Ako je Slovenija puno dobila, što je Hrvatska izgubila u arbitraži? Ništa.

Što je Slovenija dobila arbitražom o razgraničenju u Piranskom zaljevu? Dobila je jako puno, simbolički, pravno i politički, jer je svoju poziciju pomorske zemlje na Mediteranu učvrstila tako da joj to više nitko ne može oduzeti. Arbitražni sud potvrdio je pravičnost njihovih pretenzija, koje politički potkrepljuje raniji sporazum postignut s Račanovom vladom.

Napuštanje arbitražnog postupka na koje se odlučila Milanovićeva vlada pokazalo se promašenim, tipičnim histeričnim potezom gubitničke diplomacije. Što je značio izlazak iz arbitraže? Ništa. Sud je donio zaključak, Berlin ga uvažava, to nema pravnu težinu, ali ima političku. Ali, u čemu je zapravo problem? Što je Hrvatska doista izgubila?

Postoji li veliki prijepor oko crte razgraničenja u Piranskom zaljevu, koji je domoljubno zvati "Savudrijskom valom"? Ta novoskovana sintagma nema nikakva geografskog utemeljenja - Savudrija se, naime, nalazi na drugoj strani rta Savudrija, pa se "Savudrijska vala" iz Savudrije uopće ne vidi. Piran i međunarodni aerodrom u Sečovlju zapremaju pak dvije trećine zaljeva. Crta razgraničenja počinje od ušća kanala kojim je reguliran utok rječice Dragonje u more. Samo je starom akademiku Rudolfu moglo pasti na um da javno argumentira kako treba tražiti usahli meandar nekadašnjeg vodotoka, "izvornog korita" rijeke, što bi valjda značilo da su suci Haškog arbitražnog suda skupa s njim trebali zaći u drač s radiestezijskom rašljama, pa tražiti spomen nekadašnjeg stanja…

Pošavši pak od realne točke utoka, crta razgraničenja konstruirana je produženjem te ravne crte, pa je tako na hrvatskoj strani ostala 1/4 morske površine, a na slovenskoj 3/4. U nekoj drugoj konstrukciji, s nategnutom tangentom, moglo je, možda, ispasti 1/3 prema 2/3, što znači da je ukupna maskimalna teritorijalna šteta koju je Hrvatska pretrpjela u tom razgraničenju na moru - jedna dvanaestina, oko 7%. Kako je riječ o ukupno 19 km2 zaljeva, govorimo, dakle, o malo više od 1 km2 mora, što je površina koju bismo na pregovorima u kakvoj istarskoj oštariji Slovencima mogli mirno nalijepiti na čelo.

Korekcija granične linije u Piranskom zaljevu, dakle, sasvim je nevažno pitanje, koje nikoga ne bi trebalo previše zanimati, a suvereni koridor do međunarodnih voda, famozni "dimnik", nitko im razuman ne bi ni trebao osporavati. To pravo ne ugrožava bilo kakva hrvatska prava, jer ne znači ništa drugo nego primjenu pravnog režima slobodne plovidbe iz koparske luke. Ona se silno razvija, ali ne zbog pravnih trikova ili oduzimanja hrvatskih suverenih prava, nego dugotrajnim angažmanom na izgradnji toga europskog i svjetskog trgovačkog koridora na Putu svile. Kopar danas ima šest puta veći promet od riječke luke, ali nije ga ostvario na račun Hrvatske. Naprosto, ondje su radili ispravno i marljivo - moglo bi se politički nekorektno reći da su "radili kao crnci", s obzirom na to da im je gradonačelnik crnac - dok su kod nas vladali crveni i vladala ekonomska stagnacija.

Ako je Slovenija puno dobila, što je Hrvatska izgubila u arbitraži? Koliko se vidi golim okom - ništa. No, istodobno, gubi strahovito mnogo zbog reakcija koje je izazvala arbitražna presuda. Osporavanje odluke europskog sudišta nije dobrodošlo, pogotovo kad dolazi od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na četiri godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom. I sad je stigla otrežnjujuća poruka njemačke diplomacije, a Njemačka je, poslije Brexita i Macronove pobjede na izborima, glavno uporište europske politike. Tko misli da novac za Pelješki most stiže iz Bruxellesa po automatizmu i da to nitko ne može usporiti ili obustaviti, u krivu je. Tko misli da hrvatska tvrdoglavost neće otežati ili odgoditi ulazak u Schengensku zonu, također se vara.

