Dvije dobre vijesti za kontroverznu seriju “Euforija” koju gledamo svakog ponedjeljka u devet uvečer na kanalu HBO. Gledanost joj je prilično porasla posljednjih tjedana, četvrtu epizodu vidjelo je u Americi oko milijun i 200 tisuća gledatelja na svim uslugama, što nije puno u odnosu na “Male laži” (2,8 milijuna gledatelja), no tamo nastupa galerija zvijezda (Nicole Kidman, Meryl Streep, Reese Witherspoon, Shailene Woodley i dr.), ima raniji termin (“Euforiju” emitiraju tek u deset uvečer) i mogu je pratiti svi koji zaziru od prizora seksa i nasilja, tako prisutnih u zloglasno eksplicitnoj tinejdžerskoj seriji. Drugo, HBO je naručio drugu sezonu, što je prilično hrabro u odnosu na ne baš laskave ocjene kritičara koji smatraju da se serija o mladenačkom beznađu vrti u krug i da je osam epizoda prve sezone i više nego dovoljno.
U svakom slučaju, američki prepravak izraelskog originala iz 2012., čiji je autor Ron Leshem (njegov ratni film “Beaufort” nominiran je za Oscara za najbolji strani film), pokazao se dugovječnijim: potonji je imao samo jednu sezonu od deset epizoda, no u tako maloj zemlji i to je bilo puno. Zamislite kako su Izraelci reagirali na seriju u kojoj tinejdžere zanimaju samo seks, droga i mobiteli, u kojoj njihove roditelje uopće ne vidimo, nego ih tu i tamo snime s leđa? Bio je to skandal, ali taj se dao podnijeti jer je izraelska televizija ponekad iznimno liberalna, pogotovo otkako su se pojavili privatni kanali. U jednom od njih razvijena je “Domovina”, kasnije veliki hit u američkoj preradi.
“Droge su nekako cool”
Prava na “Euforiju” otkupio je HBO, ali je dugo oklijevao s produkcijom, sve dok nije pronašao primjerenog autora. Bio je to Sam Levinson, kojemu je ta tema bila itekako bliska. Sin poznatog redatelja Barryja Levinsona (“Ljudi u crnom”, “Uhvatite malog”) bio je pripadnik “zlatne holivudske mladeži” koji je tinejdžersko razdoblje proveo kao ovisnik o opijatima i mučen depresijama. Izraelska “Euforija” na mladog Levinsona iznimno je utjecala, a njezine tragove nalazimo i u njegovoj satiri “Nacija ubojica”, lani odlično primljenoj na festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu.
Okružio se suradnicima kojima je ta tema također bliska, pa su mu se među producentima našli reperi Drake i Future the Prince. Ipak, u HBO-u su im postavljali svakojaka ograničenja, ublažili scenu u muškoj svlačionici u kojoj je pred kamerama prodefiliralo tridesetak penisa, a nisu dopustili ni da serija počne drastičnim prizorom rađanja djeteta.
Ta scena postoji, ali je bilo svakojakih intervencija u montaži. Levinsonu je trebala jer je njegova junakinja Rue (glumi je Zendaya, Disneyjeva zvijezda koju upravo gledamo u megahitu “Spider-Man: Daleko od kuće”) rođena tri dana nakon rušenja njujorških Dvojnih tornjeva, a životni joj je stav:”Svijet se bliži kraju, a ja još nisam maturirala”. Također: “Znam da to ne treba reći, ali droge su nekako cool”. Ukratko, ona ima 17 godina i već u prvoj epizodi vratila se iz sanatorija za ovisnice o opijatima: za razliku od filmova u kojima je to prilika za novi početak, ona jedva čeka da skokne do svog lokalnog dilera i nabavi novu dozu bilo čega što će je “podignuti”.
Također, netipično, taj diler - zove se Fezco i vrlo uvjerljivo ga glumi debitant Agnus Cloud - joj je poput starijeg brata, on ne odobrava drogiranje, ali posao je posao: Rue mu je mušterija i treba joj udovoljiti. Glavni pomoćnik mu je mlađi brat “Pepeljara”, koji put ga vidimo kako na televiziji gleda crtiće, no kad dobiju robu, on se pretvara u najopakijeg dilera. Sjajno ga glumi 12-godišnji Javon Wanna Walton, inače prvak u boksu i odličan gimnastičar: kad on počne psovati, nema mu ravna. Očito, takvo što ne može se naučiti, to je preuzeto iz njegovih životnih navika.
Rue je pod stalnom kontrolom majke Leslie (Nika King) i mlađe sestre Gie (Storm Reid) koje su je pronašle kad se predozirala i odvele u bolnicu. Djevojka majci stalno mora pokazivati uzorak mokraće, da se provjeri je li čista, no ona je za to pronašla rješenje: samo skokne do prijateljice Lexi (Maude Apatow, kći kralja holivudske komedije Judda Apatowa i glumice Leslie Mann), koja joj posudi svoj urin i majka ništa ne posumnja. Zašto je Rue takva? Možda zato što joj je svojedobno otac umro od raka pa je još u osnovnoj školi počela patiti od depresije, a možda je naprosto povodljiva: uostalom, svi njezini vršnjaci su na drogama.
