Ohladila se i blitva i lubini s gradela, vino se ukiselilo, a klapa u kutu utihla. Debeli tenori brišu znoj stolnjacima žalosno gledajući svoja teška stopala i gomoljiće nožnih prsiju u kožnim sandalama, sve čekajući kad će gazda kazati: "Ajde, ljudi, pojedite ovo da se ne baci."
Šta smo krivo napravili? Čime smo ih uvrijedili da nisu došli, pitaju se ovih dana u hotelima i restoranima i agencijama, kao što i inače čine očajnici koje su voljeni napustili. Slomljenih srca listamo stare albume, vlažnih očiju gledamo fotografije iz sretnog doba rekordnih noćenja i obilne izvansezonske ispaše. Dio nas još uvijek ne vjeruje da toga više nema. Ministar turizma Dario Lorencin odvezao se do granice, s ljubaznim dopuštenjem neobrijanog šofera popeo na krov jednog nizozemskog šlepera i otamo dalekozorom netremice motri pustu autocestu.
"Idu li?" pita ga premijer Milanović svakih pola sata preko mobitela.
"Nema ih još", reče Lorencin. "Mogu li kući?"
"Ne možeš. Stoj tu i čekaj."
I tako Lorencin čuči već sedam sati na improviziranoj osmatračnici kod Macelja slušajući češljugare iz bukovog gaja s druge strane granice. Tko bi rekao, pomisli ministar, sve ih razumijem. Slovenski češljugari cvrkuću isto kao i naši hrvatski. Veći dio vremena on ipak razmišlja o svojoj neveseloj sudbini. Što će biti s njim ako gosti stvarno, ni sad, ni u kolovozu, ni u rujnu, nikad više ne dođu. Novine će ga razapeti, a šef, naravno, neće stati na njegovu stranu. Izdat će ga kurva, ne bi mu prvi put bilo da je nekoga izdao. Prisilit će ga na ostavku. Lorencinu će njegova najgora mora postati zbilja.
Neće više biti ministar.
Morat će, Bože sveti, naći nekakav pošten posao.
Gorka mu je utjeha da za propast sezone njegovo političko smaknuće neće biti dovoljno. Kako već sve u zemlji ovisi o popunjenosti hotelskih postelja i restoranskih stolova, krvožedna se javnost neće zadovoljiti samo njegovom glavom. Penzioneri bez penzija, medicinske sestre i nastavnici bez plaća, poljoprivrednici bez poticaja, čitava će se ta otprije nestabilna i opasna financijska struktura zaljuljati i skršiti. Zbog loše sezone cijela će država ljosnuti nosom u prašinu, te će vjerojatno i Milanović morati tražiti drugi posao.
"Ha ha, što taj uopće zna raditi?" zasmija se u sebi Lorencin kiselo.
"Prijatelju, morat ćeš sići, ja moram dalje", dovikne mu u to nizozemski šofer, inače Gruzijac, odozdo iz kabine, paleći teški kamionski motor.
"Pa, di ćeš? Ostani ovdje na godišnjem", ponudi Lorencin bodro. "Hotelski resort u Crikvenici, četiri zvjezdice, bazen, spa i wellness, švedski stol, za tebe i ženu, sedam dana, izuzetno povoljno..."
"Hrvatska?" prekine ga ovaj prezirno. "Ne bih da mi je džabe daješ."
U novinama i televiziji posljednjih se dana mnogo raspravlja što je krenulo ukrivo, gdje smo pogriješili, zašto su nas gosti zaobišli? Kojekakva se objašnjenja ovoga poraza čuju, ali nijedan od njih meni ustvari nije važan. Ne držim čak ni da se u turizmu nešto tragično dogodilo. Naprosto, koji put vas ide, a koji put ne. U svakom je poslu, znate i sami, tako. Ima boljih i lošijih godina. Ovo je očito jedna od onih lošijih. Pa, dobro, nema veze, idemo dalje, zaključio bi netko razuman i zreo.
Međutim, nevolja je da mi nismo razumni i zreli. Mi smo - nema, nažalost, boljeg načina da se ovo kaže - jebeni idioti. Posljednjih smo se nekoliko godina uzoholili kako smo postali turistička velesila i euforično vrištali dok je dobit od ove industrije postojano rasla, ne pomišljajući kako bi taj novac mogli uštedjeti ili pretvoriti u navodnjavanje suhih i bezvodnih dolina, u malo i srednje poduzetništvo, u takvu nekakvu, štatijaznam, novu, drugačiju vrijednost, koja će na drugoj strani donositi novac. Ovo beznađe tada nas ne bi snašlo.
Turistička je sezona nešto podbacila, zaključili bismo pomirljivo, ali voćarstvo nam bilježi rekordne prinose. Izvoz aluminija nam je trinaest posto viši nego lani. S navoza u brodogradilištima do lipnja je porinuto sedam novih tankera. Francuzi obožavaju namještaj od slavonske hrastovine. U posljednjih smo deset godina učetverostručili broj tovne junadi. Ovakve bi nam vijesti dosta pomogle da pregrmimo mršave turističke sezone, a one su gotovo sasvim iščezle iz naših medija.
Osim turizma postoji bezbroj načina da se zaradi novac i pametni ljudi ih koriste. Pametni ljudi ne jadikuju kad se jedna vrata zatvore, jer znaju da se uvijek neka druga otvore. Pametni ljudi, napokon, ne drže sva jaja u jednoj košari i njihova budućnost i prosperitet ne ovise o nečemu tako nesigurnom kao što je broj turističkih noćenja. Oni ne strahuju da će čitavu zimu provesti gladni i ozebli zato što u ljetnim mjesecima nisu prodali dovoljno gumenih šlapa i prženih krumpirića s kečapom.
Mene je, pravo da vam kažem, sram da smo lakomisleno postali taoci turizma, da nemamo nikakav plan B ako sezona pobaci. Čak i mi, ovako budalasti, znali bismo nešto drugo raditi i od toga sasvim lijepo živjeti. I čini mi se kako ima nekakve više pravde u tome da gosti ove godine nisu došli. Nebesa nisu pogriješila. Valjalo nas je kazniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....