Hoće li, bezmalo, nakon gotovo tisuću godina (Velika šizma iz 1054. godine) doći do novog epohalnog i ultimativnog crkvenog raskola, ali ovaj put samo u pravoslavnoj zajednici? Naime, evo čak 964 godine bilo je sve tako lijepo i raspoređeno. No, zapuhali su novi politički vjetrovi koji su iznjedrili i krizu unutar institucije koje već više od dvije tisuće godina određuje i arbitrira u kulturološkim i tradicijskim vrijednostima. Pravoslavlje je na korak od “revolucionarne” situacije koja ne samo da donosi raskol, nego čak zloguko najavljuje crkvene sukobe.
Naime, carigradski patrijarh Bartolomej (Varfolomej) najavio je da će “uskoro” potpisati “tomos” (crkveni akt kojim Sinod priznaje autokefalnost (neovisnost)) neke pravoslavne crkve Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevskog patrijarhata (UPC KP). To je izazvalo neviđeni gnjev i reakciju, ne samo u Ruskoj pravoslavnoj crkvi (RPC), već i u Rusiji, jer je to ne samo crkveno-vjersko pitanje, nego prije svega političko i međuetničko. A kako bi taj “presedan” mogao biti ključ i za posljedično davanje autokefalnosti, za sada također nepriznatima Makedonskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, uznemirila se i Srpska pravoslavna crkva (SPC) te su se zatresli temelji pravoslavlja.
Patrijarh dao, patrijarh uzeo
Riječ je o tome da je Ukrajina i službeno, preko svojih državnih i crkvenih tijela, zatražila priznanje autokefalnosti od patrijarha Bartolomeja, a u travnju je zbog toga u Istanbulu bio i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko. Patrijarh Bartolomej pokazao je razumijevanje te započeo postupak priznanja, a u Ukrajinu su, baš ovih dana, stigla dva njegova izaslanika egzarha - arhiepiskop panfilijski Danilo i episkop Edmontona Ilarion, koji će dati konačni pravorijek. S obzirom na to da je cijela Ukrajina, pod crkvenom jurisdikcijom RPC-a, a Ukrajina i Rusija su u gotovo otvorenom “ratnom stanju” - zbog aneksije Krima, oružanih sukoba na istoku Ukrajine i osnivanja proruskih paradržavnih tvorevina, to je postalo prvorazredno političko pitanje koje bi moglo dodatno zaoštriti odnose dviju država i naroda.
Petro Porošenko drži govor u ukrajinskom parlamentu
Stvar je u tome da je, još 1686. godine, upravo carigradski patrijarh dao na “crkvenu upravu” RPC-u - Ukrajinu. U RPC-u pozivaju da je Ukrajina “kanonski teritorij RPC-a”, a iz ureda carigradskog patrijarha kažu da je tek “dobila pravo vlasništva”, ali je onda “anektirala”. RPC prijeti Bartolomeju da bi Carigradsku crkvu mogao proglasiti “raskolničkom” i raskinuti s njom “liturgijsku zajednicu”, ali i priznati nepriznatu Tursku pravoslavnu crkvu, koja okuplja tek kakvih par stotinjak vjernika.
Tamo je osnovana Ukrajinska pravoslavna crkva moskovskog patrijarhata, danas je na njenom čelu mitropolit Onufrij, ali je, nakon što se raspao SSSR, neovisna Ukrajina 1992. godine proglasila svoju Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevskog patrijarhata, koju danas vodi patrijarh Filaret. Glavne pravoslavne crkve nisu priznale UPC i proglasile su je nekanonskom, otpadničkom, samoproglašenom i “raskolničkom”. A u vezi s mogućim priznanjem, iz RPC-a su otvoreno poručili da se Bartolomej igra s jedinstvom pravoslavlja te da će mu najmanje polovica od 300 milijuna pravoslavnih vjernika okrenuti leđa u tom slučaju.
