VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Mislili smo da smo postali normalna zemlja, a u normalnoj zemlji i sudovi su normalni, pa ubojice bivaju kažnjeni. Krivo smo mislili.

 
Grubori
 B. Slavica / Cropix arhiva

Samo par mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, njemački režiser Wolfgang Staudte snimio je film čiji naslov sveudilj citiraju oni koji ga nisu gledali. Naslov tog filma bio je “Ubojice među nama”.

Junak Staudteova filma je povratnik iz logora, nacistička žrtva koja shvati da je jedan od civila iz njegove blizine zapravo ratni krvnik - krvnik koji je činio što je činio, no nakon svega i dalje živi solidnim, mirnodopskim životom kao nezamjetni civil.

Taj motiv - motiv “ubojice među nama” - recikliran je u međuvremenu u bezbroj knjiga, drama i filmova. Tim se motivom bavi i holivudski “Maratonac”, i čileanski tekst “Smrt i djevojka” Ariela Dorfmana. Stoput ga je eksploatirala politička publicistika, a još češće, nažalost, loša politika. Ako se traži primjer, ne treba ići dalje od vukovarskog načelnika Ivana Penave.

Umjesto da svoj mandat troši na razvojne vizije, zapošljavanje i kulturni napredak, gradonačelnik tog siromašnog grada s ozbiljnim problemima potrošio je lavovski dio mandata na gostovanja po projekcijama filmova i organiziranje mitinga. Vukovarske žrtve koje nisu dočekale sudsku zadovoljštinu koristio je i koristi kao afektivno gorivo za političku mobilizaciju.

Ali - to ne bi mogao raditi da ne postoji frustracija. A ta frustracija proizlazi iz nerazriješenih ratnih zlodjela. Ta frustracija proizlazi iz činjenice da u Hrvatskoj postoje deseci masovnih ratnih zločina bez sudskog pravorijeka, iz činjenice da se cijela sudska krivnja za (recimo) Škabrnju svela na jednu medicinsku sestru. Kad “slučajna država” (ili više njih) podmetu pod tepih ratni zločin - BILO KOJI ratni zločin - on im se vrati natrag u facu kao ružna i loša politika.

Upiranje prstom u “ubojice među nama” može, ukratko, biti čin žudnje za pravdom, ali i čin odbojne političke manipulacije. Pa dobro: kako ćemo točno znati kad je jedno, a kad je drugo? Zapravo, lakše nego što se čini. Tako što ćemo onog koji upozorava na ubojice među nama suočiti s ubojicama. Ali - ne njihovima, nego - “našima”.

Recimo, s ubojicama iz sela Grubori.

Recimo, s ubojicama koji su 25. kolovoza 1995. u zaseoku Grubori pokraj Knina ubili šestero vremešnih srpskih civila. Ubojicama koji su se tog dana dovezli u taj zaselak na ličko-dalmatinskoj granici provodeći operaciju sigurnosnog čišćenja uoči prolaska “Vlaka slobode” kojim je trebao proći Franjo Tuđman.

Tijekom te operacije sigurnosnog čišćenja počinitelji iz Antiterorističke jedinice Lučko zapalili su desetke kuća i ubili šestero ljudi, od kojih i jednog 80-godišnjaka i jednu 90-godišnjakinju. U trenutku kada su to napravili - treba podsjetiti - rat je u Hrvatskoj već dvadesetak dana bio gotov. Ono što taj zločin, međutim, čini ratnim zločinom jest činjenica da ga je počinila ratna postrojba. Tu postrojbu vodio je čovjek pod imenom Frano Drljo.

Istog tog kolovoza, kad se zločin dogodio i kad se za zločin saznalo, počela je operacija zataškavanja. Višestruko ubojstvo prikazano je kao oružani obračun, pa su, među ostalim, seoskim starcima i staricama podmetali oružje. Masakr u Gruborima proglašen je bitkom, a status “bitke” imao je i u ratnom putu ATJL-a.

Grubori su se kao egzemplar onoga što se na jugu Hrvatske događalo u Oluji našli, naravno, i u haaškoj optužnici. Među haaškim optuženicima Markač je bio onaj kojeg je najviše oprljila gruborska sramota jer je kao pomoćnik ministra za specijalnu policiju počiniteljima bio direktno nadređen.

No, u vrijeme haaškog procesa hrvatsko je pravosuđe za Grubore već podiglo optužnicu, haaški je sud procijenio da je ciljnik zapovjedne odgovornosti podigao previsoko, a očekivalo se da će sudstvo tada normalizirane, upristojene i civilizirane Hrvatske dovesti predmet do kraja i kazniti ubojice. Sjećate se, tako smo tada mislili. Mislili smo da smo “postali” normalna zemlja, a u normalnoj zemlji i sudovi su normalni, pa ubojice bivaju kažnjeni.

Suvišno je i reći: krivo smo mislili.

Jer, dugo putešestvije slučaja Grubori kroz hrvatsko pravosuđe ovog je tjedna završilo neslavnim zadnjim činom. Uz mlaku reakciju medija i neznatan interes javnosti, ovog je tjedna Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu za jedinu dvojicu pripadnika ATJL-a koji su ikad optuženi, za spomenutog Drlju i zapovjedno odgovornog nadređenog Božu Krajinu.

Riječ je o procesu koji je desetljećima lutao cjevovodima hrvatskog pravosuđa, koji je dvaput dolazio do Vrhovnog suda da bi jedna oslobađajuća presuda pala, a druga je sada potvrđena. Od svih ljudi koji su tog dana bili u Gruborima, sud je optužio samo jednog, plus jednog koji nije.

