Prošle godine Hrvatska je na račun svojih žena zaradila, grubom računicom, nešto više od 130 milijuna kuna. Otprilike isti takav iznos država je, zahvaljujući svojim građankama, uprihodila prošle, kao i svake godine prije toga, a zaradit će jednako toliko i ove, baš kao i svake iduće godine. Riječ je o izuzetno stabilnom izvoru prihoda, novcu na koji se svake godine, bez iznimke može računati, a koji u pitanje može dovesti tek emigracija golemog broja stanovnica naše zemlje. Radi se, naime, o poreznom nametu koji iskorištava biološke pretpostavke hrvatskih građanki, takozvanom “tampon taxu”.
Svaka žena, neovisno o svom ideološkom ili vjerskom opredjeljenju, stupnju obrazovanja, statusu u društvu, visini prihoda, bračnom statusu, broju djece, broju cipele ili traperica, otprilike pola svog života ima menstruaciju. Zahvaljujući toj neizbježnoj fiziološkoj pojavi jedinstvenoj za žene, nameće se jednako tako neizbježan trošak, a riječ je o nemalom novcu koji žena kroz život odvoji na higijenske potrepštine - ne baš jeftine uloške i tampone. Na taj civilizacijski doseg, bez kojeg je ženama život u suvremenom društvu apsolutno nezamisliv, Republika Hrvatska nameće PDV od 25 posto.
Žene, uglavnom, prvu menstruaciju dobivaju između 10 i 13 godine života te mjesečno krvare sve do prve polovice pedesetih, kada obično nastupa menopauza. Menstruacija, na koju ženi otpada gotovo sedam godina života, traje u prosjeku pet dana, a za vrijeme mjesečnog krvarenja prosječna Hrvatica potroši jedno veliko pakiranje tampona (procjenjuje se da oko 70 posto žena u Europi bira tampone), koje košta otprilike 43 kuna za 32 komada.
Od te 43 kune, čak 10,75 kuna otpada na PDV, što je na godišnjoj razini 129 kuna, a kada to pomnožimo s brojem godina koliko žena menstruira (otprilike 40) dobijemo iznos od 5160 kuna. Kad se tom iznosu pribroje i troškovi dnevnih uložaka, analgetika bez koji čak 20 posto žena ne može normalno funkcionirati za vrijeme menstruacije, ako se uzme u obzir i da jedna od četiri žene ima vrlo obilne menstruacije pa im je potrebno i više proizvoda nego što je predviđeno ovom primitivnom računicom, prosječna se Hrvatica rađa s otprilike tisuću eura poreznog duga prema vlastitoj domovini i to samo zato što je - žena.
Napredna Afrika
Naime, unatoč tome što korištenje uložaka ili tampona nije stvar izbora, u Hrvatskoj, kao ni u brojnim drugim zemljama Europske unije, ženske higijenske potrepštine ne smatraju se “osnovnim životnim potrepštinama”, štoviše, u više od pola europskih zemalja porez na ženske higijenske potrepštine jednak je onom na alkohol i cigarete.
Baš kao i Hrvatice, 25 posto poreza na svoje biološke pretpostavke plaćaju i Dankinje i Šveđanke - no tu se radi o izuzetno socijalnim državama, Mađarice na svoju menstruaciju plaćaju čak 27 posto PDV-a, Belgijanke 6 posto, Francuskinje 5 i pol, dok je takav porez u Irskoj nepostojeći. Irci, naime, oduvijek smatraju da žene ne bi smjele biti oporezivane samo zato što su žene - jer ekvivalent ovakvom trošku u muškom svijetu jednostavno ne postoji (dakle, nema proizvoda koji kupuju muškarci, i to samo muškarci, i da nemaju izbora žele li ga kupiti ili ne), a slično mišljenje dijeli i sve veći broj europskih, ali i svjetskih društava.
Tampon tax je tako još davne 2004. prva ukinula Kenija, a uslijedile su i države kao što su Uganda, Tanzanija, Nikaragva, Trinidad i Tobago. Društvu država koje ne profitiraju od menstruacije 2015. pridružila se i Kanada, prošle godine i Indija, Australija, kao i nekolicina američkih saveznih država - Connecticut, Florida, Maryland, Massachusetts, Pennsylvania, Minnesota, New Jersey, Illinois i New York, a njih još desetak na putu je prema ukidanju poreza na menstruaciju. Međutim, iako se stvari mijenjaju i na Starom kontinentu, porez na tampone još uvijek nije ukinut ni u jednoj europskoj državi. Ali ne zato što su Europljani zadrtiji od ostatka svijeta.