- Bartolomej je zakoračio na ratnu stazu, poručili su mu iz RPC-a. - Ako carigradski patrijarh provede do kraja svoj podli i podmukli plan autokefalnosti, mi u RPC-u nećemo imati druge mogućnosti nego da prekinemo odnose s Carigradom - kazao je mitropolit volokolamski Ilarion, inače zadužen u RPC-u za međunarodne međucrkvene veze.
Mitropolit Ilarion čak je carigradskom patrijarhu poručio da će biti “odgovoran pred Božjim sudom i poviješću” te da “više neće imati nikakvo pravo tražiti liderstvo u pravoslavnom svijetu”. Naime, Bartolomej je 232. arhiepiskop Carigrada - Novog Rima te vaseljenski patrijarh, koji je “prvim među jednakima”, odnosno neka vrsta pravoslavnog pape. U Rusiji je to već danima top tema svih medija, gdje se želi sve prikazati kao “antiruska politika”, “nasilno odvajanje Ukrajinaca od najbližeg bratskog naroda” te kao “američki rusofobni projekt kojim se želi izazvati pravi rusko-ukrajinski sukob velikih razmjera, kojim se ta dva bliska naroda žele posvađati i učiniti neprijateljskima”.
U Rusiji dodatno smatraju da je ovo ista ona politika koja je stvaranjem Ukrajinske grko-katoličke crkve željela napraviti raskol u rusko-ukrajinskom korpusu, a neki ukrajinski analitičari smatraju da će nakon autokefalnosti mnogi “unijati” pristupiti UPC-u. Treba napomenuti da je najveći sukob između Vatikana i RPC-a upravo na liniji Ukrajinske grkokatoličke crkve, koja okuplja oko 4,5 milijuna vjernika, uglavnom u zapadnim dijelovima Ukrajine.
Samorealizacija nacije
Zašto su Ukrajinci sada pojačali zahtjeve? Pa, prilično logično. Svaka pravoslavna zemlja nastoji imati svoju “državnu crkvu”, drugo, ovakvo stanje, s obzirom na napetosti između Rusije i Ukrajine, onemogućuje daljnje formiranje i samorealizaciju ukrajinske nacije koja je, i zbog utjecaja RPC-a, bila izložena otvorenoj rusifikaciji, a Crkva je bila jedna od glavnih poluga tog procesa. - Mi gradimo svoju naciju i državu, zato nam treba UPC - kaže ukrajinski politolog Vasilj Vakarov. Ukrajinci žele osnažiti vlastiti nacionalni identitet, koji se baš pod utjecajem aneksije Krima i rata na Donbasu, doživljava svoj, ponekad i krivi, revival.
Naime, Ukrajinci su bili, kako je to slikovito objasnio ukrajinski pisac Oleksandr Irvanec, podvojenog nacionalnog identiteta - pola je nacionalno određenje svodilo na “mi nismo Rusi”, a druga polovica - “mi smo zamalo Rusi”. Danas se situacija mijenja i stvara se “nova ukrajinska nacija”, ali na ponekad krivim temeljima antirusizma te često nepotrebno pozivanje i naslanjanje na ukrajinske nacionaliste iz vremena Drugog svjetskog rata koji nose teret kolaboracije s nacistima.
Za ukrajinskog sociologa Jevgenija Kopatka “autokefalnost je završni projekt protjerivanja ruskog utjecaja iz Ukrajine, zato je to za Moskvu tako bolno i stoga ne čudi njezina žestoka reakcija”.
No, s druge strane, jasno je da je ovo i jak predizborni argument predsjednika Petra Porošenka, koji je poprilično izgubio na popularnosti, a ovo bi mu sigurno ojačalo poziciju i bio adut da je nešto konkretno napravio.
