Na Valentinovo, 14.2.1990., jedna od prvih digitalnih kamera na svijetu nalazila se oko šest milijardi kilometara daleko od Zemlje. Dugačka oko pola metra i teška 22 kilograma, imala je rezoluciju od tek 800x800 piksela (danas bi rekli 0,64 megapiksela), i mogla je uslikati jedino crno-bijele fotografije.
Tada su već postojale znatno bolje i naprednije digitalne kamere, veće rezolucije, koje su fotografirale u boji, no ova kamera, nazvana Imaging Science Subsystem, u tom je trenutku već bila stara više od 13 godina. Zadnji put je bila na Zemlji 1977. godine, a potom se vinula ka zvijezdama.
Proletjela je kroz asteroidni pojas, poslala nezaboravne fotografije Jupitera i Saturna, njihovih prstenova i mjeseci, i do Valentinova 1990. bila je udaljenija od Sunca nego Pluton, tada još planet.
Kamera je dugačkim kranom bila spojena na svemirsku sondu Voyager 1, koja je nakon prolaska Jupitera postala najbrži predmet izrađen ljudskom rukom. Nakon 13 godina bio je toliko daleko da je i Sunce izgledalo kao samo još jedna od zvijezda. Kada bi, primjerice, Rimčev Concept_One krenuo na isti put svojom najvećom brzinom, 355 km/h, bez pauza i prekida, trebalo bi mu oko 1928 godina.
Izvor energije na Voyager sondama su radiotermalni generatori, koji neprekidno proizvode električnu energiju uz pomoć raspada radioaktivnog plutonija, no svake godine rade je sve manje. Grijač na kameri trošio je mnogo energije, a Voyager 1 je 1990. bio toliko daleko od bilo čega što bi imalo smisla fotografirati, da su inženjeri odlučili ugasiti kameru kako bi sondi ostalo energije za druge, znatno korisnije instrumente.
Portret
No, prije gašenja kamere, na nagovor legende astronomije Carla Sagana, voditelji misije naložili su sondi da uslika seriju fotografija - sve planete Sunčevog sustava koje je mogla vidjeti s mjesta na kojem se nalazila.
Voyager 1 uslikao je Jupiter, Zemlju, Veneru, Saturn, Uran i Neptun. Merkur je bio preblizu Suncu da bi ga se moglo vidjeti, Mars je bio većinom u sjeni s mjesta na kojem se nalazio Voyager, i kamera ga nije mogla pronaći, a Pluton je bio premali i predaleko od Sunca da bi ga se moglo uslikati.
Ta serija fotografija nazvana je “Obiteljski portret” - sastoji se od 60 fotografija na kojima se nalazi šest planeta i veći dio pozadine koja ih povezuje. Najpoznatija od fotografija je fotografija Zemlje, takozvana “Blijeda plava točka” (Pale Blue Dot).
Blijeda plava točka
S udaljenosti od oko 6 milijardi kilometara, Zemlja je na fotografiji veličine tek jednog piksela, i nalazi se u zraci sunčeve svjetlosti. Na fotografiji koja je obišla svijet, točka koja predstavlja Zemlju je svjetloplave boje.
“Pogledajte tu točku,” rekao je tada Sagan. “To je ovdje. To je dom. To smo mi. Svi koje volite, svi koje znate, svi za koga ste ikad čuli, svako ljudsko biće koje je ikad bilo, proživjelo je svoje živote ovdje.”
Veselje
“Svo naše veselje i sve naše patnje, tisuće religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i sakupljač, svaki heroj i kukavica, svaki stvoritelj i razarač civilizacija, svaki kralj i kmet, svaki zaljubljeni par, svaka majka i otac, dijete puno nadanja, izumitelj i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka ‘superzvijezda’, svaki ‘vrhovni vođa’, svaki svetac i grešnik u povijesti našeg roda živjeli su tamo - na zrncu prašine u zraci sunčeve svjetlosti.”
Povodom tridesete godišnjice povijesne fotografije - i dan danas najudaljenije fotografije planeta na kojem živimo - inženjer Kevin Gill iskoristio je moderne programe i algoritme za procesiranje fotografija kako bi “Blijedoj plavoj točci” udahnuo novi život.
I originalna verzija, koja je obišla svijet, bila je rezultat obrađenih podataka. Kako je Voyagerova kamera bila crno-bijela, standardna praksa pri fotografiraju bila je da se uslika tri ili više fotografija, te da se ispred svake postavi filter u različitoj boji. Voyager bi poslao neobrađene podatke s filtriranih fotografija natrag na Zemlju, gdje bi ih NASA-ini znanstvenici kombinirali u jednu fotografiju u boji.
Gill je iskoristio originalne, neobrađene podatke, kako bi bolje izbalansirao kanale boja, kako bi fotografija izgledala oštrija, te kako bi zraka svjetlosti na fotografiji bila bijele boje. Konačan rezultat znatno je bliži prizoru kakvog bi ga vidjelo ljudsko oko, da se kojim slučajem našlo daleko iza najdaljeg planeta u Sunčevom sustavu.
BROJKE
800x800 piksela - rezolucija kamere
22 kilograma - težina kamere
50 centimetara - duljina kamere
6 milijardi kilometara - udaljenost od Zemlje
13 godina - koliko je Voyager putovao do tada
42 godina - koliko dugo sad već putuje