SEDLAR 'Mnogo je priča ostavilo dubok dojam na mene, ali jednu moram izdvojiti. Čovjek se ubio kada je vidio tko je izabran za hrvatskog predsjednika'

1. Gospodine Sedlar, vaš film o samoubojstvima branitelja ‘3069’ već je na premijeri mogao promijeniti ime u ‘3246’. Što vam kažu branitelji i njihove obitelji nakon projekcija?

- Vrlo sam sretan zbog njihovih reakcija, jer su sve, ali baš sve, iznimno pozitivne i pune zahvale što je napokon ta (gotovo tabu) tema napokon izašla u javnost. Nenormalno je zatvarati oči pred problemom koji nije mali, ali mi se čini da je tako zbog odnosa društva (posebno većine medija) prema braniteljskoj populaciji.

2. Film ste pripremali dvije godine, od 60 osoba s kojima ste razgovarali, u njemu je samo devet priča. Koji su najčešći razlozi odustajanja od dijeljenja intime s javnosti?

- Hrvatska je prilično konzervativna sredina u kojoj je, na žalost, samoubojstvo u obitelji stigma za cijelu obitelj. Kada su moji sugovornici vidjeli što je izišlo iz njih, molili su me da to ipak ne ide u javnost. Naravno da sam poštovao njihovu želju.

3. Koja je neobjavljena priča na vas ostavila najdublji dojam?

- Mnogo ih je, ali ako neku moram izdvojiti, onda je to priča jedne žene čiji se muž ubio na dan inauguracije jednog hrvatskog predsjednika... Ubio se kada je vidio tko je izabran.

4. U filmu su i dva svjedočenja o neuspjelim samoubojstvima i njihovoj sreći što nisu uspjeli. Jesu li njihove riječi - ‘Samoubojstvo nema smisla, nemojte niti pomišljati na sebe dignuti ruku’ - i poruka filma?

- To je najvažnija poruka filma. Zbog toga sam film i napravio. Posebno je važno da su to rekli upravo oni koji su imali trenutak slabosti, ali ih je neka ruka odozgo zaustavila i sada svjedoče da život doista ima smisla. Neovisno o okolnostima, smatram da se vrijedno boriti, sve drugo nema smisla.

5. Spomenuli ste da ste pokušali nagovoriti jednog branitelja da se ne ubije jer ima obitelj i da ćete se i vi osjećati suodgovornim ako ga snimite. On se ipak ubio i to vam je bio znak da nešto morate napraviti. Nadate li se da će film djelovati terapeutski na populaciju?

- Prema dosadašnjim reakcijama (u pet projekcija film je vidjelo više od 3000 gledatelja) mislim da će mnogima film biti terapija. Ako ništa drugo, ovih nekoliko sugovornika koji svjedoče o tim tragičnim situacijama, pokazali su da nema tabu-tema i da svatko ima pravo na svoje slabosti. Ali i na pomoć od strane kompletnoga društva, jer ti su ljudi bili pravi kada je Hrvatskoj bilo najteže, kada se moglo dogoditi da ne bude neovisne Hrvatske, a oni su najzaslužniji što smo u konačnici uspjeli ostvariti sve naše strateške ciljeve: neovisnost, članstvo u EU i NATO-u. Ne smijemo ih zaboraviti i odbaciti.

6. Što kažu liječnici, psiholozi i psihijatri - je li dovoljno dati tabletu pa je problem riješen?

- Prava tableta može biti pomoć, ali nikako nije konačno rješenje. Razgovor s ljudima je ono što liječi. Razgovor okoline i društva. Branitelji nisu problematični dio populacije (govorim o onima koji su istinski branitelji, a ne lažni) oni su normalni ljudi koji su, poput svih nas, željni ljubavi i pažnje, a ne bilo kakvih privilegija.

7. Što ste iz njihova razmišljanja otkrili o njihovu stavu prema senzibiliziranosti društva za njihove probleme?

- Društvo je, na žalost, sve manje senzibilizirano za njihove probleme. Kao da se uvukla neka ravnodušnost i zavladao manjak empatije prema svemu, pa i prema svima, što je porazno.

8. Jesmo li zakasnili djelomice zato što se i nadležno ministarstvo ispolitiziralo u promjenama vlasti?

- Nikada nije kasno za pravo djelovanje i zato me beskrajno raduje i ohrabruje ono što radi ministar Tomo Medved i njegovo Ministarstvo. Branitelji u njemu i cijelome Ministarstvu imaju pravu adresu od koje mogu očekivati djelatnu pomoć i to je sjajno. Osobno sam svjedočio kada je on zaustavio nekoliko svojih suboraca, hrvatskih ratnika, da ne počine suicid. Svaka mu čast na strasti kojom obavlja svoj, vrlo težak posao.

9. Prihod od ulaznica je donacija za udrugu Plavi kaputić iz Vukovara, koju vodi Željka Mitrović Jurić. Što planira udruga?

- Moja draga prijateljica Željka Jurić, o kojoj sam 1997. snimio film ‘Anđeli rata’, želi napraviti muzej o stradanju djece u Domovinskom ratu. Radi se o sjajnoj ideji i sretan sam što ćemo joj u tome pomoći. Mogu se priključiti svi kojima se sviđa njezina ideja. Nema adekvatnog mjesta koje bi svjedočilo o tome, pa je ova njezina inicijativa velika stvar za sve nas.

10. Snimili ste više od sto dokumenataraca. Koji je sljedeći, a koji neostvarena želja?

- Igrani film ‘Utakmica’, u kojem igraju Franco Nero, Armand Assante, Caspar Phillipson, Inva Mula... ali i naši slavni nogometaši Lovren i Kovačić, koji sam napravio sa sinom Dominikom, u američka će i europska kina ove zime. U Tel Avivu upravo završavam dokumentarac ‘Židovi i Albanci’, čija će premijera biti u Jeruzalemu, a nakon toga u Washingtonu i Berlinu. Neostvarenih želja za sada nemam, ali mislim da bi, nakon filma o samoubojstvima hrvatskih branitelja (što se Hrvatske tiče) bilo zanimljivo snimiti film o onima koji su se trebali ubiti, a nisu. Možda ta tema zaslužuje i seriju.