KRITIČARKA MAGAZINA POGLEDALA JE DVIJE BEOGRADSKE PREDSTAVE Kada je vrhunsko kazalište srpsko, a ipak kao naše

Kerempuhovi Dani satire Fadila Hadžića svake godine u lipnju zatvore kazališnu sezonu s nekoliko sjajnih regionalnih gostovanja. Najpopularnije su beogradske predstave, običaj je da se rasprodaju u nekoliko dana. Ovaj nam je put izbornica Željka Turčinović s Beogradskim dramskim i Jugoslovenskim dramskim pozorištem u posjet dovela naše domaće, ovdašnje: dramskog pisca Matu Matišića i redatelja Bobu Jelčića. Gledali smo Matišićevu dramu “Ničiji sin” u režiji Marka Misirače u Beogradskom dramskom pozorištu i režiju Bobe Jelčića u JDP-u, “Zašto je poludeo gospodin R” prema istoimenom filmu Reinera Wernera Fasssbindera iz 1970.

Osjećaj je neobičan, kao da se gledate u iskrivljenom ogledalu. Ne svjetsko, a naše, kako kaže reklama za novosadsko MB pivo, nego srpsko, a naše. Pogotovo žulja kad gledate velikog Miodraga Krivokapića u ulozi hrvatskog nacionalista, sveučilišnog profesora i bivšeg političkog zatvorenika Izidora, koji se kandidira za Sabor i za to koristi tragediju vlastitog sina, koji je na bojištu ostao paraliziran. Glumci su sjajni, a predstava napeta do zadnjeg časa, ali ne možete se prestati pitati zašto ovaj važan dramski tekst Mate Matišića, koji nas se i danas toliko tiče, možemo vidjeti samo u izvedbi Beogradskog dramskog pozorišta, jer svoju nemamo?

Provokativan tekst

Pa smo tako u Kerempuhu gledali srpske glumce u ulozi traumatiziranih hrvatskih branitelja, kojima se vraćaju strahote koje su preživjeli u logoru kad čuju taktove “Tamo daleko”. Osjećaj je nelagodan, i grebe: kako to da beogradski intendant u toj siromašnoj, zgaženoj Srbiji sebi može dozvoliti provokativan tekst na temu hrvatske stvarnosti, a ovi zagrebački ne mogu? Ili se usude tako rijetko. “Ničiji sin” tematizira devedesete, vrijeme prevrata, i za naše pojmove jako hrabro secira nacionalističku scenu očeva domovine, bivših partijaša koji su političkim robijanjem stekli politički kapital koji su unovčili devedesetih.

Arsen Anton Ostojić po toj je Matišićevoj drami snimio film s Alenom Liverićem i Mustafom Nadarevićem, koji je 2008. u Puli osvojio pet zlatnih Arena. “Ničiji sin” u kazalište jedva da je primirisao: Vinko Brešan postavio ga je 2006. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, i to je bilo to. Druga dva dijela Matišićeve “Posmrtne triologije” postavljena su u Zagrebu, “Žena bez tijela” 2012. u Zekaemu i “Sinovi umiru prvi” 2008. u Gavelli. Ne i “Ničiji sin”. Trebali su nam doći iz Beograda da nam pokažu onu Hrvatsku koju mi ne želimo vidjeti. Gledajući Miodraga Krivokapića i Danicu Ristovski u Matišićevoj drami o izdaji i lažnim idealima, čovjek ima osjećaj da nam Srbi ovako vraćaju za Frljića, koji im je predstavom “Zoran Đinđić” 2012. usred Beograda pljunuo u lice. Da, kazalište nam je kukavičko, kultura nam je kukavička, Krleža namiguje iz groba.

Dvije beogradske predstave hrvatskih autora prikazane dva dana zaredom u Satričkom kazalištu Kerempuh nameću se zajedničkom čitanju, kao “prije” i “poslije”. Prva, “Ničiji sin” BDP-a, smještena u sredinu devedesetih, obračunava se s naslijeđem jednog totalitarnog sustava iz kojega smo se tek izvukli, a druga je gorki uvid u ono što živimo danas. U prvom slučaju to je represivni, autoritarni sustav u kojem se vlada pendrekom, grubim ucjenama i političkim ubojstvima, gdje svatko svakoga prisluškuje i cinka. U drugom slučaju, ovom današnjem, vlada se jednako općim, ali teže uočljivim nasiljem.

