KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Kako je Pavao Pavličić smogao hrabrosti da stane na stranu Hrvata. Zbilja, tko se još usuđuje izjaviti da i Hrvati mogu biti pozitivni likovi?

 Dragan Matić/CROPIX

Bila je prošli tjedan na televiziji jedna od onih glupastih kulturnih emisija Branke Kamenski i u njoj Pavao Pavličić, sveučilišni nastavnik, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i jednom omiljeni pisac žanrovskih romana, kriminalističkih misterija s natprirodnim motivima, te su on i gospođa urednica u prilogu divanili o književnoj cenzuri, a na temelju nekog eseja koji je Pavličić negdje objavio. Pavličić, prvo u rečenom tekstu, a onda i za gledatelje ispred malih ekrana, izjavljuje kako se zalaže za cenzuru, ali to je, razumije se, samo ironična šala. Nije, istina, smiješna i teško je zapravo zaključiti zašto je šala ako joj nedostaje to esencijalno svojstvo šale, ali nesumnjivo je šala jer bi lijepi škandal izbio da je suprotno. Naši bi se literarni krugovi uznemireno uskokodakali da jedan ozbiljni intelektualac bez zajebancije navija protiv slobode mišljenja i izražavanja.

Pavličić se u nastavku, srećom, uozbiljuje i primjećuje kako određena vrsta cenzure u nas već postoji. “Pokušajte vi recimo smjestiti radnju romana u neku našu višenacionalnu sredinu i priču ispričati tako da pozitivan lik bude Hrvat, a negativan Talijan, Mađar, Srbin ili tako neki pripadnik manjine. Ako vam tekst uopće bude objavljen, svi će vas napasti kao šovinista, pristrana i neobjektivna umjetnika”, govori on zabrinuto, a Branka Kamenski ništa mu ne proturječi, već samo turobno klima glavom kakva su ovo užasna vremena došla, i televizijski prilog tu iznenada i neočekivano, nehotice, suprotno volji i urednice i njezinog gosta, postane šaljiv. Ne možete se ne nasmijati gledajući na malom ekranu dvoje ljudi naizgled potpuno nesvjesnih sebe i svoga mjesta u društvu. Zaista, zar nije za popiškiti se od smijeha da Pavao Pavličić, koji je u različitih izdavača dosad objavio, brat bratu, sedamdeset knjiga, jadikuje kako je u Hrvatskoj teško objaviti knjigu?

Nepregledne su hektare šuma posjekli, Velebit su ogoljeli strašnije nego Mleci prije mnogo vjekova ne bi li Pavlu Pavličiću štampali sve što je napisao, šleperi su njegovih naslova u posljednjih nekoliko desetljeća izašli iz štamparije i on je za to vrijeme stekao prestižne titule, nagrade, stipendije, ugled i mirovinu, izabrali su ga za redovnog profesora na Filozofskom fakultetu i člana Akademije, da bi se on danas nezahvalno žalio kako ga u Hrvatskoj autorski guše, zatajuju i zabranjuju. I gdje se, molim vas, pojavljuje potresna ispovijed ovoga nepoćudnog i cenzuriranog, opasnog pisca? Nepoćudni i cenzurirani pisac ispovijeda se Branki Kamenski u dvadeset i trideset, u prajmtajmu na državnoj televiziji.

Pa, bog te mazo, uzviknuo bi zapanjeno sad neki stranac namjernik u Lijepoj našoj, ako je to hrvatski disident, kakve su vam tek povlastice za državne umjetnike?!

Ima među nama mnogo takvih neshvatljivih nesretnika kojima baš ništa ne može pomoći da se bolje osjećaju, nikakvim se materijalnim ili duhovnim dobrom ne da zaliječiti njihova frustracija, doživljaj zakinutosti, ugroženosti, progonjenosti. Rodoljubi i predani vjernici to specijalno vole. Rodoljubima i predanim vjernicima draže je biti žrtva nego se kruha najesti. Na primjer, usprkos činjenici da se više od devedeset posto našeg stanovništva otvoreno i bez straha, potpuno normalno izjasnilo katolicima, vrlo često ćete u novinama i na televiziji naići na tvrdnju kako je u današnje vrijeme izvanredno teško biti katolik u Hrvatskoj. Premda je katolički vjeronauk predmet u javnim školama i raspela i papini portreti vise u sudnicama i uredima državne uprave, premda su crkve nedjeljom ujutro pune svijeta i ni ušljivi trgovački centar se ne može otvoriti bez biskupskog blagoslova, vjernici svejedno šmrcaju kako im se, avaj, bezdušno uskraćuje pravo da molitvom i pjevanjem štuju svemoguće nevidljivo biće na nebesima.