Činjenica da je u Hrvatsku odmah nakon eksplozije tabloidnog nezadovoljstva i djetinjastih ispada političkih lidera stigao Hoyt Brian Yee, balkanski troubleshooter s južnoeuropskog deska u State Departmentu, nije nikakva "ohrabrujuća vijest", kao ni poziv hrvatskoj predsjednici u Washington. Njoj će ondje reći ono što se ustrajno poručuje ovom dijelu Balkana - Cool off! Nađite način da se sve završi bez nove štete - ta imate sto drugih načina da sebi naškodite! Kako niste uveli vinjete, na autocestama koje deset mjeseci godišnje zjape prazne, nepodnošljive su gužve i sedmosatni zastoji. Iz Zagreba do Pule i natrag cestarina je 500 kuna. Zračne luke zatvaraju se u ponoć. Da vam Slovenci pakoste i usporavaju granični promet, ne biste ni osjetili, jer ste već sami sebi toliko naudili da tome nitko ne može pridonijeti. Umjesto da se bavite drugima, bavite se sobom. Slovenci su izgradili Kopar, a što ste vi postigli u zadnjih 25 godina?

Riječka luka danas ne znači ništa, jer se nema gdje širiti, nema željezničku prugu osim one koju su gradili austrijski carevi, mudri i skrbni mađarsko-hrvatski kraljevi, ali, što je najvažnije, kao i cijela zemlja, nije orijentirana prema europskim i svjetskim procesima. Prije nekoliko dana u Zagrebu je boravila kineska delegacija, koju su lijepo primili kod Bandića, pa smo uspjeli očuvati privid da nam je stalo i da razumijemo svjetske odnose. Nismo im, naravno, rekli da su naišli u nevrijeme, dok se mi bavimo prevažnim pitanjem imena Trga maršala Tita (jedinog Hrvata za kojega su ikad čuli), te političkim pozicioniranjem nekog gospodina Hasanbegovića (za kojega, naravno, nisu nikad čuli) pa nemamo vremena da se bavimo efemernim stvarima, recimo odnosima s Kinom ili privatizacijom državnog portfelja. Pritom, moramo uznastojati da riječi bivšeg premijera Milanovića, koji je to sažeo u jednoj rečenici, učinimo nezaboravnima te, ako je potrebno, uklešemo u mramor.

Kad su ga, naime, pozvali na sastanak kineskog premijera s premijerima 16 zemalja Nove, istočne Europe, neponovljivi je Milanović rekao: "Nema to smisla, već sam se ja nalazio s Kinezima i vidio da od toga nema nikakve koristi!" On je jedini izostao sa sastanka, svih 15 ostalih premijera su se postrojili, ali informacija o tome da se nalazio s Kinezima i da od toga nije bilo koristi stoji. Kad je kineska vlada, naime, shvatila da Slovenci neće graditi željezničku prugu velikih brzina Kopar - Budimpešta kineskim kreditima i tehnologijom, iako ih je prethodno odbila EU, ponudili su istu mogućnost Hrvatskoj: gradnju pravca Rijeka - Budimpešta. U sklopu te poslovne inicijative Orbán se javio prijedlogom da sagradi spojnicu varaždinske autoceste do Austrije kako bi se posve zaobišao slovenski teritorij i komplikacije koje tu nerijetko nastaju. No, i njega su ignorirali, vjerojatno ne zato što su bili negativno nastrojeni, nego zato što nisu ništa razumjeli. Kod Hrvata uvijek prvo posumnjaj na glupost, a tek onda na zloću.

Treba li sada tu elaborirati kako bi taj dogovor s Orbánom, koji bi uključio i razvoj riječke luke te novi željeznički koridor do Budimpešte, doveo i pregovore oko Ine u povoljniji kontekst, umjesto da se, kao i u svemu, dovodimo u luzersku poziciju tvrdoglavim inzistiranjem na arbitražama, pravu i pravicama, kao da nas sve od Starčevića do danas vode sami advokati-štreberi?