UVREDE NE BROJE

'RAZNIJET ĆEMO VAS BOMBOM!' Sedam socijalnih radnica govori o strahotama koje prolaze svakog radnog dana i uzaludnim apelima Ministarstvu za pomoć

Problem je što Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku uvažava mišljenja i savjete laika, a na apele stručnjaka s godinama iskustva se oglušuju. Hoće li sada, nakon još jedne tragedije, biti više prostora i sluha za mišljenja i potrebe struke, pitaju se
 Boris Kovačev / CROPIX

Centar za socijalnu skrb u jednom manjem hrvatskom gradu dobio je anonimnu prijavu. Susjedi su posumnjali da roditelji zlostavljaju teško bolesnog sina. Socijalne radnice Lorena i Korana izašle su na teren. Trebala je to biti još jedna “obična” intervencija. Teška, jer takvi slučajevi nikada ni za koga nisu laki, no ne i previše neuobičajena za dvije iskusne stručnjakinje na tom području. Baš taj dan im je službeni automobil, koji dijele s još jednim Centrom po dva i pol dana u tjednu, bio na raspolaganju. Sva sreća, pomislile su, s njima je išao i vozač. Fizički jači muškarac često može biti od pomoći. Njih je troje starom krntijom od automobila pronašlo adresu i pokucalo na vrata. Obitelj su zatekli kod kuće. Supružnike barem, sina nije bilo na vidiku.

Suprug ih je pustio u kuću relativno jednostavno, što nije uvijek slučaj. Ponekad zapnu već ispred ulaznih vrata. No, nakon što su ušle u stan, čovjek je zaključao vrata i počeo je kaos. Imao je nešto skriveno u čarapi, izgledalo je kao oružje, a dok je sjedio na kauču, stalno je nešto namještao i gurkao iza sebe, vjerojatno nož. Nije htio čuti što mu socijalne radnice imaju reći, prijetio im je vidno uzrujan. Za svoje će dijete napraviti baš sve, govorio im je dok je namještao nož iza leđa.

Zatim se okrenuo prema svojoj supruzi pa i nju počeo verbalno napadati. Činilo se da će nasrnuti na nju, no suzdržao se. Vjerojatno jer je s Lorenom i Koranom bio i vozač. Ipak je on muško, pojašnjavaju. Uspjeli su se nekako izvući iz tog stana. Sina, koji je navodno cijelo to vrijeme bio zaključan u sobi, nisu uspjele niti vidjeti, niti čuti.

“Jedva smo se nekako žive izvukle iz tog stana i prijavile sve to policiji”, prisjeća se sada Lorena i dodaje da je policija isti dan došla do te obitelji.

Muka odlaska na teren

Ispostavilo se da je sin punoljetan pa prema zakonu sam može odlučivati o svom životu. Kroz ključanicu je rekao policiji da je zadovoljan brigom roditelja i priča je tu, barem na neko vrijeme, stala.

Ovo nije klasična priča o strahotama koje proživljavaju žrtve nasilja. Ovo je i suviše česta crtica u profesionalnom životu socijalnih radnica i radnika u Hrvatskoj. Njihov odlazak na teren, stavka koja bi trebala biti jedna od najvažnijih u opisu njihova posla, nerijetko je situacija u kojoj se i sami, s razlogom, brinu za svoju sigurnost.

Prepričava nam tako sedam socijalnih radnica zaposlenih u različitim centrima za socijalnu skrb u Hrvatskoj. Najmlađa radi tek nešto više od godinu dana, a u samo nekoliko minuta imala je štošta podijeliti. Eto, baš nedavno jedna joj je stranka, psihički oboljela osoba, spomenula kako s obzirom na svoje zdravstveno stanje smatra kako bi bilo posve opravdano da “skoči na nju i iskopa joj oči”. Najiskusnije među njima u ovom sektoru rade više od 20 godina, a verbalne su prijetnje postale dio njihove svakodnevice, gotovo kao nastavak na “Dobar dan”.

