KAKO SE U JAVNOM PROSTORU UKORIJENILA PREDOŽBA O USTAŠAMA KOJI NISU BILI ZLOČINCI Stručnjaci objašnjavaju u čemu zapravo leži problem

Moj je djed bio ustaša, ispalio je, ničim izazvan, ali s jasnim političkim motivom, bivši predsjednik Vlade i tadašnji čelnik SDP-a Zoran Milanović u kolovozu 2016. godine, u jeku žestoke predizborne kampanje na HTV-ovu sučeljavanju sa šefom HDZ-a Andrejom Plenkovićem.

Realno, motiv zbog kojeg je Milanović baš uoči parlamentarnih izbora javnosti prvi put otkrio svog djeda ustašu najlakše je pronaći u pokušaju dodvoravanja dijelu desnog biračkog tijela.

Lijevi birači ostali su ako ne šokirani, onda barem iznenađeni zbog njegova istupa. Iznenadnim otkrivanjem djeda ustaše iznenađen je bio i naš kolega Robert Bajruši, koji je 2011. pripremajući neautoriziranu biografiju šefa SDP-a, od Milanovića doznao iscrpnu povijest njegove obitelj još od sredine 19. stoljeća. Kaže kako tada, govoreći o svom djedu, Milanović nikad nije spomenuo njegovu ustašku epizodu. “Opisao ga je u jednoj jedinoj rečenici kao ‘vrijednog zanatliju koji je jedno vrijeme kao gastarbajter radio u Njemačkoj’”, napisao je Bajruši nakon što se Milanović usred kampanje 2016. sjetio da mu je djed bio ustaša.

Indikativno je to što je Milanović svom djedu ustaši zalijepio samo jednu etiketu - “vrijednog zanatlije”. Ako ne početak, onda je taj istup bivšeg premijera bio zamah gradnje narativa o dobrom ustaši u hrvatskom javnom prostoru.

Beljakovo crno-bijelo

Potrebu da naglasi činjenicu da je njegov djed bio ustaša osjetio je i šef HSS-a Krešo Beljak u rujnu 2017. “Nacisti, fašizam i ustaše kao dio toga bili su apsolutno zlo. Naravno da stvari nisu bile crno-bijele, većina ustaša nije imala veze s fašizmom, nego su bili hrvatski domoljubi, ali je režim bio zločinački i silom nametnut”, rekao je i istaknuo da to ne govori s pozicije partizanskog, nego ustaškog unuka, te da su njegova djeda ubili partizani.

Beljakova problematična, a dobrim dijelom i pogrešna tvrdnja da većina ustaša nije imala veze s fašizmom nego da su bili hrvatski domoljubi, može se pročitati i kao njegov pokušaj ekskulpacije i odvajanja svog djeda od brojnih i groznih zločina koji su počinili ljudi koji su nosili istu uniformu kao njegov djed.

Uostalom, kako Beljak zna da se većina ustaša čistog srca i plemenitih domoljubnih pobuda pridružila ustaškoj vojsci, a ne zbog simpatiziranja same ustaške ideologije?

Ponovno izabrana zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić nedavno je rekla da se ni dan danas - dakle gotovo 40 godina nakon svoje filoustaške kanadske faze - “ne odriče ustaškog pokreta do 1941. i običnih ustaša koji nisu činili zločine”. U nedavnom razgovoru za Jutarnji list odbila je ocjene da su njezine izjave revizionističke: “NDH se može odvajati od ustaškog pokreta, nije to revizionizam. Kao što se odvaja NOB od zločina koji su počinjeni nakon rata. Ne možete jedne mjeriti jednim, a druge drugim metrom. Što, hoćete reći da su svi ustaše bili zločinci, a da su svi partizani bili antifašisti? Pogledajte koliko je Pavelić imao generala pravoslavaca i koliko je Židova imao... Nije sve crno-bijelo”.

Kad ljudi govore o svojim djedovima koji su bili ustaše, vrlo često napominju da su oni bili brižni oci, vrijedni zanatlije ili pak nepismeni seljaci koji nisu imali pojma tko je Hitler, tko Mussolini i koja je prava narav ustaškog režima. I dok to lakiranje prošlosti predaka u usputnom razgovoru na obiteljskom ručku nema neke šire pa tako ni negativne društvene reperkusije, potpuno je druga stvar kad istaknuti političari u javnim nastupima svojim djedovima ustašama lijepe isključivo pozitivne karakterne osobine.

