JAMES FLYNN

'ZABRANILI SU MI KNJIGU U KOJOJ BRANIM SLOBODU GOVORA' Kako se znanstveni superstar na bolan način suočio s apsurdima modernih ideologija

Flynn kritički ispituje načine na koje se sveučilišta, studenti i profesori cenzuriraju. Njegova knjiga, u vremenu fake newsa i polarizacije, ustvari je strastveni argument koji zaziva povratak kritičke misli
James Flynn

Ništa nije toliko lažno kao ta “javna pristojnost” koja hoće zabljesnuti među onima istog senzibiliteta, svidjeti se autoritetu i istaknuti među krkanima. Nekakva očekivana nagrada u smislu društvenog prestiža pritom se podrazumijeva. Angažirani ljevičar, napose ako žvače samo povrće i uzima muffine iz “poštene” trgovine, običava da u ovakvim praksama prepozna vrhunac svojeg političkog aktivizma. Dodatni mu bodovi idu ako je samostalno vješt da izbistri trenutak gdje se političko i “moralno” susreću na tako suptilnom nivou da je uvijek spreman, prije nego neosviještena javnost, i prepozna skandal, osobno popiti šamarčinu za ciljanu nejač.

Ima takvih primjera građanske hrabrosti. Nedavno je profesor sa Sveučilišta Columbia sugerirao posjet zanimljivoj izložbi japanske samurajske umjetnosti. Odmah je jedan od njegovih studenata ljutito protestirao, odbacivši njegov prijedlog jer će time osramotiti kineske brucoše i njihove pradjedove koji su ginuli pod Japancima. Očito je da je prigovor kenjkav i apsurdan u toj mjeri da izaziva neugodu. Invazija japanske carske vojske na Kinu završila je prije više od 70 godina. No, za studenta vrijeme koje je proteklo nije osobito bitan čimbenik. Slijedom ove preventivne logike, njemačka umjetnost uvrijedila bi Francuze, francuska Španjolce, a svi bi se zajedno morali dvomisliti o domorocima u Gvineji Bisau.

Nevjerojatan slučaj “Gole Maje”

Ili, na primjer, slučaj sa Sveučilišta u Pennsylvaniji? Profesorica ženskih studija skandalizirana prisutnošću Goyine “Gole Maje” tražila je da se španjolskog dekadenta po hitnom postupku ostracira iz njezine predavaonice, pravdajući se time da slika potiče na seksualno uznemiravanje i krši federalne zakone. Iako je uprava Sveučilišta ludoj ženi nudila svakakve kompromise, između ostalog i da se “Gola Maja” prekrije plahtom za vrijeme seminara, Goya je naposljetku potpisao sramotnu kapitulaciju. Izložen je u prostoriji za opću upotrebu uz pisanu obavijest da se “Maju” pogledom skida, ali isključivo na vlastitu odgovornost - jer potiče na seksualno uznemiravanje i krši federalne zakone.

Slika je tako opisala puni krug. Za Goyina života nijednom nije bila izložena. Španjolska inkvizicija zaplijenila ju je 1813., pogađate, po hitnom postupku - jer potiče na seksualno uznemiravanje i krši papinske zakone. Hajde i da se maknemo sa sveučilišnih primjera. U siječnju je britanska liječnička komora savjetovala članovima da izbjegavaju koristiti izraze poput “trudnica” ili “rodilja”. Pojmovi, kažu, šeću po rubu politički prihvatljivog, isključivi su i propuštaju šansu “slaviti različitost”. Buduće su majke, prema napucima jezičnog komesarijata, uspješno egzorcirane pomoću nove, jezično inkluzivnije kovanice - “trudni ljudi”.