Pričaju nam tako dok nakon mirnog prosvjeda ispred Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku zbog ubojstva socijalne radnice iz Đakova razgovaramo o svemu što proživljavaju na svom radnom mjestu. Kako bismo osigurali njihovu sigurnost, ali i onu korisnika centara za socijalnu skrb u kojima rade, njihove identitete ne otkrivamo, sva imena su promijenjena, a iz primjera koje s nama dijele izdvojili smo dijelove na temelju kojih bi ih se moglo prepoznati.

Slučajevi verbalnog nasilja, vrijeđanja i direktnih prijetnji, što uživo, što putem e-maila ili telefonski, toliko su česti da ih gotovo više niti ne percipiraju kao nasilje. Ipak, prisjećaju se slučajeva u kojima su bile prozvane “četničkim kurvama”, a nisu im strane ni situacije u kojima korisnici prijete da će na Centar baciti bombu ili će ih, ne bude li im odobrena novčana pomoć u iznosu koji očekuju, “snaći zla kob”. Posebno je neugodno kada je riječ o susretu uživo.

Centri za socijalnu skrb, objašnjavaju nam sugovornice, među rijetkim su institucijama - ako ne i jedina - u koje korisnici mogu praktički s ceste ušetati bilo kada, a mjere osiguranja gotovo ne postoje. Zaštitari na ulazima više su u službi portira nego osoba koje bi mogle spriječiti napad. Oni, naime, nemaju pravo primijeniti silu. A detektora nema.

“Možda će ih nakon ovog uvesti”, kaže Maja, ogorčeno aludirajući na tragediju u Đakovu gdje je socijalnu radnicu Blaženku Poplašen u tamošnjem Centru za socijalnu skrb hicima iz pištolja ubio, a pravnika te ustanove Ivana Pavića teško ranio, korisnik Centra.

“Mislim, pa na Općinskom sudu detektora nije bilo sve dok ona sutkinja nije ubijena. Tek poslije su ih postavili”, dodaje. Riječ je o slučaju iz 1999. godine kada je u Palači pravde na ročištu zbog brakorazvodne parnice Mato Oraškić ubio suprugu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvaljec te teško ranio sudsku zapisničarku Stanku Cvetković.

Centri za socijalnu skrb, govore nam, i dalje nemaju nikakve mjere osiguranja.

“Ja sam u uredu sama. Iza mene je prozor sa željeznom rešetkom. Nebrojeno sam se puta našla u situaciji da ja u uredu radim i odjednom mi netko nasilno uleti u ured, vičući i tražeći nešto od mene. Dakle, iza mene je prozor s rešetkama, a prolaz do vrata osoba je zatvorila svojim tijelom.

Zatočena sam, ne mogu izaći iz ureda, a ne mogu niti iskočiti kroz prozor”, opisuje Lorena dok njezine kolegice kimaju glavom s razumijevanjem. Gotovo su sve bile u sličnoj situaciji. Ne jednom.

“To je jako neugodna situacija u kojoj moraš promptno reagirati. Gledaš neki svoj plan sigurnosti. Pokušavaš smiriti korisnika, smanjiti agresiju. Pokušam ustati pa ih zamoliti da se malo pomaknu kako bih mogla pronaći njihove spise. Tako si napravim malo prostora da mogu, ako treba, izaći i zvati kolege i zaštitara”, nastavlja Lorena.

Sve to troši jako puno profesionalne energije i s vremenom loše utječe na zdravlje.

“Naglo se ubrza puls, stres odmah skoči, to ostavlja dugoročne posljedice na naše zdravlje”, govori Lorena dok se Vedrana nadovezuje: “Ja ih uspijevam smiriti, ali nakon toga si jako izmoren. Ja sam poslije gotova, a imam i svojih obaveza. Nakon nekoliko takvih razgovora, mrtva sam kao da me vlak pregazio kada dođem kući”.

Kad već nisu institucionalno zaštićene, razvijaju vlastite sustave solidarnosti i taktike osiguranja.