Za promjene koje se posljednjih godina događaju u Europi možda je najzaslužnija 25-godišnja Britanka Laura Coryton, koja je 2015. kao studentica međunarodnih odnosa u Londonu, frustrirana zakonima koji je zakidaju samo zato što je žena, pokrenula online peticiju naziva “Stop Taxing Periods”. U vrlo kratkom prikupila je više od 320 tisuća potpisa, što je rezultiralo odlukom Parlamenta o smanjenju stope PDV-a na ženske higijenske potrepštine s dotadašnjih 17,5 na minimalnih pet posto, ali i pokretanjem lavine pozitivnih promjena.
Osim brojnih javnih osoba, političara i aktivista, u borbu za jednakost uključile su se i multinacionalne kompanije i veliki trgovački lanci, pa su tako Tesco, Morrisons i Waitrose učinili nešto, pogotovo Hrvatima, gotovo nezamislivo. Odrekli su se pet posto zarade u korist svojih kupaca - kako bi im omogućili higijenske potrepštine po cijenama bez PDV-a. Također, kako bi barem donekle kompenzirali nepravdu koja se nanosi njihovim građankama, u Ujedinjenom Kraljevstvu 2018. osnovan je Tampon Tax Fund u koji se godišnje slijeva 15 milijuna funti.
Riječ je o iznosu koji država uprihodi od poreza na ženske higijenske potrepštine, a koji zatim ta sredstva raspoređuje raznim udrugama koje se bave jednakošću spolova, sprečavanjem obiteljskog nasilja i mentalnim zdravljem. Uz to, Parlament Ujedinjenog Kraljevstva dao je javno obećanje da će vršiti pritisak na europsko zakonodavstvo da se omogući ukidanje poreza na tu grupu proizvoda, jer Europska unija, zapravo, ne priznaje institut nulte stope poreza.
Naime, stav da je potrebno usuglasiti poreze na dodanu vrijednost na razni EU kako bi jedinstveno europsko tržište funkcioniralo odavno je prihvaćen, a prvi koraci prema usuglašavanju stopa PDV-a među državama članicama i načinu oporezivanja učinjeni su još krajem šezdesetih. Međutim, šesta Direktiva o PDV-u, usvojena u svibnju 1977., prvi put uvodi koncept zajedničkog kriterija za formiranje PDV-a u svim državama članicama, odnosno, specificira grupe proizvoda i usluga koje mogu biti izuzete od PDV-a.
Povlaštene stope
Budući da se Direktiva inicijalno nije fokusirala na stope PDV-a, nego samo na bazu za oporezivanje, amandmani koji su uslijedili uredili su i taj dio. Rasprave o usuglašavanju stopa PDV-a potrajale su, pa je definitivni dogovor između država članica postignut tek u lipnju 1991., a na snagu je stupio s prvim siječnjem 1993. godine. Tada je definirana najniža stopa PDV-a koja se smije primjenjivati u EU - 15 posto. Članicama je dozvoljeno primijeniti dvije reducirane stope na određene grupe proizvoda, ali ne manje od pet posto i svim je članicama dozvoljeno da zadrže nultu stopu PDV-a na sve one proizvode i usluge na koje se takva stopa primjenjivala zaključno s 1. siječnjem 1991.
Zatim je, s ciljem bolje organizacije i razumljivosti postojeće, u studenom 2006. donesena, s minimalnim preinakama, i nova Direktiva o PDV-u. Nešto su izmijenjeni, naime, popisi usluga i proizvoda na koje se mogu primjenjivati povlaštene stope, ali pravilo o nemogućnosti uvođenja nulte stope poreza na što god ostalo je nepromijenjeno.
