Bilo bi jako napredno za Hrvatsku da nas pretvore u Tanzaniju

Kada građanina Hrvatske, punopravne članice saveza najnaprednijih i najrazvijenijih zemalja svijeta po imenu Europska unija, život podari rođenjem nasljednika ili nasljednice, jedna od prvih zadaća koje mu predstoje jest obilazak matičnog ureda i rješavanje nužne papirologije. Svatko tko je to imao priliku proživjeti vjerojatno će se sjetiti sjedenja u čekaonici, ispunjavanja raznih formulara i plaćanja administrativnih naknada potrebnih za izdavanje rodnog lista i ostalih dokumenata bez kojih stanovnik ove zemlje formalno gledajući - ne postoji. No, kada građanina Tanzanije - subsaharske afričke države Trećeg svijeta - blagoslovi ista takva sreća rođenja djeteta, on ne mora obilaziti birokratske šaltere. Dovoljno je da primi mobitel u ruku. Tanzanija je, naime, prije nekoliko dana u pogon pustila funkcionalni informatički sustav državne uprave koji stanovnicima te zemlje omogućava da, primjerice, rođenje djece registriraju ispunjavanjem jednostavnog formulara preko svog mobitela, te zatim potrebne dokumente u tiskanom obliku od nadležnih državnih službi dobiju poštom - potpuno besplatno. Kako je dosad tek svaki deseti Tanzanijac posjedovao sve uredne dokumente, u tamošnjoj Vladi nadaju se kako bi ovaj novi sustav - jeftiniji i dostupniji - mogao znatno popraviti tu brojku. Uostalom, u državi u kojoj nedostaje i znatan dio najosnovnije infrastrukture oko tri četvrtine stanovnika ima mobilne telefone. U Hrvatskoj je ta famozna “penetracija” mobilne telefonije znatno veća, a prometna i komunikacijska infrastruktura bolja, no ideja informatizacije osnovnih državnih usluga građanima još uvijek se čini kao utopija. U jeku predizborne kampanje domaći političari nabacuju se najrazličitijim mjerama, obećavaju brojne reforme i pomoć građanima, no niti jedna stranka - barem među onima koje će imati priliku svoju politiku realizirati - ne pokazuje niti najmanje interesa za to da građanima Hrvatske omogući barem isti standard kakav, eto, imaju građani Tanzanije.

Tu, pomalo bizarnu, ignoranciju lako bi bilo objasniti tehničko, tehnološkim neznanjem, odnosno nesposobnosti anakronih struktura na domaćoj političkoj sceni da shvate promjenu društvene paradigme kakvu, suštinski, donosi informatizacija društva.

Istina je da je vrlo dobro shvaćaju. Naime, razvoj e-države osnovni je preduvjet upravne decentralizacije i uvođenja politike čistih računa u javnom sektoru u Hrvatskoj, a to je pomisao koja ugrožava cjelokupni jedan skriveni paradržavni establišment i trulu ekonomiju na kojoj on počiva. Upravo zato, informatizacija je proces koji se u Hrvatskoj provodi stihijski i stohastički, pa primjerice građani danas kupuju lijekove putem e-recepta ili preuzimaju određene dokumente putem sustava e-građanin, ali zato cijelo jedno državno poduzeća - Narodne novine - egzistira na poslovnom modelu prikrivenog parafiskalnog nameta, ostvarujući prihod od monopolističke pozicije koje mu državni propisi osiguravaju. Pa ako, primjerice, izgubite osobnu iskaznicu, morat ćete objaviti oglas u Narodnim novinama. Zašto ne bi umjesto toga postojao besplatan internetski registar? Ako pokrećete neki upravni postupak, od njih ćete kupiti službenu tiskanicu.

Zašto je ne bi zamijenili besplatnim informatičkim formularom? U suštini, dakle, radi se o trošku koji je potpuno nepotreban, kao i onaj šalter u matičnom uredu s početka priče. No, to je samo početak. Iskustva onih država koje su u procesu informatizacije odmakle dalje od Hrvatske pokazuju da je cijeli niz državnih servisa moguće informatizirati. U Estoniji se danas preko takvog informatičkog sustava danas obavlja sve - od podnošenja poreznih prijava, preko ishođenja svih relevantnih osobnih i vlasničkih dokumenata do glasovanja na izborima. Cjelokupni taj sustav zapošljava 100 ljudi, a koštao je 50 milijuna eura - otprilike isto koliko samo u jednoj godini HDZ obećava podijeliti svima koji dobiju dijete. S tisuću eura u džepu odlazak u matični ured možda će biti ugodniji, no ništa manje besmislen. Zašto hrvatski političari nemaju volje da to isprave? Problem je, dakako, što u svakoj reformi neke društvene grupe gube. Pa, ako bismo prijavljivali porez preko jednostavne aplikacije, što bi radili računovođe? Ako bismo formulare ispunjavali i predavali online, tko bi više mogao opravdati bulumente državnih birokrata? Uz informatički potpis, što bi naplaćivali javni bilježnici i advokati?

Kad bi građani glasovali preko interneta, koji bi bio smisao izbornih povjerenstava, glasačkih odbora i ostalih kojima se za svake izbore isplate deseci milijuna kuna. Uostalom, kad bi postojao brz, efikasan i pouzdan način da se u realnom vremenu provjeri mišljenje građana o nekoj mjeri izvršne vlasti - a to postoji u Estoniji - koji bi uopće bio smisao ljudi koji tu vlast obnašaju? Zapravo, tko bi uopće želio živjeti u takvoj državi? Političke elite toga su svjesne, pa takve reforme i ne nude. Da ih netko ne bi optužio kako Hrvatsku žele pretvoriti u Tanzaniju.