ANTE TOMIĆ Naš je katolički Bog u toj stvari oko razvoda prilično odrješit i ima pravo takav biti

Katolički brak je kao Zippo upaljač, Crkva vam daje “lifetime guarantee”. Jednom kad to učinite, gotovo je. Doživotno bez mogućnosti pomilovanja. Uprti pa do smrti, kako bi rekli u mom kraju. I nije to bez ljepote. Naprotiv, okrutna, neumoljiva konačnost koju je u osobitom obredu presudio svećenik uime Stvoritelja svega živoga i neživog romantičnija je od ičega što možete zamisliti. To je ono što očekujete od ljubavi, više i ne možete dobiti.

Ne čudi stoga da se mnogi prevare, očaraju se svijećama i srebrnim peharima i raskošno vezenim misnim haljinama i vrtoglavim crkvenim stropovima na kojima lete bucmasti ružičasti kerubini s trubljama. Suze im pođu od ganuća kad u vjenčanici ili tamnom odijelu zakorače u kićenu scenografiju što odražava pučku predstavu nadnaravnog i učini im se tada zaista kako bi jednu osobu mogli voljeti sve do kraja svog zemaljskog postojanja i s njom onda na kraju zajedno leći pod uglačanu granitnu ploču obiteljske grobnice. Po duši govoreći, zgoda je potpuno neodoljiva, uzvišena, svečana i otmjena, ali traje samo jedan dan, a obećanje tu izrečeno moralo bi vrijediti i u desecima tisuća dana koji slijede, danima koji nisu uzvišeni, svečani i otmjeni, nego je obično sve suprotno, i mnogi se, jasno, na tome dugom i tegobnom putu pokolebaju i odustanu.

Da me ne biste krivo shvatili, ja vas ne odgovaram od katoličkog braka. Kako bih i mogao, ta i sam sam se vjenčao u crkvi i gotovo dvadeset godina mi, evo, taj zavjet traje. Drži se kao nekakav stari Renault 4, jednostavan, čvrst sklop u čijoj unutrašnjosti tu i tamo nešto zabrinjavajuće zalupa i zastruže, ili se sumnjivo pregrijava, ili kočnice proklizavaju, ili stražnji kotač otpadne i svojeglavo prestigne ostatak automobila, ali vrag se opet nekako provuče na tehničkom. Unatoč godinama i nevoljama, dobra su to kola. Valjano održavana, garažirana. Prvi vlasnik, naravno. Kod katoličkog braka uvijek je prvi vlasnik.

Noviji model

Ipak, ne osuđujem ni one koji jednom požele voziti nešto drugo, izaberu drugačiji, često noviji model. Svatko bi trebao odabrati kako mu najbolje odgovara i ne miješati se u tuđi izbor. Moj sasvim osobni problem s razvodom je da je ta stvar, po prilici, poput tetoviranja. Jednom kad to učinite, zbog nečega se ne možete zaustaviti, već trebate stalno nove i nove izazove, i život vam prođe u svađama i selidbama, na jednom ga mjestu vazda rastavljate i slažete u kartonske kutije da bi ga na drugom mjestu vadili i ponovno sastavljali. Pa onda kuhinjske pločice, majko sveta! Oženite li se ponovno, vaša nova ljubav pouzdano neće dijeliti ukus u dizajnu interijera s onom bivšom. Prije nego što se razvedete, dobro razmislite želite li još jednom proći biranje kuhinjskih pločica.

Muškarac koji otkrije da mu se sviđa premišljanje oko keramičkih pločica i nijanse hrastova parketa mora biti, pa i ako nije toga svjestan, peder. Heteroseksualnima su takve dvojbe među najgorim agonijama.

Mučna pustolovina

Oni koji su imali hrabrosti za takvu mučnu pustolovinu s neizvjesnim krajem ispunjavaju me mješavinom poštovanja i užasa, a moj dobar drug, nesumnjivo najpametnija i najduhovitija osoba koju sam ikad upoznao, napravio je to čak četiri puta. Triput je ostavio neku ženu i otišao drugoj sa svim svojim stvarima i psom. Bogzna kako je taj pas preživio sve njegove emocionalne potrese, kako je tugovao kad bi se gazda ponovno počeo svađati s voljenom. Gledao je zacijelo odozdo vlažnim, molećivim očima i mislio: “Oh, ne, evo ga opet.” “Koja mu je sad ova?” upitao bi se useljavajući kod nepoznate gospođe. “Nadam se da nije neka od onih poremećenih ljubiteljica mačaka.”

Pomislim kojiput kako je ta odana i dobra životinja nekad na ulici zasigurno srela jednu od bivših gazdarica. Kako se u takvim prilikama ponašala? Je li je razdragano pozdravila lajući i mašući repom ili je posramljeno pognula glavu i prošla nešto kao zamišljeno njušeći na tlu?

Resetiranje sakramenta

Što god, prirodno i ljudski je odljubiti se od jedne osobe i zaljubiti u drugu, razići se i odseliti. Ako se razvodite, u redu. “To je lipo ko voli”, rekla je jednom neka mudra starica gledajući na televiziji amazonske domoroce kako blaguju pečene majmune. Ne bih se, ponovit ću, miješao ni u čije životne izbore, ali nešto sam se ipak lecnuo čitajući nekidan u novinama kako crkvene vlasti odobravaju sve više razvoda ili, preciznije govoreći, proglašavanja brakova ništavnim. Zagrebačka je biskupija u prošle dvije godine više takvih slučajeva prihvatila nego odbila.

Dvadeset šest parova u 2013. i dvadeset tri u 2014. dobili su papir da njihov brak “puj, pike, ne važi”. Ako imate tri godine, desetak tisuća kuna i nekoliko svjedoka, moguće je resetirati jedan sveti sakrament i ponovno ga napraviti s nekim drugim, sve s misnim haljinama, svijećama, srebrnim peharima, kerubinima s trubljama, graviranim prstenjem i odanošću i ljubavlju do groba. Takvo što, dopustit ćete, mene uzrujava. Naš je katolički Bog u toj stvari prilično odrješit i ima pravo takav biti. Na čitav se život nekome možete obećati samo jednom jer naprosto samo jedan život i imate, a ako ste se zeznuli, kao što se smrtan i grešan čovjek često zezne, zašto očekujete i da veliki Bog na nebesima prizna da se zeznuo. Omalovažavate ga, Njegovoj božanskoj prirodi tako nešto ne pripada.

Želite li se još jednom zavjetovati, prihvatite lijepo običan građanski brak, ili osnujte novu crkvu kao što je Henrik Osmi u jednakoj prilici napravio, ili pristupite baptistima, metodistima ili tako nekim crkvama koje razvod odobravaju, a možete, na kraju krajeva, i učiniti da izgleda kao nesretan slučaj.