Ponekad znaju obilaziti urede kolegica i kolega kod kojih su korisnici, katkad, kada dolazi klijent koji je već bio agresivan, unaprijed dogovore sa zaštitarom da ih nekoliko puta obiđe i provjeri je li sve u redu, a ponekad, pak, sastanke s klijentima odrade s otvorenim vratima.

“Da, ljudi bi trebali imati privatnost, ali mi si ponekad ne možemo priuštiti takvu privatnost jer ne znamo kako ćemo mi u konačnici završiti. Ako su vrata otvorena, barem se odmah s hodnika vidi što se događa”, objašnjava Sanja.

Ljudi im, nastavlja, dolaze sa svakojakim torbama i vrećicama, a one nemaju pravo provjeriti što je u njima. Najčešće su to samo dokumenti, no bilo je tu i sjekira i noževa.

“Imale smo kolegica i ja slučaj kada nam je čovjek rekao da ako ne odradimo to što on od nas očekuje, on će naći način da nekome plati da nas sredi. To je bila ozbiljna prijetnja i prijavile smo je policiji. Išla sam na detaljno saslušanje, podignuta je kaznena prijava, ali sud ju je odbacio jer mi nemamo status službene osobe. Rekli su nam da možemo podići privatnu tužbu, a mene su pitali jesam li se baš jako prestrašila”, prisjeća se Vedrana i odmah dodaje kako je u 20 godina radnog iskustva toliko oguglala da se “više ničega ne boji”.

“Ponekad ni to, činjenica da se ne bojim, nije dobro. Dosad sam uvijek uspijevala smiriti situaciju, ali što ako jednom krivo procijenim”, pita se.

Činjenica da stručni radnici u sustavu socijalne skrbi nemaju status službene osobe jedan je od najvećih problema s kojim se suočavaju, upozoravaju naše sugovornice. To je, naime, razlog što se prijetnje i napadi na socijalne radnike ne procesuiraju kao kazneno djelo službenim putem, nego su prepušteni sami sebi i podizanju privatne tužbe ako se na to odluče. No, uspiju li nakon prvotnih prijetnji smiriti korisnika, malo tko odlučuje se na tužbu jer je, kažu, kontraproduktivno. U interesu im je sa svojim korisnicima ostvariti kvalitetnu suradnju, a ionako krhak odnos tužba bi dodatno narušila, pričaju nam.

Problemi na sudu

Tek nakon tragedije u Đakovu premijer Plenković najavio je da će izmjenama Kaznenog zakona stručnim radnicima u sustavu socijalne skrbi osigurati status službene osobe, iako udruge i sindikati socijalnih radnika na taj problem godinama upozoravaju. Ipak, to bi značilo veći osjećaj sigurnosti za radnike, ali i obvezu nadležnih tijela da na prijetnje socijalnim radnicima reagiraju službenim putem, rekao je za Jutarnji list Nino Žganec, predstojnik Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkoga Pravnog fakulteta.

Boris Kovačev / CROPIX

“Osim toga, ova promjena u Kaznenom zakonu stručnim će radnicima zasigurno značiti i svojevrsno priznanje važnosti njihova položaja i djelovanja u društvu”, smatra Žganec.

A često se upravo važnost njihova rada zanemaruje, smatraju naše sugovornice. Osim što su pod svakodnevnim pritiscima korisnika te činjenice da većinu njihova radnog vremena, umjesto rada s ljudima, pojede more beskrajne papirologije i administracije koju moraju rješavati, tu je i čest pritisak sudstva.

Socijalni radnici, naime, često su pozvani da svjedoče na sudskim ročištima u slučajevima u koje je bio uključen i rad Centra za socijalnu skrb. No, iako se od njih traži da donose stručna izvješća i mišljenja, ne tretira ih se kao radnice Centra za socijalnu skrb, nego se od njih traži da svjedoče kao privatne osobe.

“Traže nas ime i prezime, ime roditelja, datum rođenja i adresu stanovanja. To sve ulazi u zapisnik i svaki naš korisnik koji je u tom sudskom postupku lijepo dobije, između ostalog, i našu privatnu adresu. Ja ne znam hoće li on meni došetati doma dok mene nema i hoće li moje dijete biti ugroženo”, govori Sanja, dok Korana dodaje kako nakon 23 godine radnog iskustva u ovom sektoru na ulaznim vratima svoga stana nema istaknuto svoje prezime.