James Flynn, politički filozof, znanstveni superstar i nedodirljivi autoritet na polju kognitivne psihologije o ovoj je kugi “javne pristojnosti”, isforsiranog morala i teškog treša pokušao objaviti knjigu. Pokušao, jer mu je britanski izdavač Emerald Press u posljednji čas vratio rukopis koji se već glancao za print, a sinopsis knjige najavljen je i u Emeraldovu katalogu, i to ovako: “Kvalitetno sveučilište je ono koje studenta podučava intelektualnoj vještini nužnoj da bi se kritički promišljalo - što vlastita uvjerenja, što narative prezentirane od političara i medija.

Sloboda da se diskutira esencijalna je za razvoj kritičke misli, no na sveučilišnim kampusima slobodan govor danas je zabranjen iz čiste bojazni da ne uvrijedi. James Flynn kritički ispituje načine na koji sveučilišta cenzuriraju svoja učenja, ispituje kako studentski aktivizam teži cenzuriranju opozicije i kako se profesori cenzuriraju sami. U vremenima ugroženim fake newsom te društvenom i političkom polarizacijom, ‘In Defense of Free Speech’ (‘U obranu slobode govora’, inicijalni naslov Flynnove knjige) ustvari je strastveni argument koji zaziva povratak kritičke misli.”

Sve ove blagoglagoljive, progutane riječi u Emeraldu su naposljetku ispovraćali impotentnim pismom isprovocirane isprike autoru, u degutantnom i bijednom pokušaju da “racionalnoj i trezvenoj knjizi” požele sreću s odvažnijim izdavačem.

“Prvo, gospodine Flynn, zabrinuti smo jer bi vaš rad, svejedno jeste li to namjeravali ili ne, u Velikoj Britaniji mogao inducirati rasnu mržnju. Drugo, brojne su instance u vašem istraživanju nedvosmisleno povezane s koledžima i individualcima koji se lako identificiraju. S obzirom na osjetljivost teme, moramo uzeti u obzir dvije mogućnosti: onu da se naudi Emeraldovoj reputaciji, kao i mogućnost ozbiljnih pravnih akcija.”

Rijetko naivna teorija

Emerald Press privatna je izdavačka kuća i može publicirati djela koga hoće. Tu nema nikakvih dvojbi. Međutim, društvena klima u Britaniji (a sve više i u ovoj palanci) toliko je izvan zdrave pameti da ništa što ne savija kičmu pred multikulti-rodno-vege bljuzgarijama teško da može prihodovati interes mainstream platformi, medijskih, izdavačkih, televizijskih i ostalih. Bez obzira na tržište, potencijalnu zaradu i konačno publiku koja s gađenjem odbija novonametnute paradigme kojima ih se mazi “toliko nježno” da trudne najednom nisu samo noseće majke.

“Ako je knjiga racionalna i trezvena, postavlja se pitanje - postoji li u Britaniji sloboda govora?” bistri se i Flynn. Čovjek je valjda jedinstven slučaj u akademskoj zajednici gdje se svojom kožom ponudio kao lakmus-papir da empirijski pokopa znanstvenu tezu koja ga je digla u nebesa i zadužila njegovo ime - “Flynnov efekt” - sada rijetko naivna teorija da će svaka sljedeća generacija biti inteligentnija od prethodne.

U međuvremenu je promijenio naslov knjige u “A Banned Book: Free Speech and Universities” i traži izdavača. Nastojao se objasniti za magazin Quillete, jedan od rijetkih trezvenih medija kojim ne drma klaustrofobično uredništvo kao u Emeraldu, a kojem je, usput budi rečeno, već rezervirana soba s pogledom na medijske margine, i to na konto “dobrih praksi na internetu”.

“Mapirao sam povijest sveučilišnog grijeha protiv slobode govora, od McCarthyjeve ere, kada su konzervativci otpuštali i zabranjivali govoriti onima koje su smatrali sumnjivim, preko prijelaznog perioda Vijetnama, do danas, kada mnogi na ljevici čine isto. Naročito studentske protestne grupe”, piše Flynn.