Naravno da nema nikakvog posebnog razloga zbog čega političari ne bi trebali javno govoriti i o precima koji su bili ustaše, ali je suštinski problem što oni pritom vrlo selektivno govore o tome. Jer, koliko ste puta čuli hrvatskog političara kako kaže: moj djed je bio ustaški dužnosnik, odgovoran je za smrt mnogih civila i to je manje-više sve što trebate znati o ustašama.

- Može se, naravno, reći da je ‘moj djed bio ustaša’. Nema razloga da se to taji. Ali uz to bi se moralo ponoviti otprilike ono što je njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (1920. - 2015.) rekao 1985. u njemačkom parlamentu u povodu 40. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (von Weizsäcker je kao mladić i kapetan njemačke vojske sudjelovao u prvom danu ratnog pohoda na Poljsku i bio je ranjen za vrijeme rata):

‘Iz dana u dan bilo je sve jasnije da je 8. svibnja Dan oslobođenja. Na taj dan svi smo oslobođeni sistema koji je uništavao čovjeka - režima nacionalsocijalističke strahovlade. Nitko ne treba zaboraviti ni patnje koje su za mnoge tog dana tek počele i potom se nastavile. Međutim, ne smijemo razlog za izbjeglištvo, protjerivanje i sužanjstvo tražiti na kraju rata. Možemo ga naći samo na njegovu početku, odnosno početku strahovlade koja je i dovela do samog rata.

Dan 8. svibnja 1945. ne smije se razdvajati od 30. siječnja 1933. (dana kad je Hitler postao kancelar). Danas se s tugom prisjećamo svih žrtava rata i nacističke strahovlade’. Ustaški pokret bio je zločinački. No, on u hrvatskom narodu nije predstavljao većinu, a nisu ni svi ustaše sudjelovali u zločinačkim akcijama. Pa ipak, bili su dio tog stroja i u tome leži njihova odgovornost. Ustaše su, generalno gledajući, bili zločinačka banda. Riječima da ‘ne treba zaboraviti ni patnje koje su 1945. za mnoge tek počele i potom se nastavile’, von Weizsäcker se, među ostalim, referirao na izgon 13 milijuna etničkih Nijemaca iz mnogih zemalja istočne i jugoistočne Europe.

U hrvatskoj varijanti poratne priče, riječ je o tragediji Bleiburga i Križnoga puta (jer mobilizirani mladići rođeni 1927. i 1928. nisu bili nizašto krivi, baš kao ni golema većina domobrana). Trebamo je komemorirati, ali u gabaritima koje je postavio von Weizsäcker. A i ustaše treba staviti na svoje mjesto, baš kao što je i von Weizsäcker stavio naciste, koji su ga poveli u rat - kaže u razgovoru za Magazin istaknuti povjesničar Ivo Goldstein.

O gradnji priče o dobrom ustaši, o tome kako naši političari kad se referiraju na Drugi svjetski rat vole unositi osobne momente, priče o svojim precima, razgovarali smo sa sociologom Svenom Marcelićem. Pitali smo ga jesu li političari koji usputno i nekritički govore o svojim djedovim ustašama - bez obzira je li ili nije točno da nisu počinili nijedan zločin - svjesni da će njihove riječi biti percipirane u javnosti, kome se takvih diskursom oni obraćaju i šalju li time kodirane poruke?

Inverzna logika

- Problem je u tome što se tu cijela stvar spušta na osobnu razinu. A cijeli problem s ustaškim pokretom, naravno, nije osobne razine. Ideologija pokreta je nešto što je problematično. Kad političari idu na varijantu ‘bilo je nekih dobrih ustaša’, oni zapravo pokušavaju nekom inverznom logikom, indukcijom (‘bilo je tu i dobrih elementa’) negirati ono što je sasvim jasno: da je to pokret koji je u startu imao svoj program, svoje ciljeve i ideologiju. Tako da je priča o dobrom čovjeku koji se našao usred svega toga - promašen.