Među počiniteljima je vladala granitno čvrsta omerta. Jedan od onih koji su u istrazi bili najinkriminiraniji - stanoviti Igor Beneta - pronađen je obješen u boriku pokraj sela Otrić u Lici nakon mjeseci bijega. Za policiju i državu Benetino je vješanje evidentirano kao samoubojstvo, no i tada, kao i danas, postojali su novinari i uključeni akteri koji su sumnjali u tu verziju te koji su vjerovali da je Beneta ubijen jer se činilo da bi u lancu šutnje mogao biti “najslabija karika”.

Nakon desetljeća takve vrtnje u krugu, rezultat smo dočekali ovog tjedna. Posljednja dvojica optuženih oslobođena su zbog nedostatka dokaza. Krivi nisu oni - a tko jest, e to ne znamo.

Jedan od paradoksa pravosudne priče o Gruborima je to što je sudstvo - komunističkim rječnikom - oslobodilo “drugove”, no nije ni najmanje biralo riječi da osudi “pojavu”. U obrazloženjima presuda, suci su Grubore opisivali formulacijama kakve bi se bez skanjivanja mogle pretiskati u Feralu ili Novostima. Presuđujući prvi put okrivljenima, sudac će Ivan Turudić napisati kako je “nesporna činjenica da je u Gruborima počinjen grozomoran ratni zločin, da su na bestijalan način ubijeni ljudi koji se nisu mogli braniti, koji nisu imali veze s ratom ili vojno-redarstvenom akcijom Oluja”. U presudi će isti sudac također “sramotnim” ocijeniti “naknadno falsificirano izvješće”.

I Vrhovni je sud - kako čitamo - presudio da su ubijeni starci ubijeni “samo zato što su bili Srbi”, a kuće su im zapaljene “samo zato što u njima žive Srbi”. I taj je sud presudio da je “na djelu bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.” Međutim - ustvrđuje presuda - “to nije dio ovog kaznenog postupka”. Stoga se čovjek mora zapitati: ako nije ovog, onda - pobogu - kojeg?

Četvrt stoljeća nakon te vruće kolovoške večeri u Gruborima, stvari, ukratko, stoje ovako. Zna se da je tamo počinjeno masovno ubojstvo. Zna se manje-više tko je tamo bio. Zna se da su nadređeni i institucije sudjelovali u “sramotnoj konstrukciji o izmišljenom četničkom napadu”. Ali, zid omerte ostao je čvrst, ne zna se tko je točno ubio i za to nitko nije osuđen. Haaškog suda više nema, pa nema ni straha od široko poimane zapovjedne odgovornosti.

Najviši hrvatski sud u obrazloženju je konstatirao da su nadređeni pipci sistema sudjelovali u prikrivanju ratnog zločina i elaboriranom zataškavanju. Ali, pošto to “nije dio tog kaznenog postupka”, pošto drugog kaznenog postupka nema, te pošto za “periferna” i “efemerna” zlodjela kao što je ometanje pravde postoji zastara, nad gruborskom će strahotom Republika Hrvatska će povući crtu. Učinit će to s kiselom facom, nevoljko i potiho, ali će se svejedno učiniti.

Na koncu priče, dvojica će optuženih - Krajina i Drljo - izići sa sudišta kao slobodni ljudi. Dvojica ljudi za koje se tvrdi da su prikrili zločin - Josip Ćelić i Željko Sačić - uzajamno će se na sudu optuživati za taj falsifikat. Obojica su danas dijelovi društvenog establišmenta. Tadašnji zamjenik zapovjednika ATJL-a Josip Ćelić danas je zamjenik glavnog ravnatelja policije, a mediji ga uglavnom spominju zbog njegove, za jednog policajca osebujno velike imovine.

Tadašnji pomoćnik načelnika specijalne policije Željko Sačić aktivan je na desnoj parapolitičkoj sceni. Protestirao je protiv Istanbulske konvencije i Vučićeva posjeta Zagrebu. Zdušno se angažirao oko vukovarskog protesta koji je organizirao gradonačelnik Ivan Penava. A koji je bio cilj tog protesta? Eto najgorčeg sarkazma: cilj je bio da prestane zataškavanje i neprocesuiranje ratnih zločina.

E - to je Hrvatska 2019., u svojoj punini domobranskog licemjerja. Sudovi se zgražaju nad zločinom, ali nikog nisu osudili. Svi znaju da je oko Grubora postojala operacija zataškavanja, ali nju nitko nije niti pokušao procesuirati. Ljudi koji su jednom ometali pravdu, u vrhu su policijskog aparata.

Ljudi koji su u jednom trenutku pomagali ratnim zločincima da izmigolje, aktivno sudjeluju u mitingu kojem je cilj - što? - sankcioniranje ratnih zločina. To je licemjerna, domobranska Hrvatska 2019. - Hrvatska koja se deklarativno gnuša zločina. Ali, u kojoj jedan Branimir Glavaš sjedi u Saboru, pa čak i iznosi mišljenje o Pupovcu.

A što se Grubora tiče - možemo samo reći: ubojice su među nama. Osim jednog, koji je ostao visjeti u ličkoj šumi, svi su drugi živi. Ostarjeli su, godine su ih načele, ali žive neke svoje obične, anonimne živote. Možda ih susrećete u tramvaju ili busu. Ako su se i bojali pravnih repova, sada se više nemaju zašto bojati. Ne moraju se bojati ni scenarija iz Staudteova filma ili iz Dorfmanove drame. Nitko ih neće zaustaviti na ulici, uperiti u njih prstom kao u “Ubojica među nama”.

Neće, među ostalim, zato što u zaseoku Grubori danas više ne živi nitko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 13:42