ANTE TOMIĆ Što je vjerojatnije da će se dogoditi: da vam državu vodi velika koalicija Mosta, SDP-a i HDZ-a ili da odvedete u krevet Claudiju Schiffer?

Uskoro će biti četiri godine da nema Milorada Bibića Mosora i nakon tolikog vremena trebalo bi valjda već lagano zaboravljati čovjeka, ali mi, njegovi prijatelji, svakodnevno ga spominjemo. Vidimo li, na primjer, ženu velike stražnjice, dođe nam Mosorova velika filozofska misao da bi gospođa “da prdne na zahodu, ubila cipla u portu”. Dođemo li u Pulu, neizbježno nam se vrati kako je prolaznike pitao za Ulicu Ivice Ivaniševića, ili kako je jednu magistru farmacije izludio tražeći izmišljeni lijek Arumalon, ili kako je tvrdio da ima čak pedeset posto šanse da opali Claudiju Schiffer.

“Čuj, pedeset posto?!” začudio bi se tkogod bezazleno i nevino.

“Bome, pedeset posto. Točno pola - pola. Ja bi, a ona ne bi”, objasnio bi Mosor i prasnuo u smijeh, gromki hihot po kojemu ste ga mogli prepoznati među pola milijuna ljudi i koji je i njegove najblesavije, najdjetinjastije viceve činio smiješnim.

Sjetio sam se ove šale prije nekoliko dana čitajući o tko zna kojemu više nastavku pregovora zastupnika Mosta s predstavnicima velikih stranaka, još jedan iscrpljujući, besplodan, glup i ponižavajući pokušaj Bože Petrova da sastavi Vladu u kojoj će biti svi, i lijevi i desni, i HDZ i SDP, i partizani i ustaše, i Hajduk i Dinamo, i Mujo i Haso, i medo i zeko. Naum Bože Petrova, shvatio sam, ima neke šanse samo ako posegnemo za optimističkom logikom pokojnog Mosora. Velika koalicija svih političkih snaga vjerojatna je otprilike kao i Mosorov genijalni plan da ga metne Claudiji Schiffer.

U najkraćemu, Božo Petrov bi, a nitko drugi ne bi.

Dokad će ovo, pobogu, više trajati, upitao sam se, kao i svi, gledajući slaboumno ustrajavanje na jednom nemogućem političkom savezu, tvrdoglavo inzistiranje na dogovoru koji se, pouzdano, neće sklopiti i za trenutak sam za Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića osjetio nešto, neugodno mi je priznati, izdaleka nalik sažaljenju. Neočekivano me je dirnula nevesela sudbina dvojice muškaraca za koje inače osjećam tek snažnu žudnju da ih jednom pregazi šleper s tovnim junicama. Ni Milanović ni Karamarko, kakvi god bili, to zaista ne zaslužuju, ni najgorem neprijatelju ne biste poželjeli Božu Petrova, samoproglašenog vizionara hrvatskog narodnog jedinstva i proroka takozvane stručnosti nasuprot sebičnim stranačkim interesima.

Dulje od mjeseca, trideset četiri dana Petrov propovijeda svoje političko evanđelje, a od toga je, neću pretjerati, cijela trideset tri svima osim njemu jasno da je ono što govori beznadno i nema veze sa zdravom pameću. Razumni ljudi dolaze mu slijeva i zdesna s oportunim prijedlogom da sastave vlast, da lijepo, brate, između sebe podijele ministarstva, kako je uvijek dosad bilo, i retardirane nećake namjeste u upravu Hrvatskih željeznica, a Petrov uporno drvi o nadilaženju starih neprijateljstava, o slozi, trudu i odgovornosti svih snaga. On gnjavi s jednim programom koji kao da je prepisan iz “Vlaka u snijegu” i nema, čini se, baš nikakve šanse da ga Karamarko ili Milanović ili itko treći uvjeri da neće biti sretnog raspleta iz Lovrakova klasika, u kojemu će sve djevojčice i svi dječaci izaći zajedno na studen, rumenim, promrzlim ručicama iskopati lokomotivu iz nanosa.

