Romaneskna pustolovina vijeka ili kako razumjeti sebe, a kako Hitlera

Na 712. stranici šestoga, završnog toma romana “Moja borba” dvaput se spomene Sarajevo. To je u više tisuća stranica, i u nekoliko mjeseci koliko je čitatelju potrebno da pročita knjigu, trenutak u kojem se pisac u svome visokoreferentnom tekstu, punom književnih, kulturoloških, geografskih, povijesnih i antropoloških lokaliteta, toponima i pojmova, jedini put približi teritorijima i kulturama južno i jugoistočno od Musila i Handkea. Istina, spominje se na jednome mjestu i Slobodan Milošević, i to u većem odlomku, ali samo kao ilustracija epizode o Handkeu i njegovom socijalnom samoubojstvu što ga je počinio govorom na Miloševićevu sprovodu.

I to je, što se nas i naše kulture tiče, baš sve. Ni južnoslavenskih književnosti, ni Tesle i Kiša, ni Davora Šukera i Vatrenih, premda Knausgaard na više mjesta spominje nogomet, igra ga s društvom, ni bilo čega drugog što bi moglo imati veze s nama. Samo Sarajevo, u narativnom fragmentu o Europi kao mitologiji, a ne geografiji, među gradovima koji nešto znače. (Ostali nabrojani su: London, Pariz, Berlin, München, Madrid, Rim, Lisabon, Porto, Venecija, Stockholm, Salzburg, Beč, Bukurešt, Manchester, Budimpešta, Milano i Prag.)

Šesti tom je najopsežniji, u hrvatskom izdanju (izdavač OceanMore 2019, prevela Anja Majnarić) obasegne čak 941 stranicu, ali u formalnom, pripovjednom, strukturnom i žanrovskom smislu najnekonvencionalniji. Započinje kao roman o romanu, komentar prethodnih tomova “Moje borbe” i reakcije rodbine i prijatelja, naročito violentnog strica, na način na koji su tretirani kao stvarne ličnosti u velikoj fikciji, nastavlja se epizodama autorove tjeskobe - jer on, kako stric tvrdi da je sve izmislio, više nije siguran što je istina, a što je izmislio - bračnog života, podizanja djece, da bi najednom, slabom i neupućenom čitatelju učinit će se nemotivirano, prešao u esejistički, poetički i po-etički ekskurs od četiristotinjak stranica na temu poezije, Holokausta i Adolfa Hitlera, koji će višestruko osvijetliti i u jednu žižnu tačku sabrati ne samo prethodnih pet tomova, nego i osobu pisca, njegov život i svjetonazor, način na koji gleda svijet.

Knausgaard prolazi kroz formativne godine i okolnosti Adolfa Hitlera, ispisujući neke od najvažnijih stranica o umjetnosti romana i o razlozima za roman u našemu dobu. Način na koji objašnjava Hitlera, krećući se niz njegovu biografiju i okolnosti koje bi upućenijem čitatelju trebale biti poznate, čitatelja vodi do mogućeg objašnjenja razloga zbog kojih Knausgaard piše o sebi. Njegova radikalna autobiografija na sličan je način šokantna kao zamišljena Hitlerova biografija. U oba slučaja, naime, pisac odbija zaštitu koja mu se nudi kroz niz kulturnih stereotipa: stereotip o ocu, stereotip o fikciji i stvarnosti i o upotrebi imena živih ljudi u romanesknom tekstu, stereotip o Hitleru…

U svom, na nekoliko mjesta prekidanom, ekskursu o Hitleru i o pjesnicima protivu njegova djela, Knausgaard se kao čitatelj spori s Ianom Kershawom, povjesničarom Trećega Reicha i najvažnijim Hitlerovim biografom. Kershaw ga tako živcira, da počinje pisati o njemu s visine i s prezirom, kakav ponekad upućujemo onima koji ništa ne razumiju, ili ne razumiju ono što je zbilja važno. Zamjera mu što neprestano negativno konotira Hitlera u njegovoj ranoj mladosti, u vrijeme kada je bio praktično bez uvjerenja.

“Takvo je rezoniranje tipično za Kershawov rad, koji kvari time što sve, doista sve, o Hitleru opisuje kao izrazito negativno, čak i ono što se odnosi na njegovo djetinjstvo i mladost, kao da je cijeli njegov život bio obojen onime što će postati i što će raditi dvadeset godina poslije, kao da na neki način utjelovljuje zlo, ili da je zlo bilo u njemu kao kakvo sjeme, nešto nepromjenjivo i nepopravljivo, što onda objašnjava zašto je pošlo tako kako je pošlo. Takvo shvaćanje Hitlera nezrelo je, i zbog toga su Kershawove knjige, koje su poznate kao definitivna Hitlerova biografija, gotovo nečitljive.”

Knausgaardov sasvim nenadani gnjev na slavnog povjesničara, gotovo pa potreba da ga uvrijedi, ima svoj razlog, koji je mnogo važniji i od samoga povoda. Pisac, naime, brani književnost, onu romanesknu, i njezine razloge i načine, od historiografije, od povijesnog i povjesničarskog diskursa. Dok je za povjesničara Hitler definiran svojom ulogom u povijesti, i sve što čini njegovu intimu, njegov privatni i građanski život, uključujući i djetinjstvo kao najintimniji element njegova bivanja, u službi je njegove uloge u povijesti, tako da za povjesničara i ne postoji vrijeme u kojem Hitler postaje Hitlerom, premda je mogao postati i netko drugi, dotle je za pisca važno razumjeti Hitlera, uvući mu se u dušu, razmišljati iz njegove perspektive, živjeti u njegovu djetinjstvu kao u svome vlastitom.

Djetinjstvo i rana mladost su, naime, ono posljednje vrijeme kada pisac može ući u Hitlerovu perspektivu, biti Hitler, pravdati njegove postupke. Ono što će kasnije doći, osim što je moralno neprihvatljivo i što se opire ljudskosti, nerazumljivo je i nepronično sa stanovišta romaneskne književnosti, te izgradnje i razumijevanja lika. Knausgaarda zanimaju radikalne situacije, zanimaju ga granice romana i romanesknog pripovijedanja, i onda je sasvim očekivano da ga zanima Hitler. Razumijevanje Hitlera je tabu, kao što je tabu i fikcionalizacija bližnjih, skupa s njihovim stvarnim imenima i prezimenima. Na više mjesta u knjizi, pripovjedač se, sav očajan, pita zašto običan život postaje tako skandalozan i zašto se njegovi akteri nađu uvrijeđenim ako se taj život detaljno opiše i napiše?

Čitatelju se čini da je riječ o istom skandaliziranju na kakvo nailazi ideja o razumijevanju za dječaka i mladića Adolfa Hitlera, dok mu onako bijednom i usamljenom umire majka, ili dok se ne usuđuje prići djevojci u koju je godinama zaljubljen, ili kad ne odlazi na konsultacije profesoru koji mu je mogao pomoći oko upisa na umjetničku akademiju. Trenutak u kojemu se život prestilizira i preimaginira u književni tekst, umjesto u romanesknu legendu, udaljenu od života i temeljito anonimiziranu i prilagođenu očekivanjima romana, trenutak je u kojemu se rađa nepopravljiv skandal. Jedno je vidjeti sebe u tuđoj uspomeni, a drugo je vidjeti sebe u tuđem životu.

Šesti tom vrhunac je, veliki finale “Moje borbe”, dug i furiozan tuš u kojem sudjeluje kompletan orkestar, koji ne prestaje ni u trenucima kad nam se čini da je sve gotovo. Nakon kraja postoji još jedan kraj, i još jedan, i još jedan… Knausgaard piše kako je pisao prvu, drugu, treću, četvrtu, petu knjigu, a zatim piše i kako piše šestu. “Moja borba” je roman o žanru, o romanesknom paktu, sklopljenom između pisca i čitatelja: “To je pakt, pisac je slobodan reći što god želi, jer zna da se ono što kaže nikad neće, ili se bar nikad ne bi trebalo, povezati sa samim piscem, njegovom ili njezinom privatnom osobom.

To je nužan pakt koji su ove knjige, koje su pobudile uzbuđenje ali i zgražanje, prekršile. Napisao sam ih jer mi ugovor romana nije bio dovoljan, htio sam zakoračiti dalje i obvezati se na stvarnost, jer to prekoračenje koje mi je omogućilo da prvi put napišem roman, kad sam pisao ono što je bilo istinito kroz sliku romana, za mene se ispraznilo, bilo je prazno, puka gesta, nije značilo ništa, ili točnije, nisam mogao postići da nešto znači, imao sam osjećaj da mogu pisati bilo što. Pisati bilo što smrt je za pisca. (…) Moja je obveza postala stvarnost, da se ono o čemu pišem stvarno dogodilo, i da je tako završilo.”

Norveška je zemlja od pet milijuna i dvjesto tisuća stanovnika. Prvi tom “Moje borbe”, hermetičnog djela tada nedovoljno poznatog pisca, u prvoj je nakladi objavljen u osam tisuća primjeraka. Na dan izlaska knjige s piscem su objavljeni intervjui u četiri-pet najvažnijih norveških novina, uz koje su, istoga dana, bile objavljene i prve kritike. Takav je, naime, u Norveškoj običaj, čak i kada je o neafirmiranim piscima riječ. Da nije tako, Karl Ove Knausgaard niti bi mogao napisati “Moju borbu”, niti bi “Moja borba” mogla postati jedno od prekretnih književnih djela našega doba.

U “Moju borbu” uložio sam, kada se sve sabere, skoro šest mjeseci života. Sati čitanja bi se, vjerojatno, zbrojili u nekoliko tjedana, tokom kojih nisam radio ništa drugo, ni jeo, ni spavao, ni razgovarao, nego čitao Knausgaarda. Neke sam tomove čitao u hrvatskom prijevodu Anje Majnarić i izdanju OceanMora, druge u srpskom prijevodu Radoša Kosovića i izdanju Booke. Jedan sam tom dvaput pročitao, uspoređujući prijevode. Ne bih čitao da me nije opčinio tekst. U tom je opčinjavanju umjetnost romana.

Nepismeni nemaju vremena da čitaju. Isključivo nepismeni. Nepismeni ne razumiju jezik koji govore. Čovjek bez jezika je usamljen, kaže Knausgaard. Veličanstvena je samoća primitivca, premda se primitivac kreće isključivo u krdu, na čijem je čelu Hitler. “Hitler je bio veliki pojednostavljivač”, piše Knausgaard. Ljude je učio nečitanju.