Bernardić ostaje na čelu SDP-a, ali što ako HNS postane lider ljevice

Kamo Davor Bernardić usmjerava ljevicu i jesu li se SDP-ovci odlučili za pogrešnog lidera, dobričinu bez talenta za politiku, definitivno će biti jasno nakon lokalnih izbora. Suprotno mnogim najavama, nitko u SDP-u, bez obzira na to kako će im se stranka provesti na izborima, ne razmišlja, a kamoli priprema puč, niti Bernardiću prijeti ikakva opasnost od svrgavanja s čela stranke. Bernardić će, ako kojim čudom sam ne odluči drugačije, još dugo, dugo biti predsjednik SDP-a. Pitanje je, međutim, hoće li istodobno biti i lider ljevice. Bude li stranku vodio na isti način kako je to činio prvih sto dana, SDP će nastaviti slobodni pad, a Bernardić će si osigurati najmanje još četiri, ako ne i pet mandata na funkciji predsjednika. No, u tom scenariju stranka bi mu već u trećem mandatu mogla opasno sličiti na stranku Naprijed Hrvatska bivšeg predsjednika Ive Josipovića, u četvrtom bi se mogao boriti za prelazak izbornog praga, a u petom bi izbornu skupštinu komotno mogao sazvati u subotu na zagrebačkoj špici gdje bi mu svi delegati stali za jedan stol kod Charlieja.

Nekoliko je razloga što će trenutak istine nastupiti tek nakon lokalnih izbora. Prvi je što će se istodobno s njima dovršiti proces unutarstranačkog preslagivanja u SDP-u. Ovisno o uspjehu kod birača, neke će se stranačke organizacije potvrditi i dodatno ojačati, a druge će potpuno izblijedjeti i ostaviti prostor za nove, Bernardićeve ljude. Unutarstranačke pozicije će biti jasne, a Bernadić načisto na koga može računati. Imat će sve preduvjete da se koncentrira na kreiranje i vođenje politike SDP-a. Drugi, vrlo bitan moment jest što će izborni rezultati pokazati kakav je omjer snaga između SDP-a i njihova glavnog koalicijskog partnera HNS-a. Dominantan gard s kojim je HNS krenuo u pregovore o suradnji na lokalnim izborima može dobiti potvrdu kod birača, što će za posljedicu imati redefiniranje odnosa između partnera, a može se pokazati i da su se HNS-ovci olako busali u prsa, što bi ih vratilo u poziciju junior partnera. Treći razlog je što će se tek nakon lokalnih izbora vlast, a time i oporba, moći pokazati u pravom svjetlu. HDZ će, naime, tek u lipnju potpuno otvoriti karte i ući u proces vladanja bez kalkuliranja hoće li se zamjeriti ili dodvoriti biračima.

Bernardić, dakle, nakon lokalnih izbora dobiva još jednu šansu, novu startnu poziciju s koje će se ovaj put nametnuti kao lider, ili će se zacementirati kao luzer. U kojem će smjeru krenuti ovisi isključivo o tome je li svjestan vlastitih promašaja i osjeća li se osobno odgovornim što stranka iz mjeseca u mjesec gubi povjerenje birača. Velik iskorak napravio bi već kada bi izbacio iz glave svog prethodnika Zorana Milanovića i prestao se dokazivati kao njegova suprotnost. Svima je jasno da su Bernardić i Milanović dva suprotna pola, dva različita svijeta, osobe bez zajedničkih karakternih osobina. Prema tome, Bernardić nije trebao pisati pisma premijeru Plenkoviću i šefu Sabora Boži Petrovu, nuditi nekakav načelni konsenzus koji nitko nije tražio, samo kako bi pokazao da nije isključiv i konfliktan poput Milanovića. Ako je Milanović rasturao sve oko sebe, ne mora Bernardić na silu okupljati, posebno ako nema koga, niti je za to vrijeme. Iz toga nije izašao bolji od Milanovića, nego je ispao jadan jer mu se društvo svelo na Ivu Josipovića, čovjeka koji je profućkao sav politički kapital, i potpuno beznačajne Laburiste. Ako je Milanović bio neugodan prema predsjednici države, u nekim situacijama gotovo prostak, Bernardić se neće pokazati kao bolji i kvalitetniji političar time što će Kolindi Grabar Kitarović ići niz dlaku. Iznošenjem stava da je za povećanje ovlasti predsjednika(ce) okrenuo se protiv politike vlastite stranke i još se teško izblamirao izjavom kako bi joj dao da koordinira tri ministarstva i bira tri ministra.

Želi li uspjeti, Bernardić treba dokazati da je bolji, a ne drugačiji od Milanovića. Jedini prostor u kojemu to može je oporba. Konstruktivna, ali oporba. Ne uspije li se nametnuti kao ozbiljna alternativa koaliciji HDZ-a i Mosta, i ne počne li Bernardić pod hitno mijenjati svoj politički imidž, SDP-u se ne piše dobro. Ne uspije li se Bernardić do kraja godine biračima nametnuti kao političar kojega mogu vidjeti u ulozi premijera, SDP na idućim parlamentarnim izborima neće imati nikakve šanse za pobjedu i formiranje Vlade. U takvom scenariju mnogi će se SDP-ovci početi propitivati i razmišljati mogu li svoje ambicije ostvariti unutar stranke. Ne budu li u SDP-u prepoznali stranku koja može osvojiti vlast, počet će tražiti karijeru izvan politike, ili stranku u kojoj vide vlastitu perspektivu.

Otpočne li proces osipavanja, to neminovno vodi u slabljenje SDP-a, a krajnji ishod uvelike ovisi o tome tko će ušetati u prostor političke ljevice. Učini li to HNS, ne bi trebalo isključiti i veće transfere, a nametne li se Živi zid ili koja slična politička opcija, onda ćemo se s razlogom pribojavati nadolazećeg duljeg razdoblja političke nestabilnosti.