ANTE TOMIĆ Karamarko je Kanađanima zemlju iz koje dolazi predstavio jedva nešto slobodnijom od Sjeverne Koreje

Došli su iz svih krajeva ove velike zemlje na večeru za stotinu dolara po glavi. Došli su iz Toronta, Edmontona, Vancouvera, Ottawe, Calgaryja, Montreala, vozeći se beskrajno dugo velikim terencima kroz šumska prostranstva Kanade, vijugavim cestama u dubokom hladu moćnih sekvoja i cedrova, da bi se navečer četvrtog dana putovanja, počešljani i obrijani, u svojem najboljem odijelu, u hotelskoj sali sastali s desničarskim političkim vođom iz starog kraja.

Došli su i Mike Shutalo, i Steve Chuvalo, i Nancy Bubalo, i još neki Bozulichi, Piplovichi, Kujundzichi, Rebichi, Lovrichi, noseći pozdrave svećenika i časnih sestra franjevki iz hrvatskih katoličkih misija. Došlo je nekoliko stotina zemljaka da im Tomislav Karamarko ispriča kako se u domovini straaašnooo živi, kako ne smiješ kazati da si Hrvat i kako se krvavo proganjaju vjernici, i kako je zapravo sve kao što je nekad u Jugoslaviji bilo i iseljenicima se povratak, još za neko vrijeme, dok HDZ ne sredi situaciju, nipošto ne preporučuje: “Hrvatskom vladaju jugofili koji je mrze. Očima ne mogu vidjeti zastavu, a ušima čuti Lijepu našu. Opet se borimo protiv onih protiv kojih smo se borili devedesetih godina.”

“Bladi komjunists”, kleli su kanadski Hrvati, tupim se beštekom boreći sa žilavim odreskom.

“Serbijan bastardz, jeben li in mliko materino”, psovali su ogorčeno našijenci, točeći kutjevački sivi pinot.

Čekovna knjižica

I do jedan je na kraju večeri izvadio čekovnu knjižicu iz unutrašnjeg džepa i darežljivom donacijom pomogao borbu protiv staljinističke diktature, jednako kao što su i prije četvrt stoljeća pomogli. HDZ im tako s vremena na vrijeme dođe uvijek s istim, nepromjenjivim repertoarom, kao Krunoslav Kićo Slabinac na koncertu u Hrvatskom domu. Isto kao što Kićo pedeset godina pjeva “Zbog jedne divne crne žene”, ni Tomislav Karamarko se u Torontu nije ni trudio dosjetiti nečega novog, nego je gotovo u dlaku rekao što i pokojni Franjo Tuđman 1989. Nenadahnuti opis starog političkog nasilja bio je dovoljan za aplauz i klicanje iseljenika.

“Gad bles ju, čuvajte nan Hrvacku!” vikali su stariji u suzama grleći Tomislava Karamarka, dok su se mlađi s njim slikali za fejsbuk.

“To je na internetu”, objasnili su mu. “Ne znamo jeste li čuli za internet? Ima li to u Hrvatskoj?”

“Ma, koji internet”, potužio im se predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. “Šta vam je? U nas komunisti ne puštaju nego dva sata struje svaki treći dan.”

Dobro, ovo im ipak nije rekao, ali gotovo kao da jest. Zemlju iz koje dolazi Karamarko je predstavio jedva nešto slobodnijom od Sjeverne Koreje i svoje je kanadske domaćine jedva odgovorio od nauma da mu spakiraju nešto svoje stare odjeće. Mnogi su ga i nagovarali da ostane, nudili mu, dok se ne snađe, smještaj za njega i ženu u podrumu svoje obiteljske kuće u predgrađu Mississauge i namještenje u šogorovu građevinskom poduzeću.

‘Ubiće vas četniks’

“Stej hir, for Krajst sejk”, preklinjali su dobrostivi Hrvati. “Ubiće vas četniks.”

“Hvala vam. Hvala vam na svemu, dragi moji zemljaci, ali ja zbilja moram natrag”, odgovorao je svima Tomislav Karamarko neustrašivo, prepredeno dodajući: “Ne možemo opet svi otići. Šta bi od Lijepe naše ostalo da svi odemo?”

Ovo posljednje zemljake je, naravno, ubolo kao nožem u srce. Gorko ih je zapeklo da oni lijepo žive, u slobodi i blagostanju, s toplom vodom i električnom strujom i bežičnim internetom i obiteljskim pakiranjem sladoleda od vanilije i šumskog voća u Edmontonu i Ottawi, dok ljudi njihova roda u boljševičkoj diktaturi u starom zavičaju, zamazani i promrzli, za večeru peku vjeverice nad otvorenim plamenom. Iseljenike od ovakvih slika ispuni stravična krivinja, da im se na onoj donaciji za HDZ skoro bez iznimke omaknu nula ili dvije više nego što su isprva namjeravali napisati.

“Dis iz maj patriotik djuti. Ovo je najmanje što ja mogu učiniti za ovoga hrabrog čovjeka”, reču u sebi svečano i Shutalo i Chuvalo i Bubalo, pružajući na kraju večeri ček Tomislavu Karamarku.

Dulje od četvrt stoljeća, od Tuđmana do Karamarka, HDZ za dijasporu igra tu lukavu predstavu s jedva manjim izmjenama u scenariju. Pokazuju im još od 1989. slajdove Pjongjanga tvrdeći da je riječ o Zagrebu, ali nije to ustvari loše. Nema većeg zla u tome. Hadezeovska neiskrena politička propaganda, naprotiv, ima dobre posljedice.

Iseljenicima valja govoriti kako se ovdje u old country očajno, mizerno živi jer upravo to oni i žele čuti. Treba im upravo takvo nešto da bi sebi objasnili zašto žive negdje ispod polarnog kruga umjesto da žive u Trogiru. “Ajde, nije lako, ali bolje i ovo nego da me komunistička tajna policija proganja što idem u crkvu” pomislit će zadovoljno kanadski Hrvat na minus četrdeset dva stupnja Celzija, stružući u dvorištu četiri palca leda sa šoferšajbe.

Šašava zabluda

Njegova šašava zabluda meni je zabavna. Doista mi ne smeta da on u Vancouveru, sve pušući u šake i cvokoćući, ponosno pjeva “Lijepu našu”, uvjeren kako je nama ovdje, u jugokomunističkoj diktaturi, to rodoljubno muzičko zadovoljstvo uskraćeno. Ne osjećam baš nikakve želje da politički prosvjećujem iseljenike, otkrivam im kako im je Tomislav Karamarko lagao. Ne, Tomislav Karamarko i ja zapravo dijelimo stav. Nema potrebe da se kanadski Hrvati vraćaju u stari kraj. Da parafraziram pjesnika, ostajte ondje.