Devet godina kasnije, u listopadu 2015., svjesna brojnih manjkavosti postojeće Direktive uglavnom vezanih uz nejednakosti oporezivanja žena i muškaraca u Europskoj Uniji, Europska komisija objavljuje da će predstavljanje inicijative o izmjenama stopa PDV-a biti jedno od ključnih područja njezinog djelovanja u narednoj godini. Tako je u travnju 2016. objavljen VAT Action Plan koji bi trebao donijeti niz izmjena u postojećoj Direktivi, a 18. siječnja 2018. u Parlamentu je izglasan i konačni prijedlog izmjene Direktive iz 2006. Međutim, da bi izmjene stupile na snagu, potreban je još jedan, posljednji korak, a to je izglasavanje amandmana u Vijeću Europe. Kada će se to dogoditi, ne zna se - nema vremenskog ograničenja za prvo čitanje u Vijeću, a izgledno je da neće ovom sazivu, jer Vijeće ima pune ruke posla s, ironično, Brexitom.
Međutim, s obzirom na to da kompleksno europsko zakonodavstvo, srećom, poznaje cijeli niz zakonodavnih aktova, 3. listopada prošle godine Europski parlament je, uzimajući u obzir gore spomenuti prijedlog koji je Komisija uputila Vijeću, posebnim zakonodavnim postupkom, savjetovanjem, donio zakonodavnu rezoluciju vezanu uz stope poreza na dodanu vrijednost. Njome je, među ostalim, svim državama članicama omogućeno da primjenjuju sniženu stopu PDV-a manju od pet posto. Prevedeno na hrvatski, postalo je moguće primijeniti nultu stopu poreza na dodanu vrijednost.
Zakonodavna revolucija
Hrvati su izmjene Direktive dočekali s oduševljenjem, pa je tako posljednjom domaćom “poreznom reformom”, koja je na snagu stupila 1. siječnja 2019., Hrvatski sabor unio neke izmjene i dopune u Zakon o PDV-u. Međutim, propustio je priliku da, osim na pelene i brojne prehrambene namirnice na koje se od početka godine naplaćuje 13 posto PDV-a (to je druga od dvije smanjene stope PDV-a u Hrvatskoj), smanji poreznu stopu i na ženske higijenske potrepštine. Tako, za razliku od uložaka i tampona, koje domaće zakonodavstvo ne smatra osnovnim životnim potrepštinama, a zbog čega nema ni potrebe da se na takve proizvode plaća, ako već ne ništa, onda barem nešto manje od 25 posto PDV-a, Hrvati, osim kruha i mlijeka, za život esencijalnima smatraju silikonske implantate za grudi, na koje se plaća tek pet posto PDV-a, baš kao i na kino ulaznice. Živjeti je teško, smatra zakonodavac, i bez ulaznica za koncert koje su, doduše, iz nekog razloga za život manje esencijalne od kino ulaznica, pa se na njih plaća 13 posto poreza, kao i bez odsjedanja u hotelu, na što ćete također platiti 13 posto PDV-a.
Svega nekoliko mjeseci nakon te revolucionarne zakonodavne rezolucije, napori europskih aktivistica i aktivista te boraca za ljudska prava dobili su novu potvrdu ispravnosti svoje misije. Petnaest dana od trenutka kada su ranije spomenute izmjene poreznih zakona u Hrvatskoj stupile na snagu, Europski parlament je sa 313 glasova za, 276 protiv i 88 suzdržanih usvojio rezoluciju o ravnopravnosti spolova i politikama oporezivanja u EU.
Ta se rezolucija sastoji od niza neobvezujućih smjernica koje za cilj imaju smanjenje ogromne razlike u zastupljenosti na tržištu rada, zaradi, ali i u penzijama između muškaraca i žena (u Europi žena godišnje zaradi 39,6 posto manje od muškarca, u Hrvatskoj 24,4 posto), a članak 21. usvojenog izvješća bavi se upravo idejom o ukidanju tampon taxa te “poziva sve države članice da ukinu takozvani ‘porez na njegu i tampone’, iskoriste fleksibilnost uvedenu Direktivom o PDV-u i primijene izuzeće ili stopu PDV-a od nula posto; priznaje da bi smanjenje cijene zbog izuzeća od PDV-a na te proizvode bilo nemjerljivo korisno za mlade žene; podržava korake poduzete s ciljem promicanja raširene dostupnosti sanitarnih potrepština i potiče države članice da predvide dodatne zalihe ženskih higijenskih potrepština u određenim (javnim) prostorima kao što su škole, sveučilišta i prihvatilišta za beskućnike, kao i za žene s niskim primanjima”.
