Moja zemljakinja Diana Budisavljević, supruga predstojnika Kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu prof. dr. Julija Budisavljevića, zbrinjavala je progonjenje Srbe, pomagala srpskim zatočenicama ustaških logora i njihovoj djeci, a ona je i ‘zaštitnica’ hrvatskog Društva socijalnih radnika. I to je još jedan dokaz da Hrvatska nije bila potpuno ustaška i kolaboracionistička, nego duboko i uvjerljivo antifašistička i humanistička”, ispričat će Anna Maria Gruenfelder, austrijska povjesničarka i teologinja, koja već 45 godina živi u Hrvatskoj.
Razbacane kosti
Ovih dana u izdanju Srednje Europe izlazi njezina knjiga “Sustigla ih Šoa - Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)”, prva detaljno ispričana priča o 55.500 stranih Židova, koji su iz zemalja pod nacističkom vladavinom ili okupacijom, na putu u emigraciju, prolazili kroz Kraljevinu Jugoslaviju. Onih sretnijih 51.500 napustilo je Jugoslaviju prije 6. travnja 1941. godine, dok je 4000 do 5000 koji su ostali sustigao rat, njemačko-talijanska okupacija zemlje i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Njihove su kosti razbacane od Jadovna, Paga i Jasenovca do beogradskog logora Sajmište i Auschwitza.
Prava svjedočanstva
Anna Gruenfelder objašnjava kako je knjiga o židovskim izbjeglicama koji su između 1933. i 1941. godine našli utočište u Jugoslaviji - jednako kao njezina knjiga o prisilnim radnicama i radnicima iz Jugoslavije u Njemačkom Reichu - plod obiteljskih priča i sjećanja u rodnoj kući. U nekad mnogobrojnoj obitelji bilo je mnogo različitih sudbina - fašisti i antifašisti, vojnici i civili koji su se skrivali od vojske, pošli “u šumu”, među partizane u Karavankama, Dolomitima i u Kamniškim Alpama, pričalo se o tome i djeci tumačilo tko je bio dobar, a tko je bio na krivoj strani. “U mojoj se obitelji uvijek mnogo pričalo, tata je pisao kronike i složiti sve te priče i prepoznati u njima roditelje, rođake, znance bio je motiv, znatiželja i moja strast. Čim sam u Hrvatskom državnom arhivu dobila u ruke prve fascikle - fonda jugoslavenske policije s popisima ‘ilegalnih židovskih imigranata’, pa zatim sve ustaške službe, zatim u Ljubljani i Mariboru njihovu vojnu upravu, pa u Rijeci spise Questure i Prefetture, obuzele su me i strast i jeza. Radila sam na njemačkom izdanju knjige od 2008. godine i objavila je 2013. u Beču, ali odmah mi je bilo jasno da njemačko izdanje zapravo trebam prevesti na hrvatski i objaviti i ovdje, jer ovdje naprosto nisam naišla ni na jedan naslov te tematike”, priča Anna Gruenfelder.
Osobna svjedočanstva prikupljena u “Sustigla ih Šoa” dočaravaju ozračje pravoga lova na strane “uljeze”. To su, recimo, životne priče poslijeratnog književnika, odvjetnika i pedagoga Alberta Dracha, prijeratnog psihologa i predstavnika Druge bečke škole psihoanalize Manèsa Sperbera, bečkog gimnazijalca Imrea/Emmericha Rochlitza ili nesuđenog učenika Trgovačke akademije u Beču i kasnijeg izraelskog generala Roberta R. Weissa.
Imre/Emmerich Rochlitz došao je 8. srpnja 1938. u Zagreb, nakon odiseje kroz Mađarsku, jer su mu jugoslavenske vlasti odobrile tek kratkotrajnu turističku vizu za posjet rođacima. Prepriječen mu je ulazak u Jugoslaviju kroz prijelaz Gyékényes - Koprivnica, jer je kondukter uočio da mu je viza istekla pa ga je jugoslavenska policija vratila u Mađarsku. U Gyékényesu ga je mještanin, Židov upoznat s tragedijama na graničnom prijelazu, povjerio lokalnom krijumčaru, koji ga je otpratio sve do Zagreba. Rochlitz je u svojoj knjizi “Accident of Fate”, napisanoj nekoliko desetljeća nakon imigracije u Jugoslaviju, zapisnički zabilježio sve postaje “tipične” izbjegličke egzistencije Židova od 1938. godine nadalje: internaciju u jugoslavensko “mesto prisilnog boravka”, ustaški zatvor, logor Jasenovac, bijeg u Split, zatim u Hrvatsko primorje, talijansku internaciju u logorima Kraljevica i Kampor, odlazak u partizane i iskustvo sudjelovanja u NOB-u, naposljetku bijeg iz partizana u južnu Italiju, pod zaštitu saveznika. U partizanima se upoznao s komunizmom, s njegovim idealima i s “realnim komunistima” - dovoljno da se odluči na smioni bijeg, jer bi ga i u NOB-u njegovo židovstvo moglo stajati glave.