“Ajmo, društvo”, viče Petrov razdragano plješćući, “kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi. A to znači da smo jači... Ne čujem te, Tomice”, dobaci on Karamarku, “kad se skupimo u zbor.”

“Mala iskra požar skriva”, okrene se on zatim Milanoviću. “Kap do kapi rijeka biva... Idemo, Zoki!... Hajde, zato, svi u jato, kao vrapci, živ, živ, živ.”

I Zoran Milanović i Tomislav Karamarko sramežljivo, tiho i u strašnoj nelagodi pjevaju i lupaju dlanovima kako Božo Petrov traži od njih, a iskosa se kriomice u čudu pogledavaju, kao da bi rekli: U čemu je stvar? Kako je do ovoga došlo? Koji kurac mi radimo s ovim luđakom?

Nakon trideset četiri dana jalovog traženja velike koalicije svih hrvatskih političkih snaga metkovski bi psihijatar zbilja trebao razmisliti da sam sebe temeljito pregleda. Imao je zacijelo takvih pacijenata, viđao je u praksi ljude koji neumoljivo odbijaju prihvatiti da je stvarnost drukčija od onoga što su oni zamislili. Zna kako je mučno i teško kad se netko uzjoguni protiv svih. Božo Petrov bi, vjerujem, znao prepoznati megalomaniju, narcistički poremećaj, mesijanski kompleks. Da se može izmaknuti na korak od sebe i objektivno prosuditi svoje postupke, sve bi to našao u vlastitoj ambiciji da bude ulje svrh vode, mudri pomiritelj i ujedinitelj. Mogao bi Petrov, kao deklarirani vjernik, osim toga, razgovarati i sa svojim župnikom, ispovjediti mu kakva ga je neobična oholost nenadano obuzela.

Otkud tome muškarcu doista uvjerenje da je iznad zla i pokvarenosti, da može hodati preko hrvatske političke kaljuže kao Isus preko Galilejskog jezera? Što njega kvalificira za laskavu ulogu koju je sam sebi namijenio, čime je dokazao da je nadmoćno pošteniji i pametniji od svih dosadašnjih vladara? I kakva je uopće stručnost koju on traži? Zna li on uopće prepoznati stručnjaka, kad je netko istinski, školovan, iskusan i nepotkupljiv znalac svog posla?

Uzmimo jedan sasvim svježi primjer. Prije nekoliko dana je Đuro Glogoški, jedan od vođa dvogodišnjeg prosvjeda pred Ministarstvom branitelja u Savskoj, najavio da će se njihovo društvo uskoro razići, da će srušiti šatore na pločniku, ugasiti oganj u poljskoj kuhinji i obližnjem Konzumovu dućanu vratiti ljubazno ustupljenu pivsku ambalažu, a da se gotovo nitko nije upitao kojega su se vraga oni tamo i okupljali? Ministar protiv kojeg je dio nekadašnjih ratnika grlato ustao, kojega su neumjereno vrijeđali i pljuvali, nesvakidašnje je vrijedan, dobronamjeran, suosjećajan, pristojan i strpljiv čovjek. Vukovarski branitelj i zarobljenik srpskih logora Predrag Matić jedan je od najviše troje uspješnih ministara u Vladi Zorana Milanovića, rijedak slučaj da je političar stvarno stručan, upućen i posvećen povjerenoj dužnosti.

Ipak, njegova stručnost, pristojnost i dobronamjernost gotovo nikome nije trebala. Većina se hijenski smijuckala, zlurado se naslađivala ili kukavički uvlačila glave u ramena ako bi neki ološ u prolazu ružno psovao Matićeve najmilije. Gdje je Božo Petrov u to vrijeme bio, da kao kršćanin, humanist i strastveni borac za istinsku vrlinu, bez obzira na ideološko opredjeljenje, hrabro stane na stranu jednog valjanog ministra?

Oh, pardon, Božo Petrov tada je bio u Hrastu, drugovao s deklariranim rasistom i ksenofobom Ladislavom Ilčićem.

Što da vam pričam, taj Petrov je uvijek znao procijeniti čovjeka.