Ako Venera vilendorfska voli svoj celulit, zašto ne bismo i mi?!

S ovako napetom situacijom u visokoj politici, reći ćete, koga normalnoga brige za pozadinu Kim Kardashian? No, da vas malo podsjetim: prošloga tjedna razotkrila se neretuširana, nefotošopirana Kimina pozadina i užasnula njezinu brojnu sljedbu po društvenim mrežama. Kultna stražnjica ukazala se u svoj svojoj masnoći na slikama paparazza i ozbiljno poljuljala status dotične gospođe. “Mast, mast, mast... Grozno”, žalili su se svi koji su je vidjeli. Pa se neki od holivudskih doktora potrudio objasniti što se dogodilo reality zvijezdi: “Ona je previše botoksirala stražnjicu, točnije, unosila je u nju masno tkivo s drugih dijelova tijela. A masno tkivo k’o masno tkivo...

Nastavilo je bujati. Rekao bih mladim ženama koje botoksiraju stražnjice da s time ne pretjeruju”. Što nam je time dobri doktor poručio? Naravno, da je pametno i poželjno botoksirati stražnjicu, kao što je divno i neophodno intervenirati estetski i kirurški po raznim dijelovima svoga tijela, kao što su lice, grudi ili vagina, no sve to treba raditi - s mjerom. Kad je zapravo počela ta diktatura ljepote, taj poziv na uvećavanje nekih dijelova tijela, dok ostatak treba biti mršav, tako da u idealnom smislu postanete mršavica golemih grudi, usana i stražnjice?!

Barokno slikarstvo puno je drhtavih debeljuca čije masne nožice proviruju ispod svilene posteljine. Čak i renesansne, premda vitkije dame, rado su izlagale svoje nabore, poput bucmaste skulpturice potpuno gole božice obilja na radnom stolu jednog Medicija. Bez obzira na to što je moda stoljećima zlostavljala žene korzetima, dugim haljinama, krutim ovratnicima, perikama i tko zna čime, današnji pristup ljepoti ne čini mi se ništa manje maćuhinskim. Podrazumijeva se da se osjećate loše u svom tijelu. “Idem na liposukciju”, svojedobno mi je povjerila prijateljica. “Ne mogu više živjeti s tim naslagama.” “Je li to neka teška procedura?”, pitala sam je.

“Pa i ne... Samo gurnu to neko crijevo u tebe i... isišu ti mast.” Poslije mi se pohvalila da su joj isisali kantu punu te odvratne tvari. I što je bilo nakon zahvata? “Malo, pa ništa”, rekao bi Matoš. U rekordnom roku mast se vratila u punom sjaju. Dvadeset i osam tisuća godina stara vilendorfska Venera koju možete vidjeti u muzeju u Beču definitivno bi trebala na liposukciju i na podizanje grudiju, samo joj to još nitko nije rekao. Dakle, nije riječ o našoj masti, nego o našoj percepciji nje kao nečeg odvratnog. Promatrajući je iz godine u godinu, shvatila sam da je više bude zimi, a manje ljeti, iz realnih razloga. Nije mast baš tako glupa, zna da nas zimi treba grijati! Kako bi život bio lijep da umjesto neuspješnog ratovanja zaključimo primirje s našim mekšim dijelovima, za koje vrlo dobro znamo kakvi su i koliki.

Isto tako, znamo da smanjimo li juriš na masnu i slatku hranu, te naše dijelove možemo donekle dovesti u red. Koliko god slatkiši stvarali u nama toliko potrebnu iluziju sreće. Već time ćemo ih prilično istopiti, ali nikada do kraja, jer one su tu da bi bile uz nas, a ne protiv nas. Netko je mastan na bedrima, netko po trbuhu, netko na stražnjici, a samo su jako mršavi ljudi “masni iza uha”, kako se kaže.

Pa kad je već tako, umjesto da smo radikalni prema sebi, odlučujemo se za neodržive režime vježbanja (“svakog jutra trčim od 5 do 7”) i prehrane (“od danas jedem samo sirovo i zeleno”), bilo bi najbolje da se pomirimo sa svojim naslagama, jer one su naše, vole nas i razumiju, da ih nježno korigiramo u onim mjesecima kada se želimo razgolititi, a pustimo ih da se vesele u zimskim danima pa da budemo baš kao Mjesec - nekad malo deblji, nekad malo tanji. Jer vilendorfska Venera, slutim, bila je bolje raspoložena od žena koje danas od puste nesreće nad svojim tijelima jure pod nož. Okej, kraće je živjela i uvjeti su joj bili mnogo teži, ali znala je uzeti kamen i pogoditi njime životinju za jelo i to ju je činilo sretnom. Život kratko traje, sreća je u malim stvarima, znala je Venera, a kako je vrijeme prolazilo, mi smo to potpuno zaboravili!