Od 11 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, njih troje nije glasalo (Ivan Jakovčić, Dubravka Šuica i Ivica Tolić), Ruža Tomašić bila je suzdržana, a usvajanju ove rezolucije usprotivile su se Željana Zovko, Ivana Maletić te Marijana Petir, inače članica odbora za ženska prava i jednakost spolova. Iako pozdravlja ukidanje PDV-a na sanitarne proizvode, Petir je svoju odluku elaborirala time što se ostatak izvješća previše petlja u porezne sustave zemalja članica.
S druge strane, za usvajanje teksta koji ide u korist svim sadašnjim i budućim građankama Hrvatske glasala su tri muškarca, Tonino Picula, Jozo Radoš i Davor Škrlec, kao i Biljana Borzan, koja je istaknula i ogroman problem takozvanog “period povertyja” s kojim se bori ogroman broj žena diljem svijeta.
Uz bok Mađarskoj
- Deset posto žena i djevojaka u EU ne može si priuštiti tampone i higijenske uloške. Djevojčice zbog toga izostaju iz škole - izjavila je Borzan te skrenula pažnju na anketu koju je proveo portal Srednja.hr, a u kojoj je više od 85 posto čitatelja izrazilo stav da bi učenicama takvi proizvodi trebali biti besplatni. Anketu su proveli potaknuti pozitivnim primjerom iz Škotske, koja je, nakon poražavajućeg istraživanja koje je provela inicijativa Young Scot, a kojim je otkriveno da jedna od četiri mlade žene u sustavu obrazovanje ima poteškoća s osiguravanjem sredstava za kupnju sanitarnih proizvoda, kao prva zemlja u svijetu u kolovozu prošle godine donijela odluku da će za sve učenice osnovnih i srednjih škola, baš kao i studentice, za njih čak 395 tisuća, osigurati potpuno besplatne uloške i tampone. U tu je svrhu država osigurala 5,2 milijuna funti.
Oduševljeni pozitivnim primjerom jedne europske zemlje, novinari s portala Srednja.hr zapitali su se je li tako nešto moguće ili čak planirano provesti i u Hrvatskoj. Poslali su upit u brojne institucije, jedna od njih je i HZZO, iz kojeg su konstatirali da to pitanje nema baš nikakve veze s njima. Zagrebačko Sveučilište nije se povratno javilo, a Ministarstvo za znanost i obrazovanje je, umjesto odgovora, tu priliku iskoristilo da se pohvali brojnim stipendijama koje dodjeljuje studentima. Jedino s konkretnim odgovorom oglasilo se Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koje je poručilo da će njihov upit razmotriti, kao i sve ostale zanimljive prijedloge koji pristižu na njihovu adresu. Glavni urednik portala Srednja.hr, Marko Matijević, potvrdio je da im se nakon toga više nitko nije povratno javio.
Prema posljednjim procjenama iz sredine 2017., u Hrvatskoj živi 2,134.000 žena, koje čine 51,7 posto stanovništva u Hrvatskoj. Također, žene čine 55,4 posto svih doktora znanosti u državi, kao i 60,4 posto svih magistara znanosti, magistara struke i sveučilišnih specijalista. Od ukupnog broja doktora medicine, čak je 62,7 posto žena. Unatoč tome, žena u Hrvatskoj u prosjeku zarađuje tek 86,8 posto plaće koju prima muškarac. Kao da to nije dovoljno, na za prosječnog Hrvata prilično skupe proizvode, a ženi nužne za normalno funkcioniranje u suvremenom društvu, Republika Hrvatska nameće PDV od nevjerojatnih 25 posto.
Zašto smo se odlučili svrstati uz bok Mađarskoj, koja ima najveći porez na ženske higijenske potrepštine u Europi, ako ne i u cijelome svijetu? Možda zato što u Vladi Republike Hrvatske sjedi tek 23 posto žena, dva posto više nego u Saboru, gdje ih je tek 21 posto, pa se za žene nema tko boriti, a možda zato što je teško odreći se 130 milijuna kuna na godišnjoj razini samo zato da se 51,7 posto stanovništva ne bi osjećalo zakinuto.