POLEMIKA

ZAŠTO SU HRVATSKI FILMOVI NESTALI S VAŽNIH FESTIVALA Jurica Pavičić odgovara na primjedbe redatelja Arsena Antona Ostojića

Jurica Pavičić
 Vojko Bašić / HANZA MEDIA

Filmski redatelj Arsen Anton Ostojić objavio je 5. siječnja 2019. u podlisku Jutarnjeg lista Magazin polemički tekst u kojem iskazuje negodovanje mojom analizom hrvatskog filma i repertoarne situacije u 2018. godini.

U svom tekstu - podsjećam - napisao sam kako je 2018. za hrvatski film bila možda najtužnija godina ovog stoljeća, kako je na repertoaru bilo manje filmova, kako su bili manje inozemno vidljivi te kako su ti negativni efekti posljedica ideološkog, šatoraško-desničarskog udara koji naš film trpi od 2015.

Ostojić na moju analizu reagira argumentacijom koja je pomalo kontradiktorna i podsjeća na onu slavnu Žižekovu dosjetku o posuđenom čajniku: čajniku koji mi, kao prvo, nisi posudio, a kad si mi ga posudio, već je bio razbijen. Ostojić, naime, prvo tvrdi da 2018. za hrvatski film uopće nije bila tako neuspješna, a potom tvrdi da jest bila neuspješna, ali su za to krivi bivši ravnatelj HAVC-a Hribar i bivši povjerenici. Zašto? Zato što su filmovi koji su ove godine igrali u kinima birani u njihovu mandatu (što je - uzgred - tek dijelom točno).

Deset filmova u Puli

Pokušat ću osporiti obje linije argumentacije.

Ostojić kao prvo tvrdi da ovogodišnji pad filmova u distribuciji nije tako strašan jer je u Puli ipak igralo deset filmova. Za početak, riječ je opet o produkcijskom padu - ali čak i da nije, činjenica je da je na repertoaru igralo samo šest filmova, da neki od filmova koji su igrali u Puli nisu (još) došli do kina, ali i da su neki od filmova s Pule zapravo lanjski. U analizi repertoarne godine broj koji držim relevantnim za analizu je broj filmova u distribuciji.

Nadalje, osporava tvrdnju da su hrvatski filmovi nestali s inozemne scene činjenicom da su dva naša filma - “Lada Kamenski” i njegov “F21” - igrali u Montrealu i Tallinnu. Svako tko poznaje odnose moći svjetskih festivala zna da taj argument baš i nema snagu. Montreal je nekoć bio važan festival, ali ga je “pojeo” susjedni Toronto i danas, unatoč nominalnom A statusu, nema gotovo nikakav značaj. Tallinn je - po svemu što čujem - izuzetno šarmantan i veseo festival, ali u svjetskoj filmskoj ekonomici i kulturi nema nikakvo važno mjesto. Popis festivala koji kao mjesto svjetske premijere donose benefit filmu jako je mali i svodi se na Cannes, Veneciju, Berlin, Toronto, Sundance te u manjoj mjeri Karlove Vary, Locarno, Rotterdam i San Sebastian. Sam Ostojić dugo je u struci i to jako dobro zna pa ovo pišem ponajprije da saznaju čitatelji. Tijekom 2017. i 2018. naših dugometražnih igranih filmova nije bilo na tim festivalima, a već sam i prošle godine u godišnjem pregledu upozorio da je taj trend simptom krize.

Nakon što je ustvrdio da krize u 2018. nema, Ostojić za tu krizu koja ne postoji nalazi i krivce: to su bivši ravnatelj HAVC-a i bivši umjetnički savjetnici. Zbog onih koji nisu čitali moj tekst, moram napomenuti da ja u njemu nisam ni riječju spomenuo ni Hribara, ni sadašnjeg ravnatelja Rafaelića, niti mislim da se problemi našeg filma mogu svesti na jednu kadrovsku rošadu - kao što očito vjeruje Ostojić. Ono što jesam napisao, i što i dalje tvrdim, jest da su konzervativno-nacionalistički pritisci na kinematografiju imali utjecaj na pad produkcije i pad međunarodne vidljivosti, lanjski i ovogodišnji.

Ostojić jako dobro zna da je politički motivirani, ideološki iznuđeni i po sadržaju krajnje dvojbeni nalaz revizije iz 2017. zadao krupan financijski udarac HAVC-u. On također jako dobro zna da je zbog tog nalaza, ali i zbog drugih razloga na koje je ideologija posredno imala utjecaja, hrvatska jednogodišnja produkcija bila praktički razvučena u dvije godine, a redovni ritam snimanja je ozbiljno popucao. Također zna i to da su ti problemi iz 2017., zbog dinamike filmske proizvodnje, došli na naplatu u 2018., i to u vidu ozbiljno smanjenog obima produkcije.

Loša reputacija

Ostojić također zna da hrvatska kinematografija posljednje dvije godine - nažalost - nije u svjetskim filmskim kuloarima tema po dobru, nego po seriji cenzorskih i paracenzorskih afera koje počinju od slučaja “Dvora na Uni”, preko pokušaja zabrane TV prikazivanja “Ministarstva ljubavi” do slučaja uskrate kolaudacije filmu “Chris the Swiss” Švicarke Anje Kofmel. Osobno sam bio u Cannesu u vrijeme kad je taj slučaj ružno odjeknuo filmskim kuloarima i Hrvatsku svrstao u krug zemalja gdje su sloboda izražavanja i sloboda tumačenja povijesnih tema stavljene na kušnju. Teško mi je vjerovati da je Ostojić tako naivan pa da misli da takva reputacija Hrvatske, njene vladajuće ideologije i njene filmske kulture nema baš nikakve veze s činjenicom da su upravo od početka 2017. hrvatski filmovi “začudo” nestali sa svjetskih festivala.

ARSEN ANTON OSTOJIĆ Poželimo da 2019. godina bude izvrsna za hrvatski film

U nečemu se s Ostojićem slažem: naime, držim da je moguće da simptomi krize našeg filma u 2018. budu jednokratni. Što se ritma produkcije tiče, pretpostavljam da bi se on nakon meteža 2017./2018. morao vratiti u normalu. Također, u idućoj godini s novim se filmovima pojavljuju neki filmaši koji imaju pristojan inozemni ugled i teško mi je vjerovati da bar neki neće ući na bitni A festival.

Ono što - međutim - vidim kao trajnu posljedicu šatoraškog ataka na kinematografiju jest ozračje autocenzure. Neka kolega Arsen Ostojić bude sasvim iskren i sebe zapita: vjeruje li da bi nakon svega što se dogodio neki hrvatski filmaš bio odvažan da se lati filma o Dvoru na Uni, ili o stranim legionarima u ratu 90-ih ili - recimo - o Gruborima i Varivodama? Bi li takav film bio snimljen, financiran, produciran, bi li mogao igrati u normalnim okolnostima i bez ulične dreke? Bi li taj film prikazao HTV?

Arsen Ostojić mi kao društvenom komentatoru zadaje zadatke i predlaže čime bih se kao novinar koji piše o filmu trebao baviti. Ja ga, pak, kao redatelja pitam - zar ga takva atmosfera sustezanja i straha doista ne plaši? Zar se zaista ne boji da će jednom i on doći na red?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 17:36