Povijesne predrasude
I Manès Sperber našao je 1934. utočište u Zagrebu, nakon što ga je u Berlinu SA uhitio u uličnoj raciji na komuniste. Sperber nije bio klasični imigrant, nego je Jugoslaviju izabrao jer je ta država od 1933. do 1937./1938. godine bila relativno gostoljubiva zemlja za progonjene Židove. Došavši u Zagreb, nije se našao u potpuno stranom gradu; poznavao je Zagreb, njegove pisce, umjetnike, psihologe i komuniste. Otkad je 1929. godine predavao intelektualnim kružocima individualnu psihologiju svojega učitelja, imao je krug prijatelja i štovatelja, baš kao i protivnika, ali je Jugoslaviju napustio već 1935. i odletio u Pariz, gdje je trebao raditi u uredu Informbiroa za zapadnu Europu. Sperber je svoj boravak u Zagrebu iskoristio za političke kontakte s ilegalnim komunistima. Učio je od njih, pomalo se udaljavao od svoje političke opcije, produbljivao sumnje i stekao iskustva što će ih sažeti u esejima o korijenima tiranije i nasilja. U Zagrebu se družio s ljevičarskim umjetnicima i intelektualcima, pa tako i s Miroslavom Krležom i Augustom Cesarcem. “Sustigla ih Šoa” pokazuje kako je antisemitizam postojao i u državama u kojima nije bilo nacizma.
“Predrasude prema Židovima u kršćanskim su zajednicama uvijek postojale i lako su se dale instrumentalizirati, kad je trebalo neutralizirati trgovinske konkurente, kao u Sloveniji češke Židove koji su bili glavni osnivatelji tekstilnih tvornica, tvornica papira, tehničkih inovacija. Vidjela sam kako malo treba da se od gospodarskog rivalstva prijeđe u osobno neprijateljstvo, kako brzo ljudi zaboravljaju suosjećanje s ugroženim imigrantima, tako da će bez razmišljanja zagovarati zatvaranje granica, bez obzira na to što nekome mogu donijeti progon i smrt. U Jugoslaviji je antisemitizam i odbojnost prema židovskim imigrantima potican od vrha, činovništvo i birokrati bi ga provodili i širili, a mase - mnogi, ne svi - spremno su ga prihvatile. No više od 110 hrvatskih pravednika među narodima, nekolicina slovenskih, srpskih i albanskih, jer Albanci su se vrlo humano ponosili prema ugroženim Židovima, svjedoče kako su među priprostim ljudima, baš kao i među obrazovanima, ti pravednici imali vrlo jasne kriterije i razvijenu savjest i znali su što im je činiti”, drži Anna Gruenfelder.
Ali Drugi svjetski rat - pokazuju dokumenti koje je koristila autorica - doveo je do podjednakog istrebljenja domaćih i gostujućih Židova na južnoslavenskim prostorima. Do svibnja 1942. godine Srbija je bila “očišćena od Židova” i postala Judenfrei i zato što su Židovi nakon njemačkog napada masovno bježali u Dalmaciju, ne bi li uhvatili brodove za odlazak iz Jugoslavije. U Beogradu se tada razvijala prava industrija “izrade dokumenata” - što talijanskih, što mađarskih. Split, sa svojih 200 Židova, odnosno oko 480 domaćih Židova u trima dalmatinskim gradovima, Zadru, Šibeniku i Splitu, pružao je već u ljeto 1941. utočište za više od 3000 židovskih izbjeglica.
Istodobno, odmah nakon proglašenja NDH ustaška vlast donijela je zakone koji su suzili slobodu kretanja kako domaćim, tako i stranim Židovima, kojima je zabranjeno napuštanje mjesta boravka i prebivališta i morali su se registrirati. Ustaški povjerenik za grad Zagreb Božidar Cerovski donio je 10. svibnja 1941. odluku o obveznom registriranju, koja je stupila na snagu dva dana kasnije, a za neodazivanje vlast je zaprijetila upućivanjem u koncentracijski logor. Osobe uhvaćene da skrivaju neprijavljene Židove morale su računati s prijekim sudom, koji je uveden već 17. travnja 1941. godine.
