Jedna od mojih bankarki, ozbiljna, organizirana, mirna žena u srednjim tridesetim godinama, kojoj, čini se, u životu ide sasvim dobro, još je početkom godine, dok smo u njezinu uredu čekali neki ugovor, iskreno zabrinuto lamentirala: “Ljudi nikada nisu bili ovako nervozni. Katkad imam osjećaj da je potrebna samo mala šibica, mala iskra, pa da se sve zapali i ode k vragu. Ljudi su doslovno na rubu, na rubu živaca i strpljenja. Koliko se ja sjećam, nikada nam nije bilo ovako.”
Tri mjeseca poslije svi su mediji objavili fotografiju radnika Salonita kako velikom željeznom šipkom razbijaju ulaz u zapečaćene prostorije svoje tvrtke. Ta sjajna slika može postati simbol bijesa u Hrvatskoj 2010. godine.
A nekoliko tjedana ranije cijela je zemlja svjedočila pobuni poljoprivrednika, koja je stalno plesala na rubu ozbiljnog nasilja i koja je bila prepuna toliko teških riječi i toliko impliciranih prijetnji da se Vlada morala povući iako je tvrdila da neće udovoljiti seljačkim zahtjevima.
O.K., svakodnevni život nudi nam i sasvim drukčije primjere: jedan moj prijatelj i njegova supruga u posljednjih su godinu dana znatno potpomogli devastirano hrvatsko tržište automobila jer su kupili dva relativno skupa auta. Ovdje je važno reći da se ne radi ni o kakvim tajkunima, nego o pristojnim ljudima srednje klase, čije poslove recesija nije snažnije ugrozila.
No, to je, čini se, samo izdvojeni slučaj, kakvih uistinu nema mnogo.
Nasuprot njemu, očigledno je da sve više i više Hrvata, i onih koji imaju posao, osjeća financijsku nesigurnost, neizvjesnost i beznađe.
Utoliko se i fotogenični Salonitov primjer, kao i poljoprivrednički štrajk, vjerojatno mogu smatrati simptomima prevladavajućeg stanja u društvu, koje bi 2010. godinu moglo obilježiti kao godinu kaosa.
Protiv ove teze može se naprosto konstatirati kako, primjerice, u Grčkoj već godinama redovito traju demonstracije s puno uličnog nasilja, katkad i sa žrtvama, i kako je ta zemlja primjer države na rubu permanentnog kaosa, koja, eto, ipak razmjerno normalno funkcionira.
Međutim, u Hrvatskoj nikada, na sreću, nije postojala kultura masovnih i katkad nasilnih iskazivanja političkog i socijalnog nezadovoljstva kao u nekim drugim europskim zemljama.
Hrvatska nikada u ovih dvadeset godina zapravo nije imala svoju vruću jesen ili vruće proljeće, svi masovni štrajkovi trajali su po nekoliko sati, u najgorem slučaju nekoliko dana, prolazili su uglavnom mirno, a i onaj najduži, lanjski studentski, počeo je i završio u gotovo idiličnom tonu usporedimo li ga s nedavnim seljačkim buntom.
Ove smo godine, međutim, bliže kaosu nego ikada prije: taj se kaos ne mora nužno manifestirati kroz bilo kakve masovnije i nasilne nemire (iako to nije isključeno), ali se već sada reflektira kroz raspad većine kriterija o tome što je dobro i što je loše, što se može i što se ne može, što je poželjno, a što nepoželjno javno i društveno ponašanje.
Na atmosferu kaosa i nereda utječe čitav niz faktora.
Prvo, u Hrvatskoj se u proteklih sedam ili osam godina, do početka krize, živjelo razmjerno dobro. Kupovna moć rasla je iz godine u godinu. Sada, kada je došlo do obrnutog procesa, s neizvjesnim svršetkom, normalno je da se većina stanovništva ne može pomiriti s time da odjednom živi znatno lošije i da nema nikakvu budućnost. Radi se o teškom socijalnom i psihološkom šoku s neizvjesnim posljedicama.
Drugo, Hrvatskoj se u proteklih osam ili devet mjeseci dogodio strahoviti gubitak radnih mjesta: kada se u tako kratkom razdoblju izgubi oko 80 tisuća radnih mjesta, kaos i beznađe postaju pandemični.
Treće, na hrvatskoj političkoj sceni trenutno ne postoji niti jedan prepoznatljiv i konzekventan plan za izlazak iz krize: ljudi nemaju prema kamo gledati i ne mogu reći: ako se napravi to i to, do tada i tada bit će nam bolje.
Četvrto, ova se Vlada katkad ponaša kao virtualna Vlada, koja vuče virtualne poteze. Primjerice, ovih je dana jedan pridruženi član Vlade rekao jednom novinaru doslovno sljedeće: “Ne znam zašto svi govore o tih petnaestak milijardi državnih investicija. Tu zapravo nema ništa novo. Bio je to mali premijerkin promidžbeni trik.”
Ako se, dakle, najava velikih investicija, koje bi, valjda, trebale pomoći otvaranju radnih mjesta, čak i u krugovima bliskim Vladi tretira kao “promidžbeni trik”, što onda uopće misliti o državnoj ekonomskoj politici.
Ništa, osim da te politike nema.
S druge, pak, strane činjenica je da opozicija zasad nije uvjerljivo prezentirala ne samo da prepoznaje izlaz iz ekonomske krize nego da je kadra uspješno voditi zemlju i uspostaviti jasne kriterije o tome što se u Hrvatskoj može, a što ne može, što jest poželjno, a što nije poželjno društveno ponašanje.
Sva istraživanja javnog mišljenja pokazuju da bi središnje oporbene stranke ( SDP, HNS i IDS) trebale pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima.
Međutim, one tek trebaju dokazati da će biti uspješne. Novi parlamentarni izbori neće pred opziciju postaviti iste zahtjeve kao izbori prije deset godina, kada je bilo dovoljno “samo” smijeniti Tuđmanov sustav.
Sada su zahtjevi mnogo viši: sada treba znati uspješno upravljati zemljom i izvući je iz sadašnjeg stanja kaosa.
Ivo Josipović uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima, među ostalim i zato što je baš on predstavljao jasnu, lako prepoznatljivu razliku između kaotične Hrvatske, bez bilo kakvog sustava vrijednosti (kakvu je simbolizirao Milan Bandić), i poželjne države jasnih pravila, reda, meritokracije, pristojnosti, pa čak i kakve-takve nade.
Josipović je vrlo dobro počeo svoj predsjednički mandat, ali je pojedinim, zasad, srećom, tek minornim potezima ipak donekle podlegao atmosferi nereda i loših kriterija.
Hrvatskoj je sada, što prije, potrebno političko vodstvo koje je kadro ponuditi odgovore na niz najtežih pitanja: od izlaza iz krize, preko stvarnih dimenzija i konačnih ciljeva borbe protiv korupcije do stvaranja uvjeta ili barem naznaka za preokretanje sadašnje, depresivne i kaotične atmosfere u društvu.