Ponekad to pokušaju zaobići pa umjesto svoje privatne adrese ostave adresu Centra u kojem rade, ali to ne prolazi uvijek.

“Ponekad traže osobnu iskaznicu i onda sudac ili sutkinja lijepo pročita sve tvoje podatke i izdiktira za zapisnik naglas da cijela sudnica čuje. Korisnik ima uvid u zapisnik, ima moju adresu tamo crno na bijelo, a mi neka si poslije razmišljamo hoće li nas potražiti ili neće”, kaže Sanja.

Ponekad ih potraže. Jednoj je kolegici korisnik ušao u kuću i prijetio nožem, drugu je satima čekao ispred zgrade, treću je prvo došao potražiti u Centar, a kada mu je rečeno da kolegice nema odgovorio je da zna gdje živi pa će otići tamo i počupati joj kosu.

Tu su i brojni i posebno mučni slučajevi izdvajanja djeteta iz obitelji. Jednom su, prisjećaju se dvije kolegice, uz pratnju cijelog kordona interventne policije morale izaći na teren jer ih je na ulici čekalo 40-ak gnjevnih susjeda.

“Dabogda ti crklo to što si rodila! Đubre jedno! Dođi jednom bez policije pa ćeš vidjeti. Prebit ćemo te! Je... ćemo te!” samo je djelić salve psovki, uvreda i prijetnji koja ih je na terenu dočekala, unatoč policijskoj pratnji.

Policija nije mogla identificirati pojedince u masi pa nije mogla ni dalje poduzimati, a dvije socijalne radnice iduće dvije godine nisu smjele ući u to naselje.

Još jedan problem, nadovezuje se Maja, predstavlja činjenica da su socijalni radnici po sili zakona dužni biti skrbnici za osobe koje su u potpunosti ili djelomično lišene poslovne sposobnosti. To znači da trebaju obilaziti svoje štićenike, brinuti o njihovim interesima i imovini. Odgovorni su i za liječenje štićenika, iako nisu zdravstveni djelatnici. Osim što zbog količine i opsega posla sa štićenicima ni u teoriji ne stignu raditi koliko bi trebalo, još je veći problem, ističe Maja, što socijalni radnici ne mogu odbiti skrbništvo.

“Evo, kolegica koja je ubijena u Đakovu bila je skrbnica svom ubojici”, pojašnjava.

“Kad sam čula što se dogodilo, cijelo popodne sam bila nemirna. Stalno su mi kroz glavu prolazili neki moji korisnici koji su sličnog profila, imaju slične probleme i duševne smetnje”, dodaje Lorena.

Katastrofalni uvjeti

“Svi mi imamo nekog sličnog pod našim skrbništvom. Ja sam bila skrbnica čovjeku u stanju teške psihoze. Nije uzimao lijekove, bio je na slobodi i prijetio susjedima i okolini. Na kraju sam s kolegicom otišla njegovoj liječnici opće prakse s nalazom vještačenja u kojem je, između ostalog, pisalo da hoda okolo naoružan i molila je za intervenciju jer Centar ne može prisilno hospitalizirati osobu. Liječnica je, sva sreća, jedna od rijetkih koja je dobro reagirala. Pozvala je policiju i s Hitnom izašla na teren. Uspjeli su ga odvesti u bolnicu na liječenje, čovjek je zbrinut, više ne živi sam jer ne može, a kad uzima lijekove nije agresivan”, priča Sanja.

Udruge i sindikati socijalnih radnika već mjesecima, ako ne i godinama, upozoravaju na katastrofalne uvjete u kojima rade, pretrpanost poslom koji zbog potkapacitiranosti ni u teoriji ne mogu kvalitetno odrađivati u zadanim rokovima te velike i brojne nedostatke u sustavu koji i njih ograničava u radu.

