Tko smo, što smo, gdje smo i kuda idemo? Teška pitanja o smislu hrvatske države muče vlast. Najumnije među nama okupili su da procijene u čemu smo dobri, prirodno nadareni, za što imamo sve uvjete i što bi svakako valjalo razvijati i unapređivati, a što je, na drugoj strani, pogrešan put, ćorsokak, pravac od kojega smjesta valja odustati. Jesmo li rođeni da tjeramo ovce, ili beremo masline, ili gradimo brane, ili šijemo košulje, ili poslužujemo teleće medaljone s gljivama, ili tokarimo one čelične, okrugle, šuplje, s onim malim na vrhu, znate o čemu govorim...? Stotine ekonomista, pravnika, liječnika, inženjera, poljoprivrednika, umjetnika i sportaša posljednjih godinu i po grizu kraj olovke piljeći u jednu točku desno od karniše, kontajući što bi bilo najbolje za nas Hrvate.
Ne treba ni naglašavati koliko je to važno. Znate i sami koliko je među nama nesretnika koji su krivo izabrali, koji imaju, na primjer, izvanredan smisao za uzgoj peradi, nebesa su ih takoreći poslala da u gumenim čizmama bacaju kukuruz i viču pi pi pi pi, a oni žive nekakve žalosne, isprazne i promašene živote kao kvantni fizičari, abdominalni kirurzi ili kompozitori filmske muzike. Jednako se tako može dogoditi cijelom narodu. Zamislite da netko nepromišljeno bubne kako bi za nas najbolje bilo da se Hrvatska posveti kitolovu i čitava se ekonomija usmjeri na to, brodogradilišta krenu u izradu specijaliziranih brodova, u strukovnim školama đaci uče o navikama morskih sisavaca i četiri pune godine pod nadzorom eskimskih instruktora marljivo vježbaju gađanje harpunom, da bi naposljetku isplovili i s užasom opazili da u Jadranu uopće nema kitova.
Da se ne bi dogodio takav nekakav užasni previd, Vlada je naumila izraditi Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske od 2020. do 2030. godine, debeo, težak dokument u kojemu bi se promišljeno, pažljivo, podrobno, do najsitnije potankosti opisalo što nam je činiti. Bilo bi to nešto kao sveto pismo, obavezujuće za sve nas. Prije nego biste izabrali zanimanje, morali biste provjeriti je li ono uopće navedeno u Nacionalnoj razvojnoj strategiji, ispunjava li ciljeve koje smo zacrtali, odgovara li predstavi koju imamo o sebi, je li to, u jednu riječ, dostojno da bi jedan Hrvat radio?
Ambicije su nam, treba li naglašavati, velike. Očekuje se da budemo bogati, zdravi i sretni, radimo uzbudljive, dinamične, izazovne i sjajno plaćene poslove, ali da opet ne radimo previše, da nitko ne viče na nas i nismo na propuhu. Turizam je, svi se slažu, odličan, ali ne možemo samo od turizma živjeti. Valjalo bi svakako imati i nekakvu proizvodnju, nekog boga lijevati i kovati, nešto sastavljati, lijepiti, šarafiti, šivati, zidati, šalovati, saditi, okopavati, plijeviti, zalijevati, pojiti, musti... Nitko, međutim, ne zna što bi to točno bilo, je li naša budućnost u softveru, visokogradnji, crnim svinjama ili električnim automobilima?
Možda bi trebalo pokušati s djecom, predlaže jedan vizionar smjelo. Ne traži posebna znanja i vještine, ni ulaganja u poslovni prostor i mehanizaciju, a zarada je zajamčena. Čitava bi se proizvodnja učas prodala. Našu opustjelu provinciju čudesno bi preporodile obiteljske farme organski uzgojenih djevojčica i dječaka, gdje bi parovi Talijana i Belgijanaca, koji su se godinama neuspješno liječili od neplodnosti, za razuman novac mogli dobiti pristalo, zdravo i, khm, bijelo potomstvo.
“Sve domaće, moj prijatelju”, kazao bi ponosno samostalni proizvođač, naslanjajući se na ogradu i pokazujući mušterijama desetak mališana, koji se s druge strane igraju u pijesku, ljuljaju na ljuljački i cičeći spuštaju niz tobogan. “Uzmite onoga bucu i nećete se pokajati. Uzmete li bucu, dobijete u po cijene i onoga pjegavog s razmaknutim zubima. Ona mala tamo je skuplja, ali, vjerujte, isplati se. Sigurno ulaganje, veliki tenisački talent. A ovaj što se umazao čokoladom mi je najbolji, on već sad množi četveroznamenkaste brojeve. Krešo, sine, kaži ovom stričeku koliko je sedam tisuća četiristo osamnaest puta...”
Tako su nekako valjda fantazirali stručnjaci, profesori, inženjeri, advokati, liječnici i sportaši angažirani na izradi Nacionalne razvojne strategije, razmećući se velikim riječima, dopadljivim i zvučnim sloganima o sposobnim, vrijednim i hrabrim hrvatskim ljudima i snažnoj, bogatoj hrvatskoj državi koja će do 2030. godine pokoriti europski kontinent. Izvikivali su to gotovo kao zdravice na sastancima radnih skupina, a zatim su službeno ručali, popili nekoliko butelja graševine i plavca, četrdeset do pedeset viljamovki, pijano otpjevali nekoliko slavonskih i nekoliko dalmatinskih, pa se srdačno izgrlili i ušli u crne limuzine obećavajući da će se uskoro ponovno sastati i nastaviti posao koji su upravo uspješno otpočeli.
Prošlo je, međutim, više od pola godine, a nitko ih više ne zove niti im piše. U Ministarstvu regionalnoga razvoja i fondova Europske unije jedva se i sjećaju da su se uhvatili zahtjevne zadaće da nam pokažu put prema budućnosti. I to zapravo ne čudi. Ministrica Gabrijela Žalac, ruku na srce, ne čini se kao netko tko bi mogao znati gdje ćemo svi mi biti za jedanaest godina. Ako mene pitate, najviše što nam gospođa ministrica može pouzdano dati, crno na bijelo, je recept za čupavce. Očekujete li od Gabrijele Žalac da reče tko smo, što smo, gdje smo i kuda idemo, da u jednu riječ nađe smisao Republici Hrvatskoj, mirne vam duše mogu reći da Republika Hrvatska nema nikakvog smisla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....