Više nema zatvora i premlaćivanja, ali sistem se jednako uspješno održava strahom, strahom za goli život. U “Ničijem sinu” sustav počiva na milicajcu, zatvorskom čuvaru i mučitelju Simi (sjajan Aleksandar Alač), koji odlučuje koga će baciti kroz prozor, a tko će preživjeti u muci samice. Čuvar sistema u predstavi JDP-a Bobe Jelčića po Fassbinderu je direktor, čiji lik utjelovljuje Branko Cvejić koji je bio dugogodišnji direktor JDP-a. Šef kompanije danas je mjera svih stvari, onih koji jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.

Riječ je o dvije potpuno drukčije i na drukčiji način uspjele predstave: “Ničiji sin” Marka Misirače staromodan je komad, gdje se prelaz iz scene u scenu označava zamračivanjem. Rukopis Bobe Jelčića suvremeniji je i manje doslovan, a ono što im je zajedničko su izvrsni glumci. Beogradski glumci kao da zauzimaju više prostora na sceni od zagrebačkih, autoritarnije gledateljima nameću svoj svijet.

U prvom slučaju, imamo Matišićevu hrvatsku priču doslovno preslikanu, tako da beogradski glumci gotovo bez ijedne greške koriste ijekavicu. U drugom slučaju Bobo Jelčić i dramaturginja Nataša Govedarica prilagodili su Fassbinderovu njemačku priču iz 1970., koja odlično funkcionira kao dijagnoza ovoga što danas imamo u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, a to je sirovi kapitalizam u onoj fazi u kojoj sindikat još nije izumljen, jer ga se doživljava kao relikt socijalizma, a zakonski propisi tek su birokratska korupcijska gnjavaža koja ograničava korporacije u njihovu prirodnom pravu.

Fassbinderov film

U prvom slučaju scenografija je građanska, a u drugom se priča odvija na razvalinama socijalističkog naslijeđa. Hrvatski nacionalisti iz “Ničijeg sina” žive u tzv. građanskom stanu, nacionaliziranom stanu Židova ili klasnih neprijatelja u koje su iza 1945. useljeni novi podobni stanari. Glavnina hrvatske nacionalističke elite s početka devedesetih ionako se regrutirala iz kruga ražalovanih partijskih kadrova, bilo da su prošli zatvor ili ne. Kod Bobe Jelčića riječ je o deklasiranom socijalizmu.

Upečatljivu scenu potpisuje Aleksandar Denić, beogradski scenograf s velikom njemačkom karijerom: u prvi mah se čini evo opet soc-kiča, ali ljepotica natapirane kose ne reklamira perilicu za suđe, nego sudoper, običan sudoper. A nije ni posebno lijepa, prije primjerak izmučene radne žene. Svaki put kad gospodin R. (izvanredni Boris Isaković) uključi televizor, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić drži jedan od svojih govora. Još govor ili dva, još malo Kosova i svađe u regiji, pa ćemo slaviti što imamo tekuću vodu.

Fassbinderova zgađenost malograđanskom normalnošću iz vremena njemačkog gospodarskog čuda rađa čudnovate plodove kad je se presadi kod nas. Fassbinderov Herr R. je 30-godišnjak, ovdje je to 52-godišnji Boris Isaković, pogubljen poludepresivan tip koji radi u arhitektonskom birou i nada se promaknuću. Duboko tjeskoban, Isakovićev lik je žrtva paljenica novog sustava. Mi vidimo da je otpisan, mlađi kolege su veseli, a šef distanciran, no on to odbija vidjeti. I dalje se nada. Ono što je kod Fassbindera trulo, kod nas je gotovo pa subverzivno: otkud ti ideja da pukim radom i ulagivanjem šefu možeš napredovati? Znao sam da će se težak rad jednom isplatiti, izgovara Isaković, a balkanskom gledatelju sasvim je jasno: ovaj je puko ko kokica.