Feministička ideologija

“Detaljno sam se posvetio objašnjavanju govornih kodova, ‘trigger warningsa’, i proučavanju katedri koje imaju tendenciju da discipliniraju, isključuju, protjeruju te, nadasve, brane indoktrinaciju radije nego obrazovanje.

To, između ostalog, uključuje i pojedine afroameričke studije koji u kurikulum odbijaju uvrstiti konzervativne autore, ženske studije koje odbacuju neosporne društvene znanosti samo zato što nisu poravnate sa službenom feminističkom ideologijom te sve katedre koje nastoje školu transformirati prema vlastitoj viziji egalitarnog društva. Naposljetku, kritizirao sam propast sveučilišta jer svojim studentima nisu osigurala kritičku inteligenciju nužnu da bi čovjek postao autonomno biće unatoč činjenici da sva ističu da im je upravo taj cilj najvažniji. Vrijedi li onda ova knjiga čitanja?”

S Flynnom sam se, naposljetku, kratko čuo ovaj tjedan. U međuvremenu su mu javnu podršku pružili ljudi poput Jonathana Haidta, Stevena Pinkera, Thomasa Sowella i brojnih ostalih. U kakvom je stadiju manuskript, pitam ga.

“Sada u nikakvom”, kaže. “Tekstualno ni po čemu ne zaostaje za mojih prethodnih 17 knjiga. Svi komentari koji se tiču imenovanih osoba potkrijepljeni su i bazirani na citatima s objavljenih izvora, a već je nekoliko vodećih američkih akademika (uz dva američka izdavača) potvrdilo da ovdje ne postoji prijetnja od bilo kakvih legalnih problema. Otkako sam javno objavio da mi je knjiga, iz poznatih razloga, odbijena, kontaktiralo me više medijskih kuća.

Devet američkih, tri europske, dvije britanske i dvije brazilske. U povjerljivoj komunikaciji, ove dvije britanske naprosto su bile užasnute i preplašene. Među američkim kućama koje su se javile prevladavale su manje-više one koje naginju desno, pa su bili vrlo receptivni i sretni oko toga što će odbijanac knjige iskoristiti kao tvrd dokaz ‘liberalne’ netolerancije. Teško mi je generalizirati, ali smatram da je sloboda medija, ako ništa drugo, onda barem značajno ugrožena u Velikoj Britaniji. Američki medijski pejsaž je vrlo ispolitiziran, ali, kolektivno gledajući, oni dopuštaju širok dijapazon političkih viđenja, ne zato što bi time sponzorirali slobodu govora, nego im se naprosto hoće opravdati vlastiti politički sadržaj.”

Naposljetku, i Flynn se mogao spasiti iskušenja falsificiranjem istraživanja, prilagoditi ga “realnosti” ili je barem mogao dignuti ruke od izlaganja. Nova ideologija nametnuta je na tih, neumoljiv način i njezin izgovor, u konačnici, ne košta ništa. Zabranjuje tek ono što bi moglo biti uvredljivo za žrtve, spretno previđajući da je uvreda obično subjektivna. Dakle, nije u odašiljaču, nego u prijemniku. Stoga je granica između dozvoljenog i zabranjenog proizvoljna i najčešće iritantno nezainteresirana.

Jedino za što se na ovaj ili onaj način valja pobrinuti jest to da se podmaže suptilna mašinerija prihvaćanja i suučesništva, u degutantnim snobovskim gestama koje se skandaliziraju raspadnutim kineskim kostima ili ‘čupavicom’ na Goyinoj ljubavnici. U konačnom je slučaju rješenje progresivno, postiže se s tek nekoliko jezičnih zaokreta, bez manevara koji podrazumijevaju naročit trošak, u pokornom administrativnom stilu, množeći do beskraja i natrag, stvarajući apsurdne drame koje se nikako ne mogu izbjeći. Vrijedi li onda ova knjiga čitanja? Ako već i sami niste trudni, valjda vrijedi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:30