Snimanje ovakve serije nije prošlo bez trzavica i neočekivanih izmjena. Brian Bradley prihvatio je ulogu Afroamerikanca Chrisa McKaya, koji je u vezi s plavušom Cassie (Sydney Sweeney), ali s vremenom mu je postalo neugodno da sudjeluje u takvoj seriji pa ga je zamijenio Algee Smith. Na setu je uvijek bio prisutan koordinator intimnih scena - to je funkcija koja je nedavno uvedena u holivudske filmske i televizijske produkcije zahvaljujući jačanju ženskog pokreta.
To je osoba koja pazi da nikome ne bude neugodno pri snimanju scena seksa ili bilo kakvih delikatnih odnosa, ne samo glumcima, nego ni redatelju, direktoru fotografije i drugim članovima ekipe. Štošta toga napravljeno je uz pomoć kompjutora, na primjer penis u erekciji poznatog glumca Erica Danea: bivša zvijezda serije “Uvod u anatomiju” zbilja se ne bi samo tako htio skinuti pred kamerama, pogotovo ne pokazati u takvoj pozi.
Važan lik u seriji je transrodna Jules, glumi je Hunter Schafer koja je uistinu transrodna osoba. Kad je pročitala Levinsonov scenarij, imala je primjedbi kako se takve ličnosti ponašaju i autor ih je sve usvojio. Rue se zaljubljuje u Jules, često dolazi k njoj na spavanje, no je li njihov odnos i seksualne prirode, to zasad nije razjašnjeno. Jules traži partnere preko aplikacija za intimne kontakte, uglavnom starije muškarce, no to uključuje kojekakve neugodnosti. Punačka Kat (Barbie Ferreira) ima druge probleme, ona je još nevina, a u školi u kojoj se sve vrti oko seksa to je velika nevolja.
Kad konačno nađe dečka koji će je riješiti tog “zla”, privremeno je zadovoljna, sve dok snimke njezina prvog seksualnog iskustva ne osvanu na tuđim mobitelima. Ipak, to je nešto što se da riješiti, a djevojka usput potpuno promijeni imidž, počinje se izazovno oblačiti i više je nitko ne smatra neprivlačnom. Štošta je u ovoj seriji drukčije nego u filmovima o tinejdžerima na koje nas je Hollywood dosad navikao: nema ružnih štrebera, nedostižnih ljepotica, ni obaveznih siledžija. Sve je nekako realistično, ali i prilično neugodno.
Drukčiji je odnos i prema zgodnim sportašima koji su dosad predstavljani kao stupovi škole. Takav je Nate Jacobs (Jacob Elordi već je snimao za Netflix), koji je sav nabijen testosteronima, naizgled primjer rasnog mužjaka, međutim, zašto je onda njegova veza s Maddy (Alexa Demie) neprestano u krizi? Djevojka ga jednom čak tako ponizi na nekoj zabavi da odvede dečka koga i ne poznaje u bazen i ponudi mu seksualni odnos, što ovaj, dakako, prihvati.
Nate pobjesni i njegova je jedina moguća reakcija da prebije nesretnika i zaprijeti mu prijavom policiji: on je, naime, student, a cura s kojom se zabavljao u bazenu je maloljetna. Trzavice s Maddy se privremeno smiruju, ali Jules pronalazi njegov mobitel s fotografijama muških aktova: optužuje ga za dvoličnost, to jest latentnu homoseksualnost, što je valjda naslijedio od oca. Cal Jacobs (već spomenuti Eric Dane) bio je jedan od Julesinih partnera u “sastancima naslijepo”.
Kritičari protiv gledatelja
Ne treba se čuditi što je “Euforija” dobila takav publicitet. HBO dosad još nije emitirao ovakvu seriju za mlade, čak ni njegov najveći konkurent Netflix nije se usudio na ovakvo što. Reklama “ne dopustite da ovo gledaju vaši roditelji” očito je imala efekta. Pobunila se i Udruga roditelja koji kontroliraju televizijske sadržaje, tvrde da “Euforija” zapravo korumpira tinejdžere, situacija u školama možda nije takva, ali bi mogla ubrzo postati.
Zanimljiva je opreka između ocjena kritičara i gledatelja. Dok prvi pronalaze “Euforiji” svakojake mane (realan je problem anemičnost glavne junakinje, pa i neujednačen tretman likova, od kojih su neki naprosto statisti), dok za druge postoje samo superlativi. Neosporno je da je serija vrlo dobro režirana (Levinson je potpisao pet epizoda) i snimljena (mađarski direktor fotografije Marcell Rév), lokacije su izvrsno odabrane, no glavni adut je priča kakvu se nitko dosad nije usudio ekranizirati. Istina, još sredinom devedesetih nastali su “Klinci” Larryja Clarka, no to je bio niskobudžetni nezavisni film, napravljen za art kina, a ovo je serija koja ulazi u sve domove (dakako, one koji su spremni pretplatiti se na HBO). Njezina je subverzivnost tim veća.