ANTE TOMIĆ O NAPADU NA HZZO: On bolestan čini diverzije. Kakvu bi taj štetu napravio da je, ne daj bože, boljeg zdravlja

SPLIT - Policija istražuje slučaj i još se ne znaju svi detalji, ali ono što je došlo u javnost prilično je zbunjujuće, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Četrdesetogodišnjak je molotovljevim koktelima zapalio čitavo prizemlje zgrade Mirovinskog na Zapadnoj obali. Ušao je, pričaju, bacio nekoliko zapaljivih bombi i utekao na motociklu, a sve zato jer mu liječnička komisija nije odobrila rehabilitaciju u prestižnim Krapinskim toplicama, već su ga poslali u manje atraktivnu Makarsku.

Tip je, dakle, ozbiljno bolestan, ima potvrdu da se mora liječiti, nadležni ga sirotoga šalju na terapije, a on čini diverzantske podvige kao palestinski terorist.

Jedva bi se moglo i zamisliti kakvu bi taj štetu napravio da je, ne dao Bog, boljeg zdravlja.

Slična se stvar dogodila i prije nekoliko dana, kad su na Gornjem gradu bile one demonstracije branitelja i mnogopostotni ratni vojni invalidi kao od šale bacali teške metalne ograde koje je im policija ispriječila na putu.

Iako su, po papirima, slabije pokretni, ni voćni jogurt ne bi sami smjeli otvarati, televizijski program na daljinskom ne mogu promijeniti a da se ne oznoje i uspušu, momci su časkom razbucali nekoliko stotina kilograma željeza i pregazili interventnu postrojbu s oklopima.

Otići na bolovanje, na rehabilitaciju u toplice ili čak u invalidsku mirovinu, u nas ne mora, kako vidimo, nužno značiti da ste se tjelesno zapustili. Naprotiv, možete biti u sjajnoj kondiciji.

Savskim nasipom u sumrak džogiraju stotine hendikepiranih osoba. Na marjanskoj stazi pod četinarima svako se jutro mimoilaze stotine bolesnika u trenirkama.

Preplanuli i mišićavi invalidi trče u teretanama na steperima, sve provjeravajući puls i srčući na slamku svježe cijeđene sokove. I svi oni imaju nekakve medicinske dokumente da im je neki pršljen, ili disk, ili ligamenti, ili tako nešto neizlječivo uništeno.

S druge strane, dođe koji put na štekat kafića prosjak, obično Ciganin, i pokazujući nekakav zgužvani papir u zamazanoj najlonskoj fascikli krene od stola do stola preklinjućim, unjkavim tonom pripovijedati kako se mora liječiti od tuberkuloze, ili kako je njegov tata obolio od tumora na mozgu, ili mu je nejaka kći paralizirana...

Na devet od deset stolova ljudi će ga hladno ignorirati, a nisu rijetki ni oni koji će ga izrugati ili psujući otjerati.

“Kakav bezobrazluk”, kaže jedan. “Sramota”, složi se drugi. “Ne možeš vjerovati na šta su sve neki ljudi spremni”, zaključi konobar zgranuto gledajući za varalicom, koji je prešao cestu da okuša sreću u lokalu s druge strane.

Ipak, taj bezobrazluk i ta nevjerojatna sramota događaju se češće nego mislite, samo što je ne čine notorno lažljivi neradnici iz redova romske nacionalne manjine, već pripadnici većinskog naroda, pošteni, istinoljubivi i marljivi Hrvati.

Manja je razlika tek da jadni, budalasti Cigani bolesti dokazuju nekakvim očajnim falsifikatima s nečitljivim žigom, a naši ljudi imaju sve lijepo, stručno specijalistički, dobrim latinskim napisano, sve zakonito i čisto, isto kao pravo.

Tisuće lažnih invalida otišlo je u mirovine, a još ih je mnogo, mnogo više na lažnim bolovanjima, i to se ne smatra naročito zazornim. Dapače, socijalno je potpuno prihvatljivo, pa i poželjno.

Drago nam je da su se ljudi snašli. Nećete reći: “Bože dragi, ne možeš vjerovati na što su sve neki Hrvati spremni”, premda je njihova laž često i veća od laži ciganskog prosjaka sa štekata kafića.

Ciganin bi vas, da mu udijelite nekakav sitniš, svakako došao jeftinije od onih što po jednakoj osnovi dobivaju nekoliko tisuća mjesečno.

A kad se već napravio takav nakazni sustav da se savršeno zdravi i snažni četrdesetogodišnjaci šalju u penzije i na bolovanja, nije valjda neobično ni da koji od njih jednom nezadovoljno upadne s molotovljevim koktelom u kancelariju, zaključuje Tomić za Slobodnu.