Analiza Ratka Boškovića: Hoće li snažnija uloga države izvući Ameriku iz Velike Recesije?

Romneyjeva pobjeda povećala bi izglede američke ekonomije, dok će Obamina pobjeda značiti tek nastavak istog razočaravajućeg ekonomskog rasta kojemu svjedočimo posljednjih godina - napisao je dan uoči američkih predsjedničkih izbora bloger na vodećem američkom investitorskom portalu Seeking Alpha koji sebe opisuje kao “fiskalnog konzervativca i pobornika ekonomije ponude”.

“Romney bi najvjerojatnije odveo ekonomiju prema smanjivanju opsega i utjecaja države (povećavajući individualne slobode) i povećao nagradu za rad, investicije i poduzimanje rizika (čime bi potaknuo rast). Obama bi, kako je pokazao protekle četiri godine, ustrajno pokušavao upravo suprotno...”

SVE O AMERIČKIM IZBORIMA ČITAJTE U SPECIJALU JUTARNJEG!

No, očekivanja pojedinaca nešto su sasvim drugo od objektivnih tržišnih pokazatelja. Pa kako su američka tržišta dočekivala ishod američkih predsjedničkih izbora?

Jedan od najvažnijih indikatora u ovom slučaju, VIX indeks, koji pokazuje očekivanja kolebljivosti cijena dionica, pet puta je niži nego u trenutku izbijanja Velike recesije 2008./09.

Drugim riječima, burze nisu ni prestrašene ni nervozne.

Takozvani swap spreadovi, najvažniji pokazatelj sistemskog rizika te financijskog i ekonomskog zdravlja gospodarstva, najniži su u zadnjih 30 godina; odnosno, otkrivaju zdrave financijske temelje američke privrede.

Hoće li biti bolje

Prinos, ili premija rizika, na američke 10-godišnje državne obveznice manji je od dva posto, najniži je otkako se prati, a cijena osiguranja naplate kredita spustila se na razinu otprije izbijanja Velike recesije...

Zanimljivo je, međutim, kako analitičari različito interpretiraju te podatke: za spomenutog “fiskalnog konzervativca i pobornika ekonomije ponude” sva ta mirnoća i spokoj na tržištima znak je da se “tržišta pripremaju za nova razočaranja”, odnosno Obaminu pobjedu te da “nitko ne vidi nikakvog razloga za vjerovanje da će se stvari imalo popraviti”: Amerika će i dalje bilježiti slab rast, velike deficite i paralizu Kongresa.

Obamini pobornici uzvraćaju: upravo je suprotno! Isti ti smireni i stabilni tržišni indikatori zapravo otkrivaju da i financijska tržišta podržavaju Obaminu ekonomsku politiku - “obamanomiku”.

Prema Investopediji, obamanomika se općenito smatra oporbom ekonomiji ponude ili “trickle-down” sustavu, vjerovanju da građani, uključujući i one najbogatije, trebaju zadržavati veći dio onoga što zarađuju, jer oni će kad-tad morati potrošiti svoj novac, a tada će dio tog bogatstva “kapati” (trickle-down) i onima siromašnijima.

Također, kaže se da Obamanomika dijeli mnoge stavove s keynesijanskom ekonomijom, u tom smislu što vjeruje da aktivna državna intervencija i monetarna politika mogu ublažiti ekstreme ekonomskih ciklusa i povećati stabilnost.

Čikaška škola

No Obamini prijatelji, kolege i neformalni savjetnici sa Sveučilišta Chicaga, gdje je Obama deset godina predavao ustavno pravo prije nego što je postao član Senata Illinoisa, sveučilišta koje je utvrda klasične ekonomske doktrine, otkrili su analitičarima da Obama nikada nije bio “keynesijanac stare škole”, već pobornik behaviorističke ekonomije - discipline koja nastoji povezati psihologiju i znanstvenu ekonomiju.

“Obama odbacuje regulativu čvrste ruke i prije svega inzistira na transparentnosti, da potrošači točno znaju što dobivaju za svoj novac.”

Kad se to zna, bolje se razumije zašto su ključne riječi Obamina ekonomskog programa pravičnost i kooperacija, i kako se one pretapaju u konkretne programe: jačanje sustava zdravstvene zaštite, usporavanje globalnog zagrijavanja, sprečavanje nepotrebnih ratnih sukoba, poboljšanje obrazovanja, uvođenje obnovljivih izvora energije ili reformu stambenih i hipotekarnih kredita te bankarstva.

Uz intelektualno nasljeđe, nema sumnje da je na oblikovanje obamanomike najviše utjecala financijska kriza. Obama je s početkom prvoga mandata naslijedio ekonomiju u slobodnom padu, našao se na mjestu pilota zrakoplova u spirali poniranja, s kontrakcijom američkog BDP-a od šokantnih šest posto u zadnjem kvartalu 2008. Svjetska trgovina, svjetske burze, proizvodnja i zaposlenost padali su munjevito, u nekim slučajevima i brže nego na početku Velike depresije 1929.

I dok se veliki dio zasluga za spašavanje američke ekonomije neposredno nakon financijskog sloma pripisuje američkoj centralnoj banci - Fedu, upravo su Obama i njegov tim zaslužni za paket fiskalnih poticaja od čak 787 milijardi dolara, koji je trebao zapuniti prazninu nastalu smanjenom potrošnjom američkih kućanstava. I - upalilo je!

Već 2010. rast bruto domaćeg proizvoda Amerike našao se na pozitivnom teritoriju, za razliku od Europe (Hrvatsku da ni ne spominjemo) u kojoj se recesija vuče godinama i još joj se ne nazire kraj. Ali, cijena tog uspjeha nije bila mala: na drugoj strani vage nagomilao se golemi proračunski deficit i državni dug.

Sada kad znamo tko je američki predsjednik za sljedeće četiri godine, pa usporedbe Obamina i drugih programa gube smisao, možemo se zapitati što možemo očekivati, kako će Amerika i svijet izgledati na kraju drugoga Obamina mandata, 2016.

Ekonomski rast svest će se na “novu normalnu” stopu od dva posto na godinu, pa će američki BDP narasti sa sadašnjih 15.000 na 16.200 milijardi dolara. Državni dug popest će se na 20.000 milijardi i predstavljat će 123 posto BDP-a, što je razina zaduženosti koju danas ima, primjerice, Italija. Vrlo je vjerojatno da će zbog toga trpjeti bonitet američkih državnih zadužnica, pa će ga S&P spustiti na AA- ili razinu koju ima Japan.

Šansa za proizvodnju

Mnogi sektori američke privrede već su vratili broj radnih mjesta koji su imali prije Velike recesije, no nezaposlenost će ostati između sedam i osam posto. Jako će se povećati broj zaposlenih na kraće radno vrijeme ili po ugovoru, bez pogodnosti. “Recite svojoj djeci da se zaposle u državnoj administraciji: tamo će biti najveće plaće i najveće pogodnosti”, piše analitičar i bloger Nicholas Vardy.

Američki ekonomski rast bit će važan i za ostatak svijeta, osobito zemlje u susjedstvu poput Meksika. Rast znači potrošnju i potražnju, a to je onda prilika i za proizvonju.