavljević tek rubno dotaknuti, a njime su se u jednoj drugoj našoj kulturnoj i društvenoj povijesti bavile TV drame i dokumentarci, te tjednik Arena, u svojoj gotovo redovnoj rubrici.

U vremena koja nisu bila sigurna i kad se nije znalo kako će ustaše na sve to gledati, Zagrepčani su hrlili na kolodvor po kozaračku djecu. Iako je Stepinac prethodno odbio intervenirati, rekavši joj neka pomoć traži kod “svojih”, a ona ga je molila da urgira oko nečega čime su se bavili “njegovi”, veći broj mjesnih svećenika i seoskih župnika pozvat će župljane da prihvaćaju tu djecu. U nastupajućim ratnim godinama, obilježenim oskudicom i glađu, ljudi će toj djeci biti ono što su bili i svojoj vlastitoj.

Dana Budisavljević nastoji da u filmu prikaže cijelu istinu, kao što je to pokušao i Ari Folman. Tako će prikazati i - pazeći opet da joj svaka riječ ima pokriće u dokumentu - Stepinčevo odbijanje Dianinih molbi, ali i partizansku zapljenu cjelokupne njezine dokumentacije, koja će završiti i vjerojatnim njezinim uništenjem. Ustaškoj legendi o kozaračkoj djeci priča o Diani Budisavljević ne odgovara iz jednih, a partizanskoj legendi iz drugih razloga.

Prvi bi da su kozaračka djeca ustvari bila djeca zarobljenih ili pobijenih komunista, koja su spašena zahvaljujući ustaškim vlastima i Crkvi, dok je drugima, u vrijeme SFRJ, bilo neprihvaljivo da jedna Austrijanka, a zapravo Njemica, koja ne da nema nikakve veze s partizanima i s ilegalnim antifašističkim pokretom, nego je pripadnica onoga buržoaskog i građanskog svijeta protiv kojeg su se komunisti digli, spašava svu tu djecu, riskirajući najviše što čovjek može riskirati, sama, s nekolicinom sebi sličnih, također sumnjivih buržoaskih i građanskih elemenata.

Za razliku od filma Arija Folmana, film Dane Budisavljević neće doživjeti svjetsku slavu. Među ostalim i zato što su naše nevolje s poviješću, i etičke mrtvouzice u vezi s njom, drugima uglavnom nerazumljive. Ali to film ne čini manje važnim. Bol ne mora biti svjetska da bi boljela.

O istome govori i jedna veoma važna hrvatska pjesma. Njezin naslov je “O Zagrebu kad se govori”, a pjesma iz 1982. kaže ovako: “O Zagrebu kad se govori,/ (a govori se, često)/ zaboraviti ne treba, mislim, nikako,/ godinu četrdeset drugu,/ po najezdi ustaša/ na Kozaru, Mrakovicu, građani kad su Zagreba,/ (Hrvati većinom, dakako)/ srpske djece/ možda dvadeset hiljada spasili/ iz ruku krvnika izvadivši ih./ To, s uma, ne smije se smetnut./// Valjalo je ići u Jasenovac, Jasku,/ u logore, u pse, u žicu,/ trebalo je prisiliti,/ nekako koljače,/ da popuste, djecu da puste./ Pokrenuti, zatim, mnoge/ (preplašene) ljude,/ ljude u oskudici, ušljivu nejač, očajnu,/ krastavu i gladnu,/ u kuće da prime, potrebno je bilo./ I to ne nekolicinu,/ nego tisuće./// To valja, svakako, kažem,/ imati na umu/ o Zagrebu kad je riječ.” Zanima li vas, na kraju, ime pjesnika koji je napisao ovu pjesmu, slobodni ste raspitati se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 23:25