Zbog same masovnosti ustaškog pokreta jasno je da nije svatko bio zločinac, ali logika cijelog tog pokreta bila je zločinačka. Ta ideja da bi se odozdo, nekom indukcijom, stvarala priča da je ipak u svemu tome bilo i dobroga i dobrih ljudi, potpuno je promašena jer se zna što je izvorište tog pokreta, koja je bila njegova ideologija te što su bile konačne posljedice - rekao je Sven Marcelić, a potom secirao izjave Zorana Milanovića, Kreše Beljaka i Ruže Tomašić s početka teksta.

- Milanović se nastojao pred izbore približiti desnici, ali pritom je jasno da je riječ o čistom podcjenjivanju inteligencije birača s tog dijela političkog spektra, a istovremeno je odbio glasače s ljevice. Riječ je bila o promašenom pokušaju da na ‘mehanički’ način privuče desne birače na brzinu sklepanim igrokazom, kao da oni nisu imali prilike evaluirati Milanovićev rad cijelo jedno desetljeće, kao predsjednika SDP-a i premijera. Za Beljaka mi je teško reći (što je htio poručiti izjavom da mu je djed bio ustaša i da većina ustaša nije imala veze s fašizmom nego su bili hrvatski domoljubi) jer je HSS u trenutku kad je NDH stvorena, bila najjača stranka u Hrvatskoj koja je odbila sudjelovati u vlasti. Taj njegov moment ne mogu interpretirati, osim ako se želio približiti nekoj određenoj grupi birača.

U principu pokušavam shvatiti da Beljak želi istaknuti da je režim bio zločinački unatoč tome što je njegov djed bio ustaša. Međutim, to je posve različito od motiva Ruže Tomašić koja ima sasvim drugu agendu. To su dva odvojena diskursa. Tomašić je konzistentna u svojoj retorici koja, treba reći, prije deset godina nije bila mainstream retorika. Kod nje taj narativ o dobrom ustaši služi tome da se ustaški poredak pokušava legitimirati... Problem je to što današnja desnica - ne samo u Hrvatskoj, nego i u nekim drugim europskim zemljama - ima ideju da treba kreativno zaboraviti te neke podjele, a onda kad smo ih već zaboravili, možemo lakše relativizirati i nacizam i fašizam i ustaštvo.

To je ta strategija desnice u kojoj s jedne strane neke podjele treba zaboraviti, a usput u javni prostor uvesti priču o dobrom djedu ustaši. Znači, narativ se mijenja u smislu da je podjela ustaše/partizani loša za Hrvatsku, ali usput ćemo malo afirmirati svoje pretke ustaše koji su, barem tako tvrde, bili dobri ljudi koji nisu činili zločine. Mislim da se u tom narativnom smislu desnica strateški pozicionira. To se događa i drugdje, samo što se kod nas u zadnje vrijeme to radi otvoreno - zaključio je sociolog Sven Marcelić.

Saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović koji je u studentskim danima surađivao s časopisom NDH, koji je izdavao zet ustaškog poglavnika Ante Pavelića, u razgovoru za Magazin kaže da se nikad u političkom diskursu ne bi pozivao na pretke.

Tvrdi da političari koji lijepim riječima govore o svojim precima ustašama to rade zbog skupljanja političkih poena, ali i da je to vrlo neodgovorno zbog, kao kaže, dubokih ideoloških i političkih podjela vezanih uz Drugi svjetski rat.

- Postoji transgeneracijska trauma vezana uz političke i ideološke podjele u hrvatskom narodu. I zapravo se nikad konsenzus o prošlosti neće postići. Jer imamo vrlo različita obiteljska iskustva. Stoga je jedini državnički stav ne potencirati te ideološke podjele unošenjem uloge svojih predaka u Drugom svjetskom ratu u javni prostor. Osim toga, takvo spominjanje predaka je i znak slabosti političara. Ako sam ne možeš koncipirati mišljenje, onda nemoj tražiti svjedoke u mrtvima precima - tvrdi Hasanbegović.

Psihologinja Mirjana Krizmanić kaže da u posljednjih 10 do 15 godina primjećuje veliku promjenu u društvu oko odnosa ne samo političara, nego i mnogih građana prema svojim ustaškim precima o kojima se, kaže, sada puno češće i hvalisavo govori.