Sukobi u Ukrajini zbog toga već traju. Iz RPC-a su objavili kako su “raskolici” uzurpirali i oteli oko 50 hramova, a ne prezaju ni od nasilja da onemoguće svećenika iz “Moskovskog patrijarhata” da obavljaju liturgiju te prijete vjernicima. Prema nekim istraživanjima, samo 31 posto Ukrajinaca podržava autokefalnost, što je argument Moskve da vjernici zapravo ne žele “svoju” Crkvu. No, ovim ne prestaju problemi pravoslavlja.
Naime, u redu za priznanjem već stoje Makedonci i Crnogorci, čiju je autokefalnu i kanonsku Crkvu ukinuo kralj Aleksandar 1920. godine te svu imovinu i vjernike predao SPC-u. Prizna li Bartolomej Makedonsku pravoslavnu crkvu (MPC), koju vodi arhiepiskop Stefan Veljanovski, doći će do raskola u pravoslavlju, plasirano je upozorenje iz Beograda i Moskve. Bio je to odgovor na Bartolomejevu odluku, kada je početkom lipnja prihvatio zahtjev Makedonske pravoslavne crkve - Ohridske arhiepiskopije da pregovara s ostalih pravoslavnim crkvama o priznanju.
Vaseljenska patrijaršija je 30. svibnja izdala službeno priopćenje prema kojem tamošnji Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije. Dodali su i da je patrijaršija dobila pismo premijera Zorana Zaeva u kojem on traži pomoć i podršku za rješavanje problema, uz zaključak da je “Sveti sinod Vaseljenske patrijaršije odlučio poduzeti neophodne korake, u skladu sa suverenim pravima, historijskim i kanonskim obavezama i privilegijama prvoprijestolne Vaseljenske patrijaršije”.
Stav Vaseljenske patrijaršije izazvao je pobunu u vrhu SPC-a, premda je od 1767. godine turska državna vlast na zahtjev carigradskog patrijarha Samuila ukinula Ohridsku arhiepiskopiju pa je sve do 1920. prostor današnje Makedonije, odnosno tamošnji vjernici i njihova Crkva, bio pod Carigradom. No, sve se zakompliciralo nastankom Kraljevine SHS. Sveti sinod Vaseljenske patrijaršije je posebnom odlukom od 19. ožujka 1920. usvojio i odobrio da se sve eparhije koje su se našle u novoj kraljevini oslobode dotadašnje vlasti i pripoje autokefalnoj ujedinjenoj Pravoslavnoj srpskoj crkvi.
Izdan je tomos broj 1149 kojim se priznaje odvajanje od Vaseljenske patrijaršije i pripajanje niza eparhija Srpskoj crkvi: skopske, raško-prizrenske, veleško-debarske, pelagonijske, prespansko-ohridske, poleanske, dio eparhije vodenske, eparhija strumička, dabro-bosanska, hercegovačko-zahumska, zvorničko-tuzlanska, banjalučko-bihaćka i pripajanje-prisjedinjenje autokefalnih crkava Karlovačke, Crnogorske i dviju dalmatinskih eparhija bokokotorsko-dubrovačku i dalmatinsko-istarsku s Pravoslavnom crkvom Srbije u jednu autokefalnu ujedinjenu SPC Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Zauzvrat, Vlada SHS obvezala se “pomoći“ Carigradsku crkvu s milijun i pol zlatnih franaka.
U Kijevu su održani veliki provladini skupovi kao podrška predsjedniku Petru Porošenku koji je od Bartolomeja zatražio priznanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve
Niški sporazum
Ali već 1945. učestali su zahtjevi za formiranjem autokefalna MPC-a, a Sveti arhijerejski sabor SPC-a je 1959. načelno prihvatio “oblasnu crkvenu autonomiju u Makedoniji, uz uvjet da se ‘ustav MPC-a’ ispravi i usuglasi s općim kanonskim odredbama i ustavom SPC-a”. No, MPC je proglasio autokefalnost u srpnju 1967. godine, ali je ostala nepriznata u pravoslavnom svijetu. SPC inzistira da MPC može dobiti autokefalnost samo uz njezinu suglasnost, a bez toga ima status raskolničke Crkve.