Stepinčeve molbe
Dokumenti iz tog vremena puno govore i o ponašanju nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Nadbiskupu blizak zagrebački Židov Amiel Shomrony tvrdio je da pomoć nisu primali samo pokršteni, nego i Židovi po vjeri: bilo da su svećenici s dobrim vezama s pripadnicima ustaških organizacija posredovali radi izdavanja dozvola boravka ili izuzimanja iz primjene rasnih zakona, bilo da se radilo o materijalnoj pomoći. Na Stepinčeve molbe za zaštitu pojedinaca ustaške su vlasti reagirale različito od slučaja do slučaja - nadbiskup naprosto nije uživao toliko utjecaja. U propovijedima je jasno osuđivao “-izme”, no tek 1943. godine, u jednom slučaju zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika Zagrebačke nadbiskupije, uhićenih zbog neprijateljskih i protuhrvatskih izjava, javno je osudio i manifestaciju rasizma i nacionalizma - koncentracijski logor Jasenovac.
Za Annu Marie Gruenfelder, u zbrinjavanju i pomoći stranim izbjeglicama nadbiskup Stepinac je nezaobilazan i zaista je pomagao i financijski i osobnim vezama, intervencijama; do 1941. godine on je imao i utjecaj - u ustaškom režimu mogućnosti su mu bile ograničene, a i njegovo kolebanje između podrške “samostalnoj državi Hrvatskoj” i osude ustaškog režima opterećivalo ga je i učinilo slijepim pa je tek principijelno osudio deportacije i logore, no samo kao molbu da se deportacije provode “humano”.
Hrabra Terezija
“Nadbiskup Stepinac osnovao je poseban ured za to, surađivao s njemačkom zakladom (Raffaels-Verein) koja je izvjesno vrijeme još mogla pomagati novčano i administrativno odlazak Židova u egzil. Ali i ljubljanski biskup Rožman nije uskratio pomoć, što mu je bilo moguće jer je imao dobre odnose s talijanskim gubernatorom Emilijom Graziolijem. U kontekstu pomoći Stepinca stranim Židovima moram spomenuti gospođu Tereziju Škringer koja je vodila prihvatni ured za izbjeglice na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Ona je zamalo završila u nacističkom koncentracijskom logoru i zato je nepravedno da se u raspravama o nadbiskupu Stepincu ne spominje ta hrabra žena koja treba dobiti svoj spomenik”, smatra gospođa Gruenfelder.
Ali u “Šoi” se vidi kako ni partizanski pokret nije bio imun na antisemitizam. Svjedok neprijateljstva mnogih partizana prema Židovima bio je bečki gimnazijalac Imre Rochlitz, koji je 1938. godine kao 13-godišnjak došao u Zagreb i pohađao ovdašnju gimnaziju, a onda je sa sedamnaest godina, uhvaćen u pokušaju bijega iz NDH, završio u Jasenovcu. U tom masovnom umiralištu postao je grobar, ali je oslobođen zahvaljujući sretnoj okolnosti. Rochlitzov stric, koji je također zatvoren u Jasenovcu, u mladosti je bio studijski “komrad” Glaisea von Horstenaua u Terezijanskoj vojnoj akademiji. Von Horstenau je intervenirao i ustaše su ih pustili na slobodu. Imre je nekako pobjegao u Split, zatim u Primorje, preživio talijanske logore u Kraljevici i Kamporu te se nakon kapitulacije Italije pridružio partizanima. No zbog njihova antisemitizma promijenio je svoje židovsko ime i prezime, pa je Imre Rochlitz postao Mirko Roglić.
“Nije me to iznenadilo jer su se u partizane, što pod prisilom, što iz oportunizma ili nesnalaženja, slijevali ljudi koji su se htjeli osigurati ili kupiti odstupnicu kad su vidjeli da je ustaško-njemačko savezništvo poraženo. Neki su partizansko ratovanje koristili za ono što su kasnije partizani pretvorili u zakon i društveni poredak: pljačke, otimačine, sve pod krinkom ‘oduzimanja imovine od narodnog neprijatelja’. Mnogi su ljudi u partizane ušli sa svojim predrasudama i ‘neprobavljenim’ ideološkim dilemama”, zaključak je Anne Gruenfelder.