- Odjedanput svi imaju pretke za koje nikad prije nismo čuli. Danas je šik imati ustašu u obitelji. Nekad je to bio užas. Možda će u budućnosti opet biti užas, nadam se da će biti tako. Najveći problem je kako danas ti ljudi odgajaju svoju djecu. Kada vidimo da u javnosti govore (afirmativno) o svojim precima ustašama, to znači da u svojoj kući još češće govore o tome. Dakle, djeca odrastaju s iskrivljenim vrijednostima, a kad to čuju i od političara, onda to naravno dodatno pogoršava cijelu stvar. Problematično je kad političari o precima ustašama govore bez kritičkog odmaka - kaže za Magazin Mirjana Krizmanić.

Povjesničar Ivo Goldstein u razgovoru za Magazin oslikao je i narav ustaškog pokreta.

“Tko su zapravo bili ustaše?”

- Odgovoriti na pitanje jesu li svi ustaše bili zločinci, nije lako. Postavljam ga samom sebi vrlo često, ne samo zbog toga što se profesionalno bavim tom temom, nego i stoga što se u javnosti svakodnevno raspravlja o tome. Tko su zapravo bili ustaše? Pavelić je već 1932. konstatirao da ‘ustaše ne nose bodež radi nakita’, pa u tekstu pod naslovom ‘Treba klati’ objašnjava da ‘ono što pije krv hrvatskog naroda treba poklati da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi’.

Već su 1932. pripadnici ustaške organizacije podmetali bombe (u Osijeku, Koprivnici, Goli) kojima su ubijane žene i djeca. Svih tih godina oni nisu odustajali od naviještanja nasilja. Zar je itko zdrave pameti mislio da sve to može završiti na dobro? Koliko je to bilo različito od mirotvornih riječi Stjepana Radića.

Tko je u to vrijeme optirao za ustaše? Jedan suradnik Glaise von Horstenaua je tada izjavio, svjedočeći organiziranju prvih ustaških odreda: ‘Svaki ušljivi mladić, ali također svaka kriminalno evidentirana osoba, može u toj ustaškoj državi postati ustaša i posjedovati oružja koliko želi’. Dobrim dijelom bili su to uistinu ‘seoski golje’, uglavnom ljudi s društvenih margina (druga je stvar tko ih je vodio).

Kad je krenuo ustaški teror, nitko ne može reći da ‘nije znao’ ili ‘nije vidio’, jer su se proglasi o iseljavanju Srba i Židova iz čitavih gradskih četvrti naširoko razglašavali, jer su se obavijesti o strijeljanjima nevinih talaca, Srba i komunista, babica koje su napravile abortus i mnogih drugih lijepili po telegrafskim stupovima i fasadama. Treba li ponavljati riječi nadbiskupa Stepinca koji je u pismu Paveliću u svibnju 1941. saznavši ‘da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba’, ustvrdio da na taj način ‘ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti’?

U magazine u kojima se skupljala rekvirirana roba iz stanova prognanih i deportiranih ‘svaki su dan dolazili ustaški oficiri i izabirali ćilime za svoje sobe, a svilene čarape i haljine za svoje ljubavnice i kurve’. Već 1942. bilo je jasno da je proces ‘preuzimanja’ nekadašnje židovske i srpske imovine bio popraćen nizom malverzacija, jer su dobar dio prigrabile osobe po raznim protekcionaškim kriterijima. Sam Pavelić je u jednom govoru studentima rekao da ‘oni nisu tražili da se njihov patriotizam plati židovskim trgovinama i perzijskim ćilimima’. Koliko je bilo ustaša koji u ovim zločinima nisu sudjelovali?

Koliko ih je bilo koji se ovim privilegijama nisu okoristili? Bojim se prilično malo, jer se u članstvo ustaškog pokreta ulazilo manje iz ideala, a više iz koristi (nemojmo se praviti budale). A koliko ustaša o svim ovim svinjarijama, korupciji, zločinima, nije baš ništa znalo? Koliko je ustaša uživalo u zajebantskim kolumnama u ustaškom tisku u kojima se Jasenovac opisivao kao ‘savjesna gimnastička škola, koja besplatno podučava i njeguje sve ljude malo većeg obujma i stvara ‘šlang-linije’… ‘Obuka je stručna i besplatna, a traje neodređeno vrijeme...’? - tvrdi Goldstein.