Iako je 2002. godine u Nišu postignut načelan dogovor o koracima koji bi doveli do prevladavanja raskola, MPC je naknadno odustao od provođenja niškog sporazuma. SPC kao jedinu kanonsku crkvu priznaje samo novostvorenu Ohridsku arhiepiskopiju na čelu s arhiepiskopom Jovanom Vraniškovskim, što prihvaćaju i sve ostale pravoslavne crkve.
Zato je episkop bački Irinej u ime SPC-a rječito upozorio Bartolomeja da ne pomišlja podržati Makedonce: “I da, ne daj Bože, postoji sklonost svesvetog patrijarha Bartolomeja ka nekakvom jednostranom i samovlasnom presuđivanju u slučaju skopskog i ukrajinskog raskola, ona bi bila izraz velike zablude, velika duhovna greška i, sa stanovišta ustrojstva pravoslavne crkve i kanonskog prava, potpuno ništavna. Kada bi i došlo, pod političkim ili drugačijim pritiscima i poticajima, ona bi izazvala odlučno neslaganje i protivljenje, ne samo u slavenskom pravoslavnom svijetu, nego i širom pravoslavlja”, rekao je Irinej.
Koliko je komplicirana situacija na pravoslavnom dijelu Balkana, pokazao je podatak da, dok Bartolomej podržava nezavisnost Makedonske crkve, istovremeno je protivnik Crnogorske, koja je dugo vremena bila autokefalna. A opet je, prije nekoliko godina, izjavio u Podgorici kako “nije dozvoljeno i za osudu je i neprihvatljivo da neka lokalna crkva sama sebe proglašava autokefalnom”.
Tema za psihijatriju
Samo što je CPC, sa sjedištem na Cetinju – bio autokefalan sve do 17. lipnja 1920. godine, kada je ukinuta dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića. Za Crnogorce nema dvojbe je li CPC u prošlosti bio autokefalan. Napokon, Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu (koja sada ne želi priznati CPC), 19. ožujka 1920. godine donio je već spomenu odluku kojom je dao blagoslov na pripajanje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi određenih eparhija, gdje je precizirano:
“U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska”.
CPC je obnovljen 1993., što je SPC diglo na stražnje noge. Tako je ultra borbeni mitropolit Amfilohije Radović objavio da je “osnivanje CPC-a tema za psihijatriju”.
Možda Bartolomej priznaje vlast SPC-a u Crnoj Gori, međutim, sadašnja crnogorska vlast priprema novi Zakon o vjeroispovijesti, koji predviđa da sjedište vjerske zajednice koja je registrirana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori. I još gore po SPC koja je vlasnik ogromnog broja nekretnina: “vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su sagrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. prosinca 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore”. Što će reći: državno vlasništvo, a ne SPC-a.
Onda je početkom godine arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo u božićnoj poslanici pozvao državne institucije da riješe crkveno pitanje i “vrate crkve i manastire CPC-u”. Prema njegovim riječima, “Srpska crkva vjerna je samo Srbiji, zemlji matici, dok Crnu Goru doživljava kao privremeno državno rješenje nametnuto silom. Uslijedio je odgovor Amfilohija, koji je poručio da “nema te vradžbine kojom se Srpska crkva može lišiti srpskog duha. Zato nije mudro niti ljudski da se Crnogorcima negira pravo na puni vjerski, nacionalni i kulturni iskaz, a kamoli da nam se otima crkvena imovina i baština”.
A s obzirom na stalna srpska posezanja, osobito posljednjih mjeseci kada su u Beogradu Crnu Goru usporedili s NDH zbog svog odnosa prema tamošnjim Srbima te zbog napada na crnogorsku neovisnost i identitet, i Crnoj Gori je samostalna Crkva, kao i Ukrajincima i Makedoncima, važna za jačanje nacionalne i državotvorne svijesti.