Anđelko Runjić: Posljednji veleposlanik zemlje koja 1990. više nije postojala

Mirno i nenametljivo, kako je živio, otišao je još jedan od ljudi koji, možda nikada, premda to zaslužuju, neće dobiti ulicu u glavnom gradu, ali će ostati zabilježen kao jedan od ključnih aktera burnih događaja s kraja 80-ih i početka 90-ih godina 20. stoljeća, vremena kada se okrenuo kotač povijesti. Anđelko Runjić, političar i pjesnik, mada bi on vjerojatno najviše volio da ta njegova poetska strana bude na prvome mjestu, bio je na poziciji koja je određivala našu daljnju nacionalnu i političku sudbinu. Anđelko Runjić tih je prijelomnih 80-ih bio na dužnosti predsjednika Sabora, tadašnje SR Hrvatske i čovjek koji je na svoj osebujan način, bez isticanja, afektiranja i bilo kakvog vlastitog političkog probitka, izborio da Hrvatska dobije zakon o višestranačju te slobodne i demokratske izbore. Bio je prvi političar socijalističke Hrvatske (u srpnju 1989. godine) koji je u svojem uredu u Saboru na Trgu svetog Marka primio predstavnika tadašnje “nerežimske” oporbe i s njim dogovorio daljnje korake prema demokratizaciji Hrvatske, koja je tada već bila na udaru miloševićevskih mitingaških jurišnika koji su svoj recept “događanja naroda” željeli izvesti u druge republike tadašnje Jugoslavije. Runjić je bio, zajedno s Ivicom Račanom, Celestinom Sardelićem i Dragom Dimitrovićem političar koji je okončao zlokobnu “hrvatsku šutnju”.

Potpisao je zakon o uvođenju višestranačja, čime je okončao gotovo polustoljetnu dogmu vlasti jedne stranke i omogućio da se održe izbori. Nakon što je na svibanjskim višestranačkim izborima 1990. godine pobijedio HDZ Franje Tuđmana, upravo je Anđelko Runjić bio čovjek koji je formalno osigurao miran prelazak vlasti. Odradio je to s dostojanstvom i dignitetom, stisnuo ruku pobjednicima i omogućio da Hrvatska bez političke napetosti izvede prelaz iz jednog sustava u drugi. No, Anđelko Runjić nije poput mnogih njegovih tadašnjih kolega, pretrčao u pobjedničku stranku, odričući se svega onog dobrog i pozitivnog u hrvatskom lijevom pokretu, nego je s čistom savješću prihvatio promjenu epohe. Bio je posljednji jugoslavenski ambasador u SSSR-u, veleposlanik “nepostojeće države u nepostojećoj državi”, a organizirao je i prelazak 12 veleposlanika u jednom danu na hrvatsku stranu početkom rata za samostalnost.

Anđelko Runjić rodio se u dalmatinskom zaleđu 1938. godine nedaleko od Perkovića, u Labinu Dalmatinskom, posnom kamenjarskom kraju koji je uvijek davao ili pjesnike ili političare. Partizanski je to kraj koji se, nakon što se poglavnik NDH odrekao Dalmacije u korist fašističke Italije, braneći hrvatski nacionalni interes upustio u borbu za slobodu te nacionalnu i socijalnu ravnopravnost. Zato je njemu i bila urođenija ta strast za nacionalnom i socijalnom pravdom.

Runjić je diplomirao i doktorirao ekonomiju na zagrebačkom fakultetu, na kojem kasnije bio dekan i profesor ekonomske povijesti. No, osim političkih zasluga, koje će možda, tek kada dođu neostrašćene i neopterećene generacije, dobiti zasluženo mjesto u sazviježđu hrvatske politike, Runjić će ostati upamćen i kao pjesnik romantičnih, melankoličnih stihova, a ta njegova sklonost očitovala se i u nekonvencionalnim političkim govorima koji su u njegovoj interpretaciji gubili onu birokratsku suhoparnost.