ANTE TOMIĆ Ovo je mala zemlja, a ordenja je tako mnogo da vam je neugodno ne imati ni jedno

Popularnog pjevača sjetio sam se tako i prije neki dan, kad je bivši predsjednik Ivo Josipović odlikovao do jednoga svoga savjetnika.

Gorka me je zavist ispunila čitajući ovu vijest. Dvadeset pet godina je prošlo i tri su predsjednika napustila Pantovčak, a da nijednome prokletniku nije palo na pamet, kraj svih besprizornih lupeža, manijaka, redikula i spadala koje su odlikovali, i meni zakačiti na prsa Red nekakve Danice ili Velered kralja Dmitra Zvonimira. A da samo znate kako bih se ja tome veselio. Kakva bi mene razdraganost ispunila da mogu jednom doći kući s blistavim predsjedničkim priznanjem na sakou i pred zgranutom se obitelji zavrtjeti i zatresti stražnjicom pjevajući: “Billie Jean is not my lover, she’s just a girl who claims that I am the one”.

Kićeno znamenje

“Nemoj, tata, molim te!” preklinjala bi na koljenima moja djeca, kao što djeca u nelagodi obično čine kad im roditelji plešu i pjevaju, a ja bih na to, razumije se, samo postajao objesniji i raskalašniji, sve do trenutka kad bi me žena zviznula metlom po glavi. Srušio bih se zatim onesviješten na tepih i ispalo bi skoro kao da me je predsjednik posthumno odlikovao.

No, ne treba mi zapravo predsjednik. Poželim li se ukrasiti svjetlucavim državnim i vojnim priznanjima poput Michaela Jacksona ili ugandskog diktatora Idija Amina, mogu to jednostavno, brzo i po pristupačnoj cijeni napraviti i na Hreliću. Na prostrtim starim dekama i poderanim šatorskim krilima, uz rabljene slavine i kutije s električnim osiguračima od šperploče, između prašnjavih kristalnih vaza, pljesnivih njemačkih pornografskih magazina s brkatim muškarcima nečistih tabana, posivjelog srebrenog jedaćeg pribora, zlatno uokvirenih goblena, slomljenih zidnih satova bez kukavice, otrcanih svezaka Harolda Robbinsa i kaseta najvećih hitova Tome Zdravkovića, koje se, kad ih nakon trideset godina stavite u kasetofon, oglašavaju tek potmulim, jezivim “uuooom, uuooom!”, ima mnogo te ordenske gvožđurije.

Kakvu god ideologiju preferirate, koji god politički sistem slavite, tu ćete naći njegovo kićeno znamenje na istrunulim svilenim vrpcama, i Ustaški častnički znak i Brončanu kolajnu poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, kao i Orden partizanske zvijezde sa srebrnim vijencem drugog reda, pa i stare medalje Kraljevine Jugoslavije ili Austro-Ugarske. Rastužim se uvijek kad to vidim, zamišljajući kako je nečiji pradjed na Soči umalo skončao od infekcije na plućima zbog loše zaliječene rane od talijanskog kuršuma, a danas njegovo herojsko stradanje i njegova rodoljubna slava leže među bezvrijednom kramom u blatu pazara polovnih automobila.

Jeftina odlikovanja

Prodaju se zacijelo već i odlikovanja iz zadnjeg rata, ili makar tu i tamo, najčešće kao akt ogorčenog prosvjeda zbog državne nebrige za branitelje, tkogod to oglasi. Branimir Glavaš prije nekoliko je godina tvrdio kako je sva svoja ratna priznanja dao za skandalozno mnogo stotina tisuća dolara nekom iseljeniku, ali nekako dvojim i u Glavaševu istinoljubivost i u iseljeničku blesavost. Podijeljeno je toga i previše da bi se itko otimao i licitirao visokim novčanim iznosima. Osim toga, kakvi su se bezveznjaci i hulje okitili, zazorno je nešto i uzimati tu stvar u ruke. Valja gledati u kontekstu. Na primjer, jedinu književnu nagradu koju sam ja ikad dobio, pulskog Kiklopa za hit godine, nedugo nakon mene je uzela i Nives Celzijus. Uvijek to ističem kao svjedočanstvo svojih trajnih literarnih dosega.

U suvremenoj hrvatskoj povijesti najviše je odlikovanja odjednom dobio Franjo Tuđman, čak devet komada. “Joj, dečki, pa stvarno niste trebali”, skanjivao se on i sramežljivo rumenio 1995. u Saboru, “dosta je bio i Velered kralja Petra Krešimira Četvrtog s lentom i Danicom, kaj bum sad i s Redom kneza Domagoja s ogrlicom?... Isusek mili, Red hrvatskog trolista? Pa vi ste fakat ponoreli!” Izašao je Tuđman toga dana na Markov trg kao Michael Phelps nakon Olimpijade u Ateni, drhtavih nogu, pogrbljen i lagano zanoseći na lijevu stranu od težine metala obješenog na prsa i da mu se koji srbočetnički dušmanin dosjetio tada prišuljati s elektromagnetskom dizalicom, u trenu bi ga oteo. Čulo bi se tiho “vuušššš!” i odmah potom odsječni, zvonki “klang!”, a Mate Laušić i dečki osiguranja samo bi zbunjeno zvjerali s isukanim samokresima.

Balkanski špijun

Žudnja za odlikovanjima i nagradama šašava je pojava koju je u jednoj, danas već antologijskoj rečenici “Balkanskog špijuna” krasno opisao Dušan Kovačević. “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, a ako se ne sete - nikom ništa”, kazao bi ponosno Danilo Bata Stojković vadeći češalj iz džepa košulje. Nešto se od te slabo prikrivene sujete osjetilo i u komentarima nedavne zgode da je Josipović odlikovao sve svoje savjetnike. Tvrde kako predsjednički personal to nije zaslužio, ali ja zbilja ne znam što bih o tome kazao. Ako je Franjo Tuđman Branimira Glavaša čitavih sedam puta odlikovao, nema zaista nikakvog razloga da te blještave medalje bilo tko ne dobije.

Valja, čini se, samo biti strpljiv. Ovo je tako mala zemlja, a ordenja je tako mnogo da vam je ta neugodnost gotovo pa neizbježna. Lakše je dobiti Red Danice s likom Marka Marulića, nego se okititi laskavim priznanjem zaposlenika mjeseca u McDonald’su.