Iritirajuće je slušati jaukanje i stenjanje kad netko ostvaren i povlašten izmisli da je obespravljen. To je baš nekako cmizdravo, ženskasto, pasivno agresivno. Akademik profesor doktor Pavao Pavličić zvučao je na televiziji kao neka stara tetka i čitavo mi se njegovo djelo, pa i onih nekoliko knjiga koje sam stvarno cijenio i volio, nakon kulturne emisije najednom učinilo malo sramotnim i kukavnim. Sažalio sam se nad piscem koji je napokon smogao građanske i umjetničke hrabrosti da stane na stranu Hrvata. Pa, svaka mu čast, pomislio sam zajedljivo. Hvala dragom Bogu da se netko konačno zauzeo za većinski narod. Da netko ima muda reći da nisu samo Talijani, Mađari i Srbi ispravni, nego i u nas ima pravednika. Zbilja, tko se još usuđuje izjaviti da i Hrvati mogu biti pozitivni likovi, osim možda Pavla Pavličića i one beznačajne nekolicine, šačice od jedva stotinu tisuća ljudi koji su se na splitskoj rivi okupili zbog Mirka Norca? Isuse, tko stoji iza ovoga sumanuto smionog čovjeka, šapnuo sam prestravljeno gledajući prilog Branke Kamenski.

Pa, recite i sami, nije li to bijedno? Naročito kad se sjetite svih onih knjiga i filmova gdje je radnja smještena u višenacionalnu sredinu, a u kojoj nedužne Hrvate zvjerski kinje pripadnici nekog drugog, obično srpskog naroda. Suprotno tvrdnji Pavla Pavličića, u nas je u posljednjih četvrt stoljeća na desetke takvih napisano ili snimljeno. Od 1990. do 2000. u našoj je literarnoj i filmskoj produkciji to čak bio prevladavajući narativni obrazac. Između mnogih djela Ivana Aralice, Nedjeljka Fabrija, Jakova Sedlara, Hrvoja Hitreca i Tomislava Radića snimljen je tako i “Vukovar se vraća kući” po Pavličićevom scenariju, a ja doista ne znam ni da je Pavličić ni itko drugi od ovoga društva zbog toga bio politički obilježen i cenzuriran. Pisci i redatelji otrpjeli su, doduše, manju porciju poruge i prezira za svoje naivno propagandističko smeće koje je bez iznimke propalo i u knjižarama i u kinematografima, nevoljeno i od publike i od kritike, ali nikome se doista ništa neugodnije od toga nije dogodilo.

Dapače, srčani zagovaratelji hrvatske nevinosti u knjigama i filmovima imaju sasvim drugačija iskustva od Olivera Frljića ili bilo koga drugog koji se usudio javno primijetiti kako naši dečki nisu uvijek bili časni i uzornog vojničkog ponašanja. Pavlu Pavličiću nitko ne maše šakom ispred nosa, s novinskih mu konferencija ne prijete da će ostati bez posla. I ne treba mu, naravno, nitko ni mahati šakom ni prijetiti otkazom. Dobro je i bez toga jer pisac zaista ne mora biti hrabar. Mnogi su veliki pisci bili plahe kukavice, malograđani u kožnim papučama koji se nikad ne bi odvažili izazivati represivni sistem, pa je i Pavličiću na volju biti jedan od takvih, ali je glupo kad se on pokušava prikazivati drugačijim, kad ustane za slobodu svoga umjetničkog izražavanja, a da mu tu slobodu baš nitko nije ni pokušao osporiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:30