ANTE TOMIĆ O UHLJEBIMA Ne smijete mrziti nekoga samo zato što još dobiva plaću u općini

Ta danas više ceremonijalna vojna jedinica ima nekakvo dugačko i kićeno ime koje otprve ne biste znali ponoviti, ali njega zapravo nitko ni ne treba. Muškarce koji još od petnaestog stoljeća čuvaju kraljevske dragulje u Toweru svi zovu kratkim nadimkom Beefeaters – oni koji jedu govedinu. Vidjeli ste možda i marku džina Beefeater, s naslikanim čuvarom u crvenoj dolami na etiketi.

Londonci su ih, kaže predaja, nazvali tako jer su oni svaki dan imali odreske za objed, dok je većina naroda gladovala ili se, u boljem slučaju, prehranjivala crvljivim krumpirima i posnom ječmenom kašom, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .

Ah, ti uhljebi

Poznajete tu zavist, ona i među nama živi. Englesko bismo “beefeater” na naš jezik mogli prevesti jednom imenicom koja je posljednjih godina došla vrlo omiljena – “uhljebi”. Značenje je gotovo istovjetno, a poruga i gnjev za državne službenike, koji i u doba crne krize i nezaposlenosti imaju sigurnu egzistenciju, potpuno jednaki.

Nema dana da to ne čujete, riječ je o vrućem političkom pitanju o kojem se raspravlja u kafićima i na ulicama. Debatira se na pazaru, peškariji i u rasklimanim gradskim autobusima.

Čak i propalice koje u životu nisu podigle ništa teže od plastične pivske dvolitrenke ispred samoposluživanja gorko jadikuju zbog strahotnog mnoštva beskorisnih beefeatera u uredima gradova, općina, javnih poduzeća, ministarstava i agencija, a neumjereniji će se okomiti i na zaposlene u sudstvu, zdravstvu i obrazovanju.

Otkad je kriza stisla, narodno nam se biće oštro rascijepilo na navodne mučenike i pravednike što rade za privatnike i ne znaju hoće li dobiti iduću plaću, i tobožnje ništarije i lijenčine koje u državnoj službi sa zajamčenim mjesečnim prihodom neodgovorno žderu trude onih prvih, a kako ekonomske prilike bivaju beznadnije, ta je provalija sve šira i dublja. Mržnja sve nepomirljivija.

Privatni i državni sektor tek što se nisu zakrvili gore nego Srbi i Hrvati, Židovi i Palestinci ili Torcida i Blad Blue Boysi.

Ne bih nipošto isključio mogućnost da se netko i razveo zbog toga. Jedna je, na primjer, blagajnica u Konzumu shvatila da više ne može dijeliti stol i postelju s jednim općinskim referentom. “To vam je, gospodine sudija, jedan obični kancelarijski uhljeb”, prezirno je rekla žena u brakorazvodnom postupku.

Ovo nezadovoljstvo nije, naravno, bez osnove. Jasno je kako nam je državna uprava prevelika i preskupa, i kako nema nijednog razumnog razloga da imamo više ministarstava od mnogo veće i bogatije Njemačke, i kako je i naših gradova i općina i županija naprosto previše, i kako se tu nesavjesno nakotilo slijepe birokratske mladunčadi koju naša teško ranjena, izdišuća ekonomija ne može svu nahraniti.

Učiniti taj aparat manjim, skromnijim i efikasnijim zaista je glavno političko pitanje. Lijepo je to primijetio i ministar Lalovac prije neku večer na televiziji.

Kako me oborio Lalovac

Gledali ste možda intervju, kad je on rekao kako Hrvatska mora “smanjiti rashodnu stranu proračuna”. Gotovo sam strmeknuo sa stolice i tresnuo guzicom na sag, tako me je zatravila njegova mudrost. To zbilja vrijedi doktorata iz ekonomije i visoke državne funkcije, s dvadeset tisuća mjesečno, stotinu kvadrata ureda i crnom limuzinom s prvenstvom prolaza pred vatrogascima i kolima hitne pomoći.

Da se ministar financija ozbiljno nakašljao i kazao “svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, mene bi vjerojatno zapanjilo manje od činjenice da on sad, kad nam voda već ulazi u nos, zaključuje kako valja “smanjiti rashodnu stranu proračuna”.

Zbog takvih ljudi i takvih izjava stvarno treba biti bijesan, to vas s razlogom frustrira do mjere da poželite razbiti televizor, ali ipak valja biti oprezan da se te loše emocije neoprezno ne preliju na ljude koji su nedužni. Ne smijete mrziti nekoga samo zato što on još uvijek dobiva plaću u općini, a vas su najurili iz pekare ili je zatvoren dućan bijele tehnike u kojemu ste radili.

Svi oni beefeateri, uhljebi, niži državni činovnici nisu zapravo drugačiji od vas. Oni su bijednici iz vašeg platnog razreda, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju . Morali biste više držati do klasne solidarnosti, ne dopustiti da vas zavist pojede. Neprijatelji su, kao i uvijek, samo oni na vrhu. tama.