U Haagu prije nekoliko godina iz polumračne sobe za posjetitelje kroz staklo sam gledao Vojislava Šešelja kako sluša završne riječi tužiteljstva. S vremena na vrijeme prenuo bi se da ispravi nešto što je upravo pročitala neka od zamjenica glavnog tužitelja Brammertza, no većinu vremena samo je šutke zurio, umorno trepćući, i takav nepomičan i trom, s beživotnim očima na rošavom licu, nalikovao mi je iguani u terariju. Bio je odvratan, kako je on i inače, ne samo svojim političkim stavovima, jedna odvratna, fizički neprijatna pojava. Ali, onda opet, neočekivano mi se prišuljalo jedno čuvstvo koje je izdaleka čak bilo nalik sažaljenju.
On je ustvari, shvatio sam, jedno nesretno, korjenito sjebano ljudsko biće. S nekim se poput njega, nezgrapnim, pretilim, kratkovidnim i tepavim, vršnjaci rugaju valjda i u civiliziranim švedskim školama. Njegovo odrastanje u ovim našim poganim kasabama moralo je biti mučno. Mogu ga lijepo zamisliti. Kad bi ga ekipa uhvatila u đir, nije to bio prizor za slabokrvnije gledatelje. Drugovi su ga bezobzirno zlostavljali, a on se, da bi se obranio i djelovao odraslije i muževnije, razmetao sve okrutnijim i prostačkijim stavovima.
Poslušate li Šešeljeve užasne izjave o Hrvatima, ili još užasnije o Albancima, pa psovke i opscenosti koje je izgovarao u haaškoj sudnici, pa gotovo nevjerojatne seksualne fantazije o Kolindi Grabar-Kitarović koje besramno objavljuje na Twitteru, jasno je da je riječ o nezreloj, neostvarenoj osobi, frustriranom jadniku koji neutaživo žudi za prihvaćanjem okoline. Izazivajući šok i zgražanje on se želio, i još uvijek želi, potvrditi kao mangup, kao frajer i baja koji će otići dalje od svih.
U normalnim, mirnodopskim okolnostima takvi blesani obično samo potaknu društvo na još žešću sprdnju. Okupljeni u kafiću, plačući i upišavajući se od smijeha, uhvate sve neodgovornije huckati žrtvu svoje zajebancije, dok ona ne počne pjeniti od bijesa i pohote.
No, u nenormalnim, luđačkim godinama, kad zakipi krv i zazvecka oružje, ovakvi se blesani iznenada pretvore u vizionare i vođe. Bezumna vremena nasušno trebaju njihovo bezumlje. I oni ustaju, postaju sve moćniji i ugledniji i stupaju zajedno sa svim drugim ološem, silovateljima, pijancima, lupežima i ubojicama što su se na poziv domovine čilo podigli sa socijalnog dna.
Vojislava Šešelja sudbina je poljubila kad su došli Slobodan Milošević, Osma sjednica, Jogurt revolucija i milijun Srba na Gazimestanu. Samo u takvoj čudnoj, zastrašujućoj, brueghelovskoj scenografiji s čudovištima i nakazama, on je mogao postati predsjednik i osnivač ozbiljne političke stranke, skupštinski poslanik i četnički vojvoda. U nekim drugačijim, sretnijim vremenima Vojislav Šešelj vjerojatno bi ostao beznačajni ćato u kancelariji bez prozora, činovničko spadalo s masnim burekom u otrcanoj akntašni, kojega nevoljna supruga preklinje: “Vojo, stoput sam ti rekla, ne dozvoli da te u kafani časte i ispituju o politici. Sramota, bre! Kako ne vidiš da ti se svet smeje i pravi budalu o tebe.”
Gledao sam dakle Šešelja u haaškoj sudnici, iz zamračene i pregrijane sobe za posjetitelje, i shvatio kako on nekom drugom, paralelnom svemiru, gdje nije bilo Slobodana Miloševića i Osme sjednice, vjerojatno sada živi jedan drugačiji, običniji, sretniji život dostojniji čovjeka. Istina, on se i s ovim životom čini veoma zadovoljan. Neskriveno uživa u pažnji medija i razdragano se smije u kamere, ali uistinu, Vojislav Šešelj je veseo samo zato što je, siroče, glup.
Početkom devedesetih je imao grandiozne planovima s kosovskim Albancima i Hrvatima, s promjenjivim se uspjehom udvarao voditeljicama političkih emisija iznoseći smjele teorije kako će nemilosrdno ubijati ili raseljavati nesrpsko stanovništvo iz svetih srpskih zemalja, grozio se neprijateljima kako će ih klati hrđavim kašikama i crven u licu, uvučenog trbuha ponosno marširao ispred redova četničkih dobrovoljaca. Ali, što je od čitavoga toga majmunskog paradiranja naposljetku ostalo?
Srbija ni približno nije dosegla veličinu iz slavne srednjovjekovne Dušanove vladavine. I Karlobag i Karlovac i Virovitica su duboko na neprijateljskom teritoriju i nema šanse da ih u izgledno vrijeme, u iduća dva do tri stoljeća Srbi vrate, a albanskim je separatistima naum uspio i preko njihovih očekivanja, na Kosovu imaju nezavisnu i međunarodno priznatu državu. Osim toga, Šešeljevi su neobrijani i krezubi sokolovi potučeni, da ne kažemo razguženi, gdje god su došli ratovati, a političko krilo njihovog pokreta, Srpska radikalna stranka, postala je sićušna, neutjecajna izvanparlamentarna stranka. Izbornu skupštinu stranke Šešelj danas može organizirati u kiosku s ćevapima i pljeskavicama na stočnom pazaru u Negotinu.
Kad sve zbrojite, taj bijednik je imao jedan izrazito neuspješan život. Sva su njegova htijenja bila uzaludna. Kao srpski nacionalist je totalno zakazao. Procjenjujem da ovaj serijski luzer svome srpskom narodu i svojoj srpskoj domovini ne bi napravio veće štete ni da su ga Hrvati ili Albanci plaćali. I kad pogledate njegovu oslobađajuću presudu prije neki dan u Haagu, ona je naravno skandalozna. Prvostupanjsko sudsko vijeće ružno je uvrijedilo sve žrtve rata i obezvrijedilo višegodišnji trud koji je međunarodna pravda dosad napravila.
Haaški je sud i dosad imao dvojbenih odluka, ali ovo nije jedna od takvih. Odluka da je najveći ratni huškač na Balkanu bez ikakve krivice nedvojbeno je pogrešna.
Ali, ako nas išta može utješiti, ta odluka jedina je prilika da je Vojislav Šešelj u svoje šezdeset dvije godine nekoga pobijedio. Sloboda u Haagu dolazi mu kao mali simbolični trijumf nakon beskrajnog niza stravičnih profesionalnih poraza. Nakon što je on i njegovi najureni i iz Hrvatske i s Kosova, nakon što je izgubio i vojsku i stranku, bez ugleda i pristalica, izuzme li se ona šačica četničkih retarda i lunatika, predsjedniku Srpske radikalne stranke ostalo je samo da se na Twitteru seksualno uzbuđuje hrvatskom predsjednicom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....