Nakon tragedije na Pagu u ožujku ove godine, kada je otac s balkona bacio četvero svoje djece, situacija je dodatno kulminirala. Kako je Jutarnji izvještavao, socijalni su radnici tada više nego ikad prije počeli pisati otvorena pisma pod svojim imenom i prezimenom te jasno i konkretno govoriti o tome što sve i u kakvim uvjetima rade. Dosad, kažu naše sugovornice, nisu primijetile napredak. Štoviše, novi Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji - koji je, kako smatraju, donesen ad hoc, na brzinu i kao gotovo panična reakcija na prosvjed i inicijativu SpasiMe - pun je nedostataka.

“Uključili smo se, komentirali smo ga, argumentirali zašto mislimo da prijedlog nije dobar, a Ministarstvo nas je potpuno ignoriralo”, ogorčena je Maja koja dodaje kako Protokol nije u skladu s drugim zakonima i pravnim aktima u tom području.

U tom je dokumentu, između ostaloga, navedeno kako je dužnost Centra za socijalnu skrb “po potrebi osigurati žrtvi pružanje odgovarajuće zdravstvene zaštite”.

“Pa, nismo mi Zavod za zdravstveno osiguranje, mi uopće nemamo tih ovlasti”, upozorava Maja.

U istom je Protokolu navedeno da Centar mora “osigurati odgovarajuće resurse za zaštitu i tretman žrtve i počinitelja”.

Nepotrebna linija

“Mi da osiguramo resurse?! Mi? Ministarstvo to mora osigurati, a ne mi. Uostalom, mi čak niti ne možemo poslati čovjeka na psihosocijalni tretman jer to radi Prekršajni sud, a ne mi. To uopće nije u našoj nadležnosti”, naglašava Sanja.

Protokol, kako smatra profesor Žganec, “stvara kvalitetnu pretpostavku za postupanje u slučajevima nasilja”.

“Međutim, ostaje veliko otvoreno pitanje stvarne volje i spremnosti na suradnju različitih sustava, kao i njihova međusobnog uvažavanja”, dodaje prvi čovjek studija socijalnog rada u Zagrebu.

Iskustva naših sugovornika pokazuju da su suradnja, povjerenje i uvažavanja različitih sustava na zabrinjavajuće niskoj razini. I na to su upozoravale, no Ministarstvo Nade Murganić, kažu, nema sluha za njih.

Psihički ih je dotukla i činjenica da je otvorena telefonska linija za pritužbe na rad socijalnih radnika. To je za njih bila kap koja je prelila čašu.

“Mi nemamo telefon koji možemo nazvati za sve što se nama događa, a i da imamo, ne bismo imali vremena zvati”, kaže Vedrana i dodaje kako su se i dosad morale očitovati na niz razina kada bi se netko požalio na njihov rad.

“Ta je linija bila potpuno nepotrebna, samo se htjelo ugasiti požar i pokazati da se prividno nešto napravilo u povodu akcije SpasiMe”, smatra Lorena.

Činjenica je da je jednoj poznatoj osobi kao što je Jelena Veljača u samo mjesec dana za rukom pošlo ono što sindikatima i udrugama socijalnih radnika nije uspjelo godinama. Nije problem, govore naše sugovornice, prosvjed i podizanje svijesti da se nasilje mora prijavljivati, počinitelje hitno procesuirati, a žrtve promptno i kvalitetno zaštititi, štoviše. Problem je, drže, što Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku uvažava mišljenja i savjete laika, a na apele stručnjaka s godinama iskustva u praksi se oglušuju. Hoće li sada, nakon još jedne tragedije i najmanje jednog prerano ugašenog života, biti više prostora i sluha za mišljenja i potrebe struke, pitaju se.

Resorno je Ministarstvo za kraj ove godine najavilo novi Zakon o socijalnoj skrbi, koji bi trebao “donijeti reformske promjene kroz strukturalne i organizacijske novosti u radu sustava”. Premijer Plenković je nakon krvoprolića u Đakovu najavio “iskorake u sustavu fizičke zaštite u centrima za socijalnu skrb”. Što to točno